Pišem ove retke par sati nakon što sam čuo za stravičnu pucnjavu u Connecticutu i pišem ih iz kuće za duhovnu obnovu u Novoj Engleskoj, a na poziv ovog dnevnog lista.

Pitanje na umovima i u srcima mnogih jest: Zašto?

To je jedno prastaro pitanje koje su vjernici postavljali boreći se s njim, bjesneći na njega i plačući nad njim, već dugi niz stoljeća. Zašto bi Bog dozvolio da se takvo što dogodi? To su teolozi i sveci nazivali „misterijem zla“. To pitanje se postavljalo i nedavno, samo u drugom obliku, tijekom uragana Sandy, kada su mnogi izgubili svoje živote.

Ipak, u ovom slučaju, i u svim slučajevima koji uključuju djecu – naročito nasilne smrti djece – ovo pitanje postaje još dirljivije i još hitnije.

Kao vjernik moram reći sljedeće: Nema zadovoljavajućeg ili prikladnog odgovora na ovo pitanje. To je, da upotrijebim još jedan prastari izraz, misterij. Ta riječ se često koristi za izbjegavanje kompleksnih problema, ali je u ovom slučaju istinita i razborit vjernik to zna u svome srcu. Nema odgovora koji bi mogao poništiti naše žalovanje ili potpuno objasniti kako je Bog to mogao dozvoliti.

Ako vam netko kaže da on ili ona imaju odgovor na to pitanje (npr. da je to kazna za naše grijehe; da je to djelo osvetljivog Boga; da to dokazuje da nema Boga; ili da to pokazuje besmisao svemira), taj ne nudi realan odgovor. Jer, ni jedan odgovor ne može biti zadovoljavajući u takvoj agoniji.

Ipak, kao vjernik, moram također reći i ovo: S obzirom da je to misterij, to ne znači da nema nijedne perspektive koja može pomoći vjernicima u vremenima tragedije i tuge. Za mene postoje dvije stvari koje su mi pomogle u suočavanju s tragedijom.

Prvo, kao kršćanin, vjerujem da nasilje, patnja i smrt nikad nemaju zadnju riječ. Bog nam obećava vječni život i dat će nam ga isto kao što ga je dao svome Sinu, koji je također umro nasilnom smrću. „Pokoj vječni daruj im, Gospodine! I svjetlost vječna svijetlila njima!“ je molitva koja se moli na katoličkim pokopima. Vjerujem da je Bog već dao pokoj i svjetlost vječnu onima koji su ubijeni. To ne odnosi našu tugu, ali nam može ponuditi nadu za one koji su otišli prije nas. Također nam daje nadu da ćemo se ponovno sastati s našim voljenima u punini vremena.

[facebook]Ako želiš više ovakvih članaka, pridruži nam se na facebooku! Klikni like! [/facebook]

Druga stvar, ili osoba, okrećem se Isusu. Mi nemamo Boga koji je odsutan iz naših patnji. Kada je Isus otišao na grob svog dobrog prijatelja Lazara, kojeg je uskoro podigao iz mrtvih, plakao je. Zašto? Zato što je volio Lazara, kao što je volio Lazareve sestre, Mariju i Martu.

Isus razumije tugu. Isus razumije bol. Isus, vjerujem, plače s nama. Naš Bog nije intelektualna apstrakcija ili filozofska teorija, naš Bog je živio ljudskim životom. To mi pomaže u vremenu tuge. Isus je s nama u našoj boli, a ne drži se po strani.

Ove dvije perspektive su zapravo jedna te ista. Bog koji s nama plače nam također obećava vječni život. A Bog koji nam obećava vječni život, plače s nama. Što se tiče nas samih, možemo raditi na tome da zaustavimo nasilje, utješimo one koji ostaju i izgradimo društvo koje će se imati više ljubavi.

Za one koji nisu kršćani, ali koji su vjernici, poput moje braće i sestara Židova i muslimana, neću pokušati ponuditi perspektivu, ali još uvijek mogu reći da mi svi vjerujemo u Boga koji nas voli, koji je ljubav i koji stoga plače s nama. Na ovome možemo početi pronalaziti međusobno razumijevanje. Za one koji nisu vjernici, u svjetlu takvih strašnih tragedija mogu reći da su naša srca pozvana na suosjećanje, na podršku obiteljima i prijateljima žrtava i naš osjećaj morala nas tjera da radimo na tome da zaustavimo takvo užasavajuće nasilje.

Možda ne postoje odgovori koji će nas zadovoljiti, ali za vjernika postoji Bog koji tuguje s nama, koji nam nudi vječni život i koji nas pokreće, kroz naša srca, da izgradimo društvo koje će se temeljiti na više ljubavi i suosjećanja.

Prijevod: Sanja Š. | Bitno.net