Češki teolog i svećenik Tomaš Halik svojedobno je napisao knjigu naslova Strpljenje s Bogom. U njoj je izložio zanimljivu tezu kako ateisti nisu ponajprije oni koji ne vjeruju u Boga, nego oni koji s njim nemaju strpljenja. To su oni koji nemaju vremena čekati da se Bog očituje u njihovim životima, pa nervozno zaključuju poput Izraelaca podno Sinaja da je najbolje zaboraviti i na Jahvu i na Mojsija i okrenuti se nečemu drugome, ili u našem suvremenom slučaju, okrenuti se ničemu.

Ako bismo Halikovu misao malo protegnuli dalje, došli bismo do ideje koja se nameće sama od sebe: možda je temeljni razlog ‘ateizacije’ našega društva u globalnom porastu čovjekove nestrpljivosti, koja se potom prelila u nestrpljivost prema Bogu. Nisam siguran je li se itko ozbiljno bavio tim uzrokom, ali ako u njemu ima istine, onda vodeći suvremeni neprijatelj kršćanstva možda ne izgleda onako kako bismo očekivali, nego je nalik na Netflix ili Facebook, odnosno na one stvari koje proizvode očekivanja da ćemo uvijek imati sve na klik miša od sebe, bilo da je riječ o TV sadržajima, informacijama, odjeći itd.

Naravno da ‘ateizacija’ svijeta nije čekala pojavak internetskih platformi, i dogodila se puno ranije, ali i užurbanost svijeta se pojavila mnogo ranije, a spomenute platforme samo su neke od njezinih suvremenih očitovanja. Mi više nemamo vremena čekati ništa, a ponajmanje Boga, za kojeg, iskreno govoreći, nismo previše ni sigurni ima li ga, pa se čekanje tim više čini mukotrpnim ili čak besmislenim. Ako se pojavi, pojavi se, sve dotad ćemo, suprotno Pascalovoj preporuci, pretpostaviti da ga nema.

S druge strane, čini se da Bog ne pristaje igrati po našim pravilima, slično kao Aslan (koji je simbol Krista) u Lewisovim Kronikama iz Narnije; on je pun ljubavi i brige, ali i snažan i neukrotiv. Ne da se svesti na aplikaciju u našem mobitelu kojoj pristupamo “na zahtjev” čak i ako bi to od njega bilo vrlo suvremeno. Ipak, možemo se pitati “Zašto je takav?”, zar ne bi bilo puno bolje da se prilagodi našem vremenu. Ako gomila neukih youtubera može skupiti masu oko sebe, koliko bi prije Gospodar Svega Stvorenoga bio uspješniji samo kada bi bio moderniji. Odgovor leži u tome da Bog odbija biti nasilnik koji provaljuje u stvarnost, ili naše živote, pa čak i onda kada bismo mi to htjeli od njega. Nekadašnji poglavar dominikanskog reda Theodore Radcliff u svojoj knjizi “Zašto biti kršćanin?” piše:

“Bog nam dolazi kao što dijete dolazi majci, u dubini njezina bića, i polagano je preobražuje. Sve drugo bilo bi nasilje i oskvrnuće. Mi smo tijela, a tijela žive u vremenu. Baš kao što je za trudnoću potrebno devet mjeseci, tako je potrebno i vremena da slomljene kosti zarastu, za prebolijevanje groznice. Za ozdravljenje i rast potrebno je vremena. Potrebno nam je strpljenje jer nam Bog ne dolazi nikada kao izvanjski djelatnik, nego u intimnosti našega tjelesnog bića koje živi u vremenu. Ljudska bića razlikuju se od životinja jer nam je potrebno dugo vremena za odrastanje, za razliku od muha, na primjer. Naša je nada u onome koji postaje čovjekom i poštuje ritam našeg života.”

Čovjekova tjelesnost razlog je zašto je strpljenje ključni element rasta u ljubavi, kao što nas i Pavao podsjeća u svojem Hvalospjevu, ali Descartes nam je slagao da su ljudi zapravo anđeli u stroju tijela, i od tada se zametnula klica ideje da je za čovjeka čekanje gubljenje vremena, kao što bi bilo za anđela, a nitko ne želi gubiti vrijeme. Ritmovi crkvene godine sa svojim vremenom pokore i slavlja, vremena kroz godinu i svetkovina, čekanja i življenja dočekanog, čine nam se tako suvišni. Zašto ne bismo stalno bili u slavlju, kada su nam životi ionako kratki? Zašto gubiti vrijeme na čekanje Gospodina?

Descartes nije jedini krivac za naše nestrpljenje. Jedna ponešto suvremenija ideja koju svakodnevno čujemo došla je iz više praktičnog, a manje filozofskog podneblja. Ona nas uvjerava da je za čovjeka i društvo jedino bitan “rezultat”. Ta u bitnom smislu protukršćanska ideja stavlja na istu ravan dobro i zlo, bolje je jednostavno ono što je učinkovitije, a učinkovitost je bitno povezana sa što većim uspjehom u što kraćem vremenu. Ne postoji ništa neučinkovitije od “čekanja”. To nije samo maksima našeg suvremenoga kapitalističkog sustava, nego i svih drugih sustava okrenutih prema materijalnom, jer samo duh može čekati, materija ne. Aleksandar Solženjicin, koji je u ruski gulag ušao kao komunist, a izašao kao kršćanin u svojem Arhipelagu Gulag, upravo strpljivost i čekanje, nasuprot ranijoj usmjerenosti na rezultat, vidi kao temeljno obilježje svoje preobrazbe:

“Toliko smo svi upili u sebe i usvojili: ‘Važan je rezultat.’… Neka se za tu industriju i za te rakete mora žrtvovati i način života, i integritet obitelji, i zdravlje narodnog duha, i duša sama naših polja, šuma i rijeka – nije važno. Važan je rezultat!”, tako je opisao maksimu socijalističkog društva u koju je nekoć vjerovao, no odluka da neće živjeti za rezultat, da se neće pošto-poto grebati za bolje pozicije preko leđa drugih, promijenila ga je u čovjeka strpljenja:

“Ako si se i samo jednom odrekao tog cilja – ‘preživjeti po svaku cijenu’ – i pošao kuda idu mirni i jednostavni ljudi, nevolja na začuđujući način počinje da ti mijenja raniji karakter. Da ga mijenja u pravcu neočekivanom i za samoga tebe… Nekada si bio izazovno nestrpljiv, stalno ti se nekuda žurilo, nikada nisi imao vremena. Sada ga imaš do mile volje, nasitio si ga se – njegovim mjesecima i godinama, i onima što su prošle i onima što te čekaju – i po tvojim se venama razlijeva blagoslovljena umirujuća tekućina – strpljenje. Ti se penješ… Ranije nikome ništa nisi praštao, bespoštedno si osuđivao i isto tako bez uzdržavanja hvalio – sada je blagost koja sve razumije postala osnova tvojih nekategoričkih sudova. Vidio si da si slab – zato i možeš shvatiti slabost drugih. I diviti se snazi drugog. I zaželjeti da je prihvatiš.”

I sada slijedi jedan paradoks koji se možda ne primijeti na prvu, ali čim malo zagrebemo po površini uviđamo da je istinit. Sva ta užurbanost i nestrpljenje, koji rezultiraju usmjerenošću isključivo na rezultat, nisu posljedica životnosti našega doba nego njegova mrtvila. Posljedica su onoga što su srednjovjekovni teolozi zvali acedia, svojevrsne životne tromosti koja se pokušava prikriti ‘zujanjem’. Poznajem čovjeka koji se smatrao vrlo vrijednim, koji bi se nakon nekoliko dana božićnih praznika jedva čekao vratiti na posao jer nije više mogao biti s obitelji. To nije bila posljedica energičnosti, nego tromosti da pronađe život ondje gdje bi ga u prvom redu trebao naći.

Chesterton je u svojem Pravovjerju ispravno primijetio da bi “svijet bio tiši kada bi bio energičniji”. “Uobičajeno je žaliti se na užurbanost i napetost našega doba. Ali, zapravo, glavno su obilježje našega doba potpuna lijenost i umor, a činjenica je da je ova lijenost uzrok prividne užurbanosti. Uzmimo prilično jasan primjer. Ulice su bučne zbog taksija i motornih vozila, ali ovo nije zbog ljudske aktivnosti nego zbog ljudske lijenosti. Bilo bi manje užurbanosti kada bi bilo više aktivnosti, ako bi ljudi jednostavno šetali”, napisao je genijalni Princ paradoksa.

Njegova se misao pokazuje poglavito točnom u našem svijetu koji je znatno digitaliziraniji i užurbaniji nego što je to bio prije dvadeset godina. Još se uvijek sjećamo razdoblja kad nismo imali sve moguće tehnologije za slanje poruka i dogovaranje susreta preko kojih se u teoriji sve može dogovoriti u tri minute, ali malo kad se išta dogovori. Ljudi su živjeli energičnije i više su se viđali kad se jednostavno samo po sebi u tišini znalo i pretpostavljalo kada se i gdje “po običaju” ljudi sastaju bez puno dizanja buke, i uz nešto strpljenja za dočekati sve koji će doći.

Sve ovo, naravno, pišem jer se nalazimo u vremenu došašća, vremenu priprave za Božić, vremenu strpljenja dok se Bog ponovno ne rodi. Ima nešto zanimljivo u vezi s tim. Otkako znam za sebe svake godine čujem ljude koji govore kako je upravo trenutni Božić došao naglo: ‘Nismo se ni okrenuli.’ Budući da to toliko dugo slušam, čini mi se da još nije bilo Božića koji nije došao naglo, a činjenica da smatramo kako treba doći sporije kao da je prije svega urezana u naša srca, a ne neku proživljenu stvarnost. Kao da smo svjesni da Božić treba doći sporije, da ga treba duže čekati, ali mi uvijek ubrzamo s njime, nestrpljivi smo kao i sa svime drugim iako u srcu znamo da ne bi tako trebalo biti.

Imajući na umu sve spomenuto, poglavito prvotnu misao da je ateizam posljedica nestrpljivosti s Bogom, čini mi se da bi Crkva kao protuotrov trebala njegovati upravo strpljivost, i stalno se vraćati na važnost svojih ritmova koji odgovaraju čovjekovoj naravi, pa i naravi prirode, čiji je on sastavni dio. Crkva se ne može utrkivati sa svijetom. Ta što bi svijet imao od još jednog trkača na nepreglednoj stazi? Ako želi preobraziti ljude, trebala bi im ponuditi ono čega im nedostaje, a to je zasigurno strpljenje. Strpljenje s Bogom, ali i strpljenje jednih s drugima, jer čini mi se da sve podjele i sukobi koji trenutno postoje unutar Crkve polaze od toga da se sugovornikovu misao prekine na pola, jer mi “ionako znamo” što on ima reći. Došašće traje još dva tjedna, nije puno, ali dovoljno je da započnemo vježbati svoje strpljenje. Tko zna, možda još uvijek uspijemo “usporiti” dolazak Božića, možda se još uvijek uspijemo pripremiti za dolazak onoga koji je u tišini radio trideset godina strpljivo čekajući svoje vrijeme.