UPOZNAJTE SVECA DANA

Padre Pio – skromni mistik iz Pietrelcine

Ono po čemu je najšire bio poznat bile su rane na rukama i nogama i desnom boku kojima je bio «obilježen – stigmatiziran« u čudesnom doživljaju 20. rujna 1918. godine. One su stalno krvarile i boljele kroz punih pedeset godina.

Padre Pio

U nedjelju, 2. svibnja 1999. godine, papa Ivan Pavao II. – uz prisuće velikoga mnoštva vjernika kakvo do sada na Trgu sv. Petra u Rimu nije viđeno – obavio je čin proglašenja blaženim svjetski poznatoga talijanskoga kapucina patra Pija.

Ono po čemu je najšire bio poznat bile su rane na rukama i nogama i desnom boku kojima je bio «obilježen – stigmatiziran« u čudesnom doživljaju 20. rujna 1918. godine. One su stalno krvarile i boljele kroz punih pedeset godina. Nestale su nekoliko dana prije smrti, 23. rujna 1968. godine. No za mnoge tisuće i tisuće i milijune, bilo je to jedino što su o patru Piju znali. I više su to smatrali nečim čudnovatim, što je pobuđivalo veću ili manju radoznalost, ali su jedva što drugo znali.

Ipak, postojale su i druge tisuće i tisuće, i milijuni koji su doživjeli Oca Pija kao izvanrednoga slugu Božjega, kao osobito založena svećenika. Uz svete rane, oni su doživjeli i zapazili njegovo posve osobito – svetačko služenje Bogu i ljudima. Nadasve je bio svjetski poznat ispovjednik i duhovni učitelj premnogih duša iz svih mogućih slojeva vjernika. Dosta budi spomenuti da se mladi svećenik Karol Wojtyla kao rimski student, godine 1946., našao u «repu» pokornika koji su često i duge sate čekali na red pred njegovom ispovjedaonicom. A kao krakovski nadbiskup i kardinal jednom mu se obratio za molitveno posredovanje za ozdravljenje jedne svoje suradnice, teško oboljele od tumora. Između kardinalova zamolbenog pisma i susljedne zahvalnice za njezino ozdravljenje od teške bolesti nije prošlo ni mjesec dana.

Kad smo već počeli od svetih rana, treba ponajprije reći da se one stručno nazivaju stigme, po grčkom – biljezi. To se nadovezuje na iskaz sv. Pavla: «Ja na svom tijelu nosim biljege (grčki: stigmata) Isusove« (Gal 6,17). Mnogi misle da je već sv. Pavao bio stigmatiziran – obilježen Isusovim ranama. Prvi u susljednoj povijesti Crkve, za kojega posjedujemo povijesna svjedočanstva suvremenika, bio je sv. Franjo Asiški. Blagdan njegovih svetih rana slavi se u franjevačkom redu 17. rujna. Poslije sv. Franje bilo je više osoba, i muških i ženskih, o kojima se zna da su na ovaj ili onaj način bili tako ranjeni. Neki su to tek osjećali iznutra, a kod drugih su postojali i vanjski znakovi. Vele da je Pater Pijo prvi stigmatizirani svećenik. Naime, sv. Franjo bio je đakon.

Svete rane same po sebi nisu znak svetosti. Kad je riječ o pravim ranama, to je osobit, posve izvanredan milosni Božji dar koji Bog daje, smijemo reći, po miloj volji komu hoće i kako hoće. Ipak, taj dar itekako obvezuje obdarenika da se potvrdi u svom životu kao osobito založeni kršćanin u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Stoga se u postupku za proglašenje blaženim i svetim same rane nipošto ne uzimaju kao znak svetosti. Svetost treba dokazati po drugoj ljestvici vrednovanja. Toj svetosti, dakako, pripada i to kako se obdarenik tim izvanrednim darom služio, a nadasve jesu li ga svete rane još više poticale i obvezivale Bogu i ljudima.

A treba spomenuti i ovo: mi obični ljudi ponajčešće svete rane stigmatiziranih osoba smatramo nekim ordenjem, nekim odličjima koja se nose nekako izvana. Te su rane boljele, boljele. Pater Pijo ih je osjećao kao trajno mučeništvo. Osjećao ih je kao poziv da teškim i fizičkim trpljenjem sudjeluje s Isusom u patnji na križu za spasenje svijeta. On je i fizički osjećao ono što piše sv. Pavao: «S Kristom sam raspet na križ» (Gal 2,19). Koliko je pak iznutra, duševno s Kristom supatio, to je valjda znao samo on. Ipak i o tome danas znamo nešto više iz najpovjerljivijih njegovih očitovanja svom ispovjedniku i drugim povjerljivim osobama.

Izvanredna svetost, baš svetost o. Pija očitovala se nadasve u herojskom svakodnevnom i dugogodišnjem ispovijedanju. Godinama, počev od 1918. svake godine sve više, sve do smrti 1968. godine, on je bio rob ispovjedaonice. Otimao je, kako se sam izrazio, duše iz vražjih ralja. Doživljavao je riječi sv. Petra: «Braćo! Budni budite jer protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.» Duboka suživljenost s mukama Isusovim na križu, za spasenje svih nas, gonila je patra Pija da se sav uloži u posluživanje sakramenta svete ispovijedi.

I u tom je bio obdaren izvanrednim znakovima, osobito darom čitanja u dušu. Nije to bilo redovito, ali niti baš rijetko. No osim toga dara, on je stekao i silno duhovno i psihološko iskustvo koje mu je omogućilo da rješava najzamršenije probleme svojih pokornika, u ispovjedaonici i izvan nje. Zapravo, pater Pijo pripada trolistu najpoznatijih svetaca – ispovjednika: sveti župnik Arški Ivan Vianney (od 1786. do 1859.), sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. do 1942.) i sveti pater Pijo (1887. do 1968.). I eto, to je osobita poruka i pouka našega sveca: cijeniti i prakticirati taj sveti sakrament kojim njegujemo svesrdne odnose s Bogom i braćom ljudima.

Osim te herojske svetosti u neumornom posluživanju sakramenta pokore, pater Pijo bio je izvanredan molitelj. I u molitvi nerijetko je uživao posebne Božje darove, i izvanjske (kao npr. ekstaze i viđenja) i nutarnje (dar kontemplacije). Naročito je zapamćen kao istaknuti služitelj svete mise. Iz njegovih povjerljivih očitovanja i pisama možemo zaključiti da je u svakoj svetoj misi iznutra osjećao osobito jedinstvo s Isusom na križu, i kao teško trpljenje i kao vatru silne ljubavi.

I nema svetosti bez kršćanske dobrotvornosti. Već kao ispovjednik i duhovni učitelj, on je tolike ljude tješio i hrabrio na putu života! A mnogi su k tomu posvjedočili da su, već za njegova života, zadobili čudesno ozdravljenje i od najtežih bolesti. No jedno od najvećih djela njegove dobrotvornosti jest velika bolnica koju su njegova kapucinska braća i njegovi najbliži suradnici mogli podići uz pomoć velikih donatora, koji su se tako htjeli odužiti za tolika duhovna dobra što su ih primili posredstvom patra Pija. On je tu bolnicu nazvao Kuća olakšanja ljudske patnje.

Ta bolnica danas ima tisuću dvjesto kreveta. U njoj radi na stotine liječnika i nekoliko tisuća drugoga medicinskog osoblja. Pater Pijo htio je da bolnica i njezini namještenici budu na najvišoj visini medicinske znanosti. Zastupao je u najvišem smislu takozvanu integralnu medicinu. Uvijek je isticao dvoje, i za života i kao zadaću poslije njegove smrti: da u bolnicu imaju pristup i siromašniji ljudi, te da se sve medicinsko osoblje odlikuje osobitim ljudskim postupkom prema bolesnicima.

Tek smo ukratko zacrtali neke glavne crte zadivljujuće osobe i visoke kršćanske svetosti patra Pija. Želim ipak još dodati: da je mnogo trpio i od svojih rana i zbog svojega rada. Jedno duže vrijeme, i u više navrata, po nalogu najviših crkvenih ustanova, bio je podvrgnut višestrukom liječničkom pregledu. Liječnici, i ponajbolji, i kao liječnici i kao vjernici, našli su se pred pojavom koja otprve zbunjuje i znanost i vjeru. Većina ih je spočetka bila suzdržana suda, ali neki su davali i vrlo nepovoljne ocjene, kao da su rane plod usijane glave i u neku ruku neuravnotežene osobe. Jedno vrijeme bilo mu je zabranjeno u javnosti služiti svetu misu i ispovijedati. No u svim tim neprilikama – i tu je njegova svetost – on se pokoravao odredbama crkvenih glavara, bez mrmljanja i prigovora.

Mladi Padre Pio

Nismo još spomenuli «generalia» – bar najkraći životopis. Rodio se u seocu Pietrelcina, u beneventanskom kraju u Južnoj Italiji. Zvao se Francesco Forgione, ali ga kapucini nazivaju novim imenom – Pijo, a prezivaju po rodnom mjestu – «da Pietrelcina«. Već kao dječačić, i poslije, odlikovao se tankoćutnom kršćanskom religioznošću. Osjetio je zarana poticaj da bude kapucin.

U siječnju 1903. godine nastupio je godinu kušnje, obučen u kapucinsku halju. Prve je zavjete položio u siječnju 1904. godine, a svečane i opet u siječnju 1907. Za svećenika je zaređen u Beneventu, 10. kolovoza 1910. godine. Iako je izgledao snažne konstrukcije, duže je pobolijevao, čak je radi zdravlja morao i duže izbivati iz samostana. U rujnu 1916. godine namješten je u samostančić u gradiću San Giovanni Rotondo koji će po njemu postati glasovit.

Već je prije imao različitih izvanrednih mističnih iskustava koja su nam danas poznata, ali ih je pomno tajio. Vrhunac je to dostiglo u stigmatizaciji koja se dogodila u dva koraka. O tome saznajemo iz dva krajnje povjerljiva pisma što ih je iz poslušnosti napisao svom ispovjedniku. Prvi se doživljaj odvio između 5. i 6. kolovoza 1918. godine, i bio je više unutarnji. Ponajprije strašno bolan, a onda ga je svega obuzela neizreciva «tišina» u kojoj se osjetio spremnim trpjeti sve što Bog od njega zatraži. Taj je doživljaj od osobite važnosti jer pokazuje kako Bog postupa s odabranicima potičući ih da, drage volje, slobodno, prihvate njegove pozive, pa makar to bilo i dugotrajno mučeništvo kakvo je bilo ovo u patra Pija. Te iste godine, 20. rujna, doživio je i opet jedno unutarnje iskustvo, ali s izvanjskim posljedicama: otada je kroz cijeli život nosio svete rane, poput Isusa, na rukama i nogama i desnom boku. Rane su mu stalno krvarile i boljele ga. Svetosti dakako pripada i to što je, pristajući na sve nutarnje muke, jedno samo molio i zaklinjao Isusa: da ga liši vanjskih znakova rana, kako bi ih mogao sakriti pogledu ljudi.

Dalje znamo njegov životopis. Kroz daljnjih pedeset godina njegov se život odvijao, kako svi ističu, između klecala, oltara i ispovjedaonice. Bio je dugočasni molitelj, pobudni služitelj svete mise, neumorni ispovjednik. Dakako, nije izbjegavao ono svagdanje ljudsko druženje sa svojom samostanskom braćom kao i s tolikim ljudima s kojima se susretao u svom svećeničkom služenju. U svemu tomu bio je svetac, vrhunski ostvarivatelj temeljnoga zakona Božjega – ljubiti Boga nadasve, a bližnjega svoga kao samoga sebe.

Potvrđene tom životnom svetošću, rane patra Pija dobivaju tek pravu Božju potvrdu. Stoga ga je već papa Pavao VI., i sam kandidat oltara, nazvao «opečaćeni Božji predstavnik«. Njegovo proglašenje blaženim (i svetim) novi je Božji pečat na sluzi svome patru Piju.

fra Bonaventura Duda

Molitva Padre Piju

Sveti Oče Pio, koji si toliko ljubio rane Kristove, da si ih i sam nosio na svome tijelu, tebe koji si svoj život posvetio naviještanju i slavljenju Muke i Ljubavi Kristove, molim da mi budeš zaštitnik i zagovornik pred Isusovim Presvetim Licem. Molim te, izmoli mi dar povjerenja u Božju ljubav, dar pouzdanja u Božju providnost i dar predanja Božjoj volji.

Bože, koji si blaženom Piju dao milost da na čudesan način bude dionik trpljenja tvoga Sina, udijeli nama da se po njegovu zagovoru suobličimo Isusovoj smrti kako bismo dospjeli do slave uskrsnuća. Amen.

Objavljeno: 23. rujna 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi