Kao bolničar početnik prvo sam ušao u sobu odjela za nepokretne. Odgovorni na odjelu bolničar skinuo je pokrivač s prvog kreveta i rekao mi: “Možete odmah početi našeg Florijana kupati.”

Što sam vidio, samo da me nije natjeralo kroz vrata van: posve slabouman dvadesetogodišnjak, kosti i koža od čovjeka koji je bio u ranama, noge mu u neprekidnom grču; nesposoban ijednu riječ izreći; moralo ga se hraniti i čistiti kao malo dijete. Ležao je u krevetu koji je bio prilagođen za takve bolesnike. Prvi put u svojem životu vidio sam toliko bijedna čovjeka.

Kad sam uzeo tog zastrašujućeg bogalja na svoje da bih ga u kupaonici okupao, došlo mi je da ga na pod. Kad je to jadno stvorenje, okupano, povijeno i umotano, ležalo pod pokrivačem, pomislio sam: ovdje ja više ne ostajem ni dana. No, tada se dogodilo da se je taj nemoćan bogalj pokrenuo i podigao u zrak jednu ruku. Ustrašen sam pogledao u brata bolničara i upitao: što to sada znači.

Dotada je brat bolničar moje ophođenje s najbolesnijim na odjelu samo mimo promatrao i ništa nije govorio. Mislio je da će biti najbolje da sam nađem pravi pristup bolesniku. Ali, sada je morao pomoći. Još danas čujem ton njegova glasa u kojem su bili ujedinjeni sažaljenje i čuđenje što ne razumijem nesretnika: “Gospodine kolega, pa zar još ne razumijete da vam Florijan želi zahvaliti?!” A zamislite, ja tog nesretnog Florijana nisam bio smatrao čovjekom.

Manjak naše ljubavi čini da u čovjeku nevoljniku ne vidimo brata čovjeka i Božje dijete. A upravo u onima koji su najpotrebniji naše pomoći, morali bismo vidjeti svojega brata i pomoć, mu, i u njemu vidjeti isto dijete Božje te ga poštovati.

Gornji tekst preuzet je iz knjige “Primjeri za propovijedi i kateheze”, o kojoj više možete saznati na poveznici ovdje.