„Nemojte se razočarati ako vam ovaj Božić bude obilježen nekim čudnim događanjima ili neostvarenim planovima. Slavimo rođenje djeteta Isusa, a svaki put kad se dijete rodi, u obitelji mora doći do lomova i sve se okrene naglavce“.

To su riječi poljskog svećenika i vrsnog propovjednika Piotra Pawlukiewicza koje sam čuo ovih dana, pripremajući se za blagdan rođenja Isusa Krista, pokušavajući dovesti svoje srce i um u ono stanje pripravne prijemčivosti nužno za prepoznavanje dolaska Gospodina.

Ove su riječi jako odjeknule u meni, a u tome sam odjeku pronašao nešto što bih mogao nazvati iskonskim i autentičnim duhom Božića. Onim za kojim sam tragao, za kojim tragaju ovih dana svi ljudi, bili toga svjesni ili ne.

Ne mogu zamisliti bolji opis Božića od onoga koji to što slavimo ovih dana shvaća kao potpuni ulazak Boga u dramu ljudske egzistencije, kao posvećenje zemaljske povijesti koja svoju kulminaciju doživljava u utjelovljenju Bogočovjeka.

Ako je Božić doista to, dakle, ako je ovdje riječ upravo o spajanju zemlje i neba, a meni se čini da nema bolje „definicije“, kako onda možemo očekivati, ili čak priželjkivati, da nešto takvo veličanstveno poput božićnog vremena prođe bez velikih „lomova“ i „prijeloma“ tamo gdje su oni potrebni. Govorim prije svega o životima obitelji, ali i pojedinaca.

Puno se pisalo i još će se pisati o opasnosti „komercijalizacije“ Božića.

Možda bi trebalo upozoriti i na opasnost idolizacije onoga što ljudi obično nazivaju „toplinom“ i „mirom“ koje Božić donosi sa sobom.

Čini mi se naime da mnogi tako često u toj „obiteljskoj toplini“ pronađu krajnji duhovni domet onoga što Božić napravi u njihovim životima. Štoviše, često mnogi od nas vjernika kroz klanjanje toj „toplini“, toj “magiji Božića” kako se to čudno formulira, stvaraju iluziju koja nakratko smiri njihovu savjest, a potom se ista raspadne poput kule od karata i ostavlja nas s duhovnim mamurlukom.

Naravno, ne tvrdim da je u svakoj obitelji ili kod svakog pojedinca tako i da svaka „toplina“ predstavlja varku iza koje su nužno skriveni neki dublji konflikti. Nikako. Ali, mislim da ih ima koji umjesto rođenja Boga slave lažnu toplinu i lažni mir.

I zato mi se dopada ova slika maloga djeteta Isusa iz Pawlukiewiczeve propovijedi, djeteta koji zajedno s radošću i ljepotom donosi i paradokse i ozbiljnost na koje moramo adekvatno odgovoriti svojim životima. Donosi prijelome.

Kralj svih vjekova utjelovljuje se u smrdljivoj štali kao malo nezaštićeno dijete. Slabost koja donosi snagu. Oni najneugledniji bivaju prvi kojima se naviješta dolazak Gospodina među njegov narod….Čitav niz paradoksa krije se u toj svetoj noći. Ne idila, dakle, ne samo „tiha noć“ nego i paradoksi koji nas i naš život trebaju doslovce okrenuti naglavce, ništa manje od toga.

Možda ćete se posvađati na badnju večer u obitelji. Možda za božićnim stolom. Ali, ne brinite zbog toga, kaže poljski propovjednik. Možda je upravo taj konflikt početak nečega dobrog, nekoga oslobađajućeg procesa koji nas vodi prema iskrenoj ljubavi u međusobnim odnosima, procesa koje je moćno otajstvo Isusova rođenja donijelo u naše živote.

Jer to nas otajstvo poziva na nešto puno dublje od idile “tihe noći”. Poziva nas na iskrenost i odgovornost, na život u novoj obogotvorenoj stvarnosti koja od nas traži budnost. Onu istu budnost o kojoj govori Isus u čitanju iz Lukina evanđelja s kojim nas je Crkva uvela u došašće.

“Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.”

Neka nam na dobro dođe porođenje Isusovo.

Goran Andrijanić | Bitno.net