Moralni zakon propisuje čovjeku putove, pravila životnog ponašanja koja vode k obećanom blaženstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljavaju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obećanjima.

Zakon je pravilo ponašanja koje je nadležna vlast izdala na opće dobro. Moralni zakon pretpostavlja razumski poredak što ga je među stvorovima, za njihovo dobro i u vidu njihova cilja, uspostavila Stvoriteljeva svemoć, mudrost i dobrota. Svaki zakon nalazi svoju prvu i posljednju istinu u vječnom zakonu. Razum proglašava i određuje zakon kao svojevrsno učešće u Providnosti živoga Boga, Stvoritelja i Otkupitelja sviju. “Uredba razuma, evo, to se zove zakonom”.

Jedini se čovjek među svim živim bićima može ponositi da je bio dostojan primiti od Boga zakon; kao živo biće obdareno razumom, sposobno spoznavati i razlučivati, čovjek će uređivati svoje ponašanje služeći se svojom slobodom i svojim razumom – u poučljivu posluhu onome koji mu je sve povjerio.

Izrazi su moralnoga zakona različiti, a međusobno su svi usklađeni: vječni zakon, u Bogu, kao izvor svih zakona; prirodni zakon; objavljeni zakon što obuhvaća Stari zakon i Novi ili Evanđeoski zakon, i napokon građanski i crkveni zakoni.

Moralni zakon nalazi u Kristu svoju puninu i svoje jedinstvo. Isus Krist je kao osoba put savršenstva. On je dovršetak Zakona jer samo on naučava i daje pravednost Božju: “Jer dovršetak zakona je Krist – na opravdanje svakomu koji vjeruje” (Rim 10,4).

Prirodni moralni zakon

Čovjek učestvuje u mudrosti i dobroti Stvoritelja koji mu daje da bude gospodar svojih čina, sposoban da se usmjeruje prema istini i dobru. Prirodni zakon je izraz izvornog moralnog osjećaja koji omogućuje čovjeku da razumom razlučuje što je dobro, što li zlo,što li istina a što laž:

Prirodni je zakon upisan i uklesan u dušu svih i svakoga pojedinog čovjeka; to je zapravo sam ljudski razum koji nalaže činiti dobro, a zabranjuje grijeh (…) Ipak, taj nalog ljudskog uma ne bi mogao imati snagu zakona kad ne bi bio glas i tumač jednog višeg uma kojemu treba da se naš duh i naša sloboda podlože.

“Božanski i prirodni” zakon pokazuje čovjeku kojim mu je putem ići da izvrši dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznačuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim životom. Oslonac mu je težnja i podložnost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjećaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izložen u Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bića, nego zato što je razum, koji ga proglašava, vlastit ljudskoj prirodi.

Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla što se zove Istinom? Odatle, dakle, proistječe svaki pravedan zakon te se upisuje u srce čovjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujući se u njega nego kao utiskujući se u njega, kao što slika prelazi s pečata u vosak, ne napuštajući pečat.

Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujući tome spoznajemo što nam je činiti i čega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju.

Budući da je prisutan u srcu svakog čovjeka i zasnovan razumom, prirodni je zakon sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteže na sve ljude. On izražava dostojanstvo osobe i utemeljuje njezina osnovna prava i dužnosti:

Doista postoji pravi zakon: to je ispravan razum; sukladan je s naravi i nalazi se u svim ljudima; nepromjenljiv je i vječan; njegove zapovijedi iziskuju dužnost, njegove zabrane čuvaju od zablude (…) Zločin je zamijeniti ga protivnim zakonom; zabranjeno je ne izvršiti ma i jednu njegovu odredbu; nitko nema prava da ga posve dokine.

Primjena prirodnoga zakona vrlo je raznolika; može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života, već prema mjestima, razdoblju i okolnostima. Ipak, u raznolikosti kultura prirodni zakon ostaje pravilom što ljude povezuje među sobom i nalaže im, uza sve neizbježive razlike, opća načela.

Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan usred svih povijesnih mijena; odolijeva svemu razvoju ideja i običaja i podržava njihov napredak. Norme koje ga izražavaju ostaju suštinski valjane. Pa i kad mu se načela zaniječu, njega se ne može uništiti ili čovjeku iščupati iz srca. Uvijek ponovno iskrsava u životu pojedinaca i društva:

Krađu zacijelo, Gospodine, kažnjava tvoj zakon, a tako i zakon upisan u srcima ljudskim koji ni njihova zloća ne može izbrisati.

Prirodni zakon, kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, pruža čvrste temelje na kojima čovjek može sagraditi zgradu moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima. On postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Napokon osigurava nužni temelj za građanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmišljanjem koje izvlači posljedice iz načela prirodnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

Zapovijedi prirodnoga zakona ne uočavaju svi jasno i neposredno. U sadašnjem stanju, čovjeku grešniku potrebne su milost i objava kako bi vjerske i moralne istine mogli upoznati “svi, bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese zablude”. Prirodni zakon pruža objavljenom Zakonu i milosti temelj od Boga pripravljen i usklađen s djelovanjem Duha Svetoga.

Stari zakon

Bog, nas Stvoritelj i Otkupitelj, izabrao je sebi Izraela kao svoj narod i objavio mu svoj Zakon, pripravljajući tako dolazak Kristov. Mojsijev zakon izražava mnoge istine koje su po prirodi dostupne razumu. One su potvrđene i provjerene u sklopu Saveza spasenja.

Stari zakon prvi je stupanj Objavljenog zakona. Njegovi su moralni propisi sažeti u Deset zapovijedi. Zapovijedi Dekaloga postavljaju temelje pozivu čovjeka, stvorena na sliku Božju; zabranjuju što se protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu i propisuju što je njoj bitno. Dekalog je svjetlo ponuđeno savjesti svakoga čovjeka da mu očituje poziv i putove Božje i da ga brani nasuprot zla: Bog je zapisao na ploče Zakona ono što ljudi nisu umjeli čitati u svojim srcima.

Po kršćanskoj predaji, taj je Zakon, iako svet, duhovni dobara, još nesavršen. Kao pedagog naznačuje što treba činiti, ali po sebi ne pruža moć, milost Duha Svetoga za svoje opsluživanje. Zbog grijeha, koji ne može ukloniti, ostaje zakonom robovanja.  Po svetom Pavlu, osobita mu je uloga da pokazuje i očituje grijeh što u ljudskom srcu pobuđuje “zakon požude”. Ipak taj Zakon predstavlja prvi stupanj na putu Kraljevstva. Pripravlja i raspolaže izabrani narod i svakoga kršćanina za obraćenje i za vjeru u Boga Spasitelja. Pruža nauk što kao Riječ Božja ostaje zauvijek.

Stari zakon je priprava na Evanđelje. “Zakon je proroštvo i pedagogija budućih stvarnosti”. Prorokuje i pretkazuje djelo izbavljenja od grijeha koje će izvršiti Krist te Novom zavjetu pruža slike, “tipove”, simbole koji izražavaju život po Duhu. Taj Zakon napokon nalazi dopunu u nauku mudrosnih i proročkih knjiga koje ga usmjeruju prema Novom savezu i kraljevstvu nebeskom. Bilo je (…) u Starom zavjetu duša punih ljubavi i milosti Duha Svetoga koje su očekivale nadasve ispunjenje duhovnih i vječnih obećanja. Pod tim vidom te su duše pripadale novom zakonu. Naprotiv, i u Novom zavjetu ima ljudi tjelesnih koji još nisu prispjeli k savršenstvu novoga zakona te ih ka kreposnim činima treba privoditi strahom od kazni i obećanjima zemaljskih dobara. Ipak, Stari zakon, makar je sadržavao zapovijedi ljubavi, nije bio kadar pružiti i milost Duha Svetoga po kojemu je “ljubav Božja razlivena u srcima našim” (Rim 5,5).

Novi zakon ili Evanđeoski zakon

Novi zakon ili Evanđeoski zakon predstavlja ovozemaljsko savršenstvo božanskog zakona, prirodnog i objavljenog. Djelo je Kristovo, a izražen je osobito u Besjedi na gori; djelo je i Duha Svetoga, po kojemu postaje nutarnjim zakonom ljubavi: “Sklopit ću s domom Izrelovim (…) novi savez (…) Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj” (Heb 8,8.10).

Novi zakon je milost Duha Svetoga, dana vjernicima po vjeri u Krista. On djeluje po ljubavi, služi se Gospodinovom Besjedom na gori da nas nauči što treba činiti, i sakramentima da nam priopći milost da to vršimo: Tko želi razmišljati s pobožnošću i razumijevanjem Besjedu što ju je naš Gospodin proglasio na gori, kako se čita u Matejevu evanđelju, bez sumnje će u njoj naći povelju kršćanskog života … Ta Besjeda doista sadrži sve norme prikladne za kršćanski život.

Evanđeoski zakon “dopunja” Stari zakon, pročišćava ga, premašuje i dovodi do savršenstva. U “blaženstvima” dopunja Božja obećanja, uzdižući ih i usmjerujući “Kraljevstvu nebeskom”. Obraća se onima koji su raspoloženi da vjerom prihvate tu novu nadu, a to su siromašni, ponizni, ožalošćeni, čisti srcem, progonjeni zbog Krista utirući tako iznenađujuće putove Kraljevstva.

Evanđeoski zakon usavršuje zapovijedi Zakona. Gospodinova Besjeda na gori nipošto ne dokida niti obezvređuje moralne propise Staroga zakona, nego im otkriva skrivene vrijednosti i otvara nove zahtjeve; osvjetljuje svu njihovu božansku i ljudsku istinu. Ne dodaje novih izvanjskih propisa, nego dopire do obnove samoga korijena djelovanja, srca, tamo gdje čovjek izabire između čistog i nečistog, gdje se oblikuju vjera, ufanje i ljubav i s njima sve druge kreposti. Tako Evanđelje dovodi Zakon do punine nasljedovanjem savršenosti Oca nebeskoga, opraštanjem neprijateljima i molitvom za progonitelje, po uzoru Božjeg velikodušja.

Novi zakon vrši religijske čine: milostinju, molitvu i post, usmjerujući ih “Ocu koji vidi u skrovitosti”, nasuprot želji “da ljudi vide”. Molitva toga zakona jest Očenaš.

Evanđeoski zakon uključuje odlučan izbor između “dva puta” te izvršivanje riječi Gospodinovih; sažet je u “zlatnom pravilu”: “Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.” To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 7,12). Sav Evanđeoski zakon obuhvaćen je “novom zapovijedi” Isusovom (Iv 13,34) da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio.

Gospodnjoj Besjedi na gori prikladno je dodati moralnu katehezu apostolskih pouka. Ta pouka apostolskim autoritetom prenosi Gospodinovo učenje, osobito izlaganjem kreposti što proistječu iz vjere u Krista, a oduhovljuje ih ljubav kao poglaviti dar Duha Svetoga: “Ljubav nehinjena! (…) Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! (…) U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost” (Rim 12,9-13). Ta nas kateheza uči kako rješavati slučajeve savjesti u svjetlu našeg odnosa s Kristom i s Crkvom.

Novi zakon zove se zakon ljubavi jer nas navodi da djelujemo iz ljubavi koju ulijeva Duh Sveti, više nego iz straha; zakon milosti jer, po vjeri i sakramentima, pruža milosnu snagu za djelovanje; zakon slobode jer nas oslobađa od obrednih i zakonskih propisa Staroga zakona te nas privodi da sami od sebe djelujemo pod poticajem ljubavi i tako nas iz stanja roba “koji ne zna što radi njegov gospodar” prenosi u stanje prijatelja, “jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (Iv 15,15), štoviše u stanje sina baštinika.

Novi zakon osim svojih zapovijedi obuhvaća i evanđeoske savjete. Tradicionalno razlikovanje između Božjih zapovijedi i evanđeoskih savjeta ustanovljeno je u odnosu na ljubav, koja je savršenstvo kršćanskog života. Zapovijedi idu za tim da uklone što je nespojivo s ljubavlju. Savjeti žele ukloniti i ono što nije u suprotnosti s ljubavlju, ali može predstavljati zapreku za njezin razvoj.

Evanđeoski savjeti izražavaju živu puninu ljubavi, uvijek nezadovoljne što ne daje više. Svjedoče o njezinu poletu i potiču nas na duhovnu spremnost. Savršenstvo Novoga zakona sastoji se bitno u zapovijedima ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Savjeti naznačuju izravnije putove, uspješnija sredstva, a provode se u skladu sa zvanjem pojedinoga čovjeka: Bog ne želi da svi opslužuju sve savjete, nego samo one koji su im primjereni, već prema različitosti osoba, vremena, prilika i snaga, kako to zahtijeva ljubav; ljubav je naime kraljica svih kreposti, svih zapovijedi, svih savjeta, jednom riječju svega zakona i svega kršćanskoga djelovanja, pa svima dodjeljuje mjesto, red, vrijeme, vrijednost.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve