Dok neki inflaciju možda i doživljavaju apokaliptički, u zadnje vrijeme nastupila je inflacija apokalipsi. U zadnje vrijeme, sve je veća ponuda posljednjih vremena. Ili zadnjih vremena u posljednje vrijeme? Šalu na stranu, ovaj fenomen počeo se očitovati nešto intenzivnije u doba koronavirusa, ali vidjet ćemo kako je zapravo već dugo na snazi, jer je – premda u ublaženom obliku i optimističnijem duhu – obilježavao i ono razmjerno mirno doba u kojemu smo živjeli prije 2020. godine. No nakon te godine nedvojbeno smo ušli u fazu akceleracije predosjećaja kraja. Promišljajući o tome, moguće je ukazati na nekoliko paradoksa.

Prvi paradoks jest da apokalipsa za suvremene svjetonazore više nije duhovna kategorija, nego je postala javno dobro koje svatko uklapa u svoju sustav vjerovanja, pa bio taj sustav vjerovanja i krajnje sekularan. U svjetovnom smislu u kojemu se danas najčešće javlja, apokalipsa je ogoljena od svojih spasenjskih aspekata, i svedena isključivo na svoju – u biblijskom kontekstu po važnosti sporednu – kataklizmičku dimenziju.

Zasićenost sekularnim apokalipsama u našemu vremenu ponajbolje se vidi po tome što je svaka suvremena ideologija u ovih nekoliko godina naglasak stavila upravo na svoje vizije kraja svijeta. Iako dionice koronavirusa na burzi sekularnih apokalipsi trenutačno ne stoje najbolje, Covid-19 je označio prekretnicu koja je i uspostavila apokaliptičarsko tržište u kojemu sada živimo. Na tom tržištu sada ponajbolje kotira zeleni apokalipticizam, na koji zajednički upozoravaju aktivisti za okoliš, Europska unija, politička vodstva zapadnih zemalja, najkrupniji kapital, novi i masovni mediji te popularna kultura. Mora će se preliti na kopno, a nebo sručiti na zemlju. Napadom Rusije na Ukrajinu ponovno se bude drevne apokaliptičarske sanje ruskih imperijalista koji Moskvu vide kao „treći Rim“, a Rusiju kao katechona – zadržavatelja antikrista opredmećenog u Zapadu predvođenom Amerikom. Iako se isprva ne čini tako, i ovdje je uvelike riječ o sekulariziranoj apokalipsi, jer služi i kao pseudometafizička legitimacija za agresiju na drugu državu. Rat Rusije i Ukrajine ponovno je probudio i strahove od nuklearne katastrofe – ili, kako hrvatski mediji vole kopipejstati od onih iz anglosfere – „nuklearnog armagedona“.

A kad smo već kod armagedona, to je zapravo toponim naziva Megido, koji se nalazi kraj Haife u Izraelu, gdje upravo bukti rat između židovske i islamske eshatologije. Obje eshatologije podrazumijevaju pobjedu nad drugom stranom i zaposjedanje Svete zemlje i Svetog grada. Ni ove apokalipse, unatoč svojim duhovnim ishodištima, nisu lišene svjetovnih elemenata, jer su i judaizam i islam otpočetka isprepletali političko s vjerskim: Židovi su, iščekujući Mesiju, očekivali političku figuru, a Muhamed nije bio samo utemeljitelj religije, nego i vojni osvajač. Onkraj toga, ChatGPT i umjetna inteligencija ponovno su aktualnim učinile strahove od tehno-apokalipse u kojoj strojevi, kao u znanstvenofantastičnim distopijama, porobljavaju čovjeka.

Osim toga, svjedočimo strahovima od svojevrsnih mini-apokalipsi koje ne predstavljaju kraj svijeta, ali podrazumijevaju korjenite promjene u našim društvima – tu je kraj Pax Americane iliti razdoblja razmjernog mira u SAD-om predvođenom globalnome poretku, kao i uspon Kine i primjena njezinih totalitarnih načela na globalno stanovništvo kroz digitalizaciju naših života i posljedičnu kontrolu pučanstva. Jedni upozoravaju na naizgled beskonačan priljev afroazijskih migranata u zapadne zemlje uspoređujući ga s padom Rimskog Carstva, dok drugi govore o kraju liberalne demokracije i navali autokratskih režima… Tu je i ono s čime smo započeli, to jest prijetnja kraha monetarnog sustava uslijed bjesomučnog tiskanja novca nakon pojave koronavirusa.

Na Zapadu već dugo prevladavaju sentimenti kraja (povijesti), propasti (Zapada) i smrti (Boga), a to se očituje i u pojmovima kojima se pokušava opisati naše doba, ali nisu novi, nego je riječ o starim konceptima kojima su prilijepljeni prefiksi poput post- (recimo, modernizam) ili trans- (na primjer, humanizam).

U jednoj sam epizodi Petog dana, a nešto slično poslije je ustanovio i Slavoj Žižek, globalne aktualije opisao kao četiri jahača apokalipse. Pa budući da ti jahači simboliziraju niz nevolja (bolest-glad-rat-smrt), može ih se tumačiti kao drevni simbol činjenice da, pučki rečeno, nevolja ne dolazi sama, nego jedna katastrofa za sobom povlači drugu, druga treću i tako dalje… Fredric Jameson svojedobno je šaljivo zamijetio kako je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. I doista – umjesto apokalipse tržišta, imamo tržište apokalipsi na kojima možemo kreirati morbidne top-ljestvice najizglednijih smakova svjetova. Kao i bizarni tzv. Sat Sudnjeg dana, koji svake godine „pokazuje“ koliko smo metaforičkih minuta udaljeni od kraja svijeta, tako i mediji, napose hrvatski, kao da se natječu tko će senzacionalističkije i makabričnije predstaviti sumorne perspektive čovječanstva. Čitajući naslove domaćih medija, posebno internetskih, svakog tjedna možemo očekivati barem po jednu novu apokalipsu.

Razlika u apokaliptičarskoj ponudi prije i nakon 2020. ponajprije je u skretanju s naglašavanja pozitivnih aspekata apokalipse koji su karakterizirali doba uoči naših suvremenih kriza – a najbolje ih predstavlja optimistična Fukuyamina vizija liberalno-demokratskog „kraja povijesti“ – prema negativnim i pesimističnim tonovima novih apokalipsi. Štoviše, mogli bismo reći kako smo iz 20. stoljeća kao doba optimističnih apokalipsi, koje su doduše prouzročile smrti i razaranja nezapamćenih razmjera, ušli u fazu pesimističnih apokalipsi, čije učinke tek trebamo vidjeti, ali koje bi po svojim štetnim posljedicama mogle nasljedovati i one prošlostoljetne.

Na što mislim pod optimističnim apokalipsama? Primarno na utopijske ideale velikih modernističkih ideologija, a od kojih svaka – ponovno – predstavlja sekulariziranu inačicu kršćanske apokaliptike. To je vidljivo već i na pojmovnoj razini: marksizam i komunizam tako su snivali o „besklasnome društvu“ kao svjetovnom odrazu vrhunaravnog egalitarizma u kršćanskoj slici raja, gdje Bog čovjeku s oka otire svaku suzu; nacionalsocijalizam je Kristovo „tisućugodišnje kraljevstvo“ svjesno ili nesvjesno preinačio u Tisućugodišnji Reich, a liberalizam se u proglašavanju već spomenuta „kraja povijesti“ nije oslonio samo na Fukuyamu ili Hegela, nego na kršćansku teleologiju prema kojoj povijest – za razliku od većine arhajskih i antičkih poimanja vremena – doista ima svoj početak i kraj. Koliko god svaki od navedenih režima za sobom ostavio žrtava, popratne su im ideologije same po sebi bile optimistične. Njih je danas smijenio pesimizam negativnih apokalipsi, pa tako ne čitamo Fukuyamin Kraj povijesti, nego primjerice (ne) čitamo Poslije apokalipse Srećka Horvata.

Što su generacije mlađe, to više prianjaju uz narative kraja. Koliko se zasad može vidjeti, milenijalci su najveći milenaristi, osim eventualno generacije Z, kojoj bi u tom duhu možda bolje pristajao naziv „generacija Omega“ ili „posljednja generacija“. Optimistične apokalipse smijenjene su pesimističnima upravo zbog vlastita neuspjeha u kreiranju raja na Zemlji, što su mladi – kao pastva sekularnih kriptoreligija današnjice – uočili jednako ispravno kao što su uočili i da svijet ne ide u dobrom smjeru. Kako bi, dakle, njihove sekularne religije i dalje imale smisla, potrebna im je neka vrsta otkupljenja ili katarze. Potreban im je konačni uspjeh ili sveopći kraj. Otkrivenje ili kataklizma. Treba im, pomodno rečeno, closure, pa makar se taj closure odnosio na cijeli svijet.

Digresijski, zanimljivo je primijetiti i kako se sličnosti kršćanstva i njegovih sekulariziranih, izvitoperenih kopija ovdje ne iscrpljuju. Već su Eric Voegelin i Carl Schmitt poodavno zamijetili kako svjetovne ideologije oponašaju temeljne religijske obrasce. Da svatko ono što najviše voli i čemu najviše stremi poima kao Boga, to je već poznato; odatle potječe idolatrija. No u svakoj od velikih ideologija modernosti postoji i neki mistični pokretač povijesti nalik onome što je u kršćanstvu Duh Sveti. U liberalizmu, to je „nevidljiva ruka“ kao tajanstvena sila koja se brine za odvijanje povijesti u poželjnom smjeru; u komunizmu načelo „permanentne revolucije“ koja u svojemu maršu grabi kroz vjekove, opet usmjeravajući povijest prema poželjnom ishodu; u nacionalsocijalizmu, to je ničeanska „volja za moć“ koja se, u međuigru pojedinca i mase, izgrađuje u jednu kolektivnu „volju“ koja – naravno – povijest vodi k optimalnom raspletu.

Kao što optimistične apokalipse imaju svoje „bogove“ i „svete duhove“, tako one pesimistične imaju svoje „antikriste“: zeleni apokalipticizam vidi ih u ljudskom rodu, a posebno u novorođenoj djeci, jer djeca zagađuju okoliš samo dišući pa je potrebno minimalizirati prokreaciju kako majka Priroda ne bi izdahnula, nego odahnula ili barem predahnula; Covid-režimi „antikriste“ su vidjeli u „antivakserima“ na koje se svaljivala cjelokupna krivnja za širenje virusa, Putinov režim vidi ga utjelovljenog u Zapadu, jednako kao i Iran te politički islamisti (Homeini je Ameriku opisivao kao „velikog Sotonu“), dok Zapad uzvraća istom mjerom, proglašujući te zemlje „osovinom zla“ (George W. Bush) i tako dalje, ad infinitum.

Što se različitih sekulariziranih apokalipsi tiče, svatko od nas vjeruje kako su neke od njih više, a neke manje izgledne. Meni se čini da su sve do određene mjere moguće, ali da to – evo drugog paradoksa – uvelike ovisi o tome koliko će oni koji na njih upozoravaju steći društvene moći, budući da ih upravo ti koji na njih upozoravaju uvelike sami proizvode. Ili, šire, oni koji s fundamentalističkom gorljivošću upozoravaju na neku od sekularnih apokalipsi u praksi se sve više približavaju uzrokovanju one prave apokalipse. Moglo bi se, sažeto, reći: borci protiv sekularnih apokalipsi sve nas više guraju u onu kršćansku. Zašto? Jer na mjesto Boga postavljaju različite idole koje štuju kao Apsolut (prirodu, naciju, sigurnost, znanost, tehnologiju…), kreirajući oko tog apsoluta apokaliptičku pripovijest. Kada nešto što nije Bog pojmimo božanstvom i proglasimo ga ugroženim te sve podredimo njegovu spašavanju jer mislimo da o tome ovisi sudbina svijeta, počet ćemo uništavati svijet pokušavajući ga spasiti.

Recimo, mnogi borac protiv klimatskih promjena spreman je zagovarati svojevrsno zaustavljanje života kako bi Zemlja opet procvjetala („odrast“), a što u nekim teorijama podrazumijeva i depopulacijske, što će reći protuljudske politike. Sličnom logikom bili su vođeni sekularni proroci Covid-apokalipse: da bismo se spasili od virusa kao bića na granici živog i neživog svijeta, postanimo i sami bića na granici živog i neživog svijeta. Oni koji strahuju od nuklearne apokalipse najčešće sami gomilaju nuklearno naoružanje, što amblematski oslikava navod koji je glavni izumitelj atomske bombe i ujedno aktivist protiv njezine daljnje uporabe J. Robert Oppenheimer preuzeo iz Bhagavad Gite: „Sada sam postao smrt, uništavatelj svjetova“. Na opasnosti umjetne inteligencije opetovano upozorava Sam Altman, koji je tvorac Chat GPT-a kao jednog od njezinih najpopularnijih opredmećenja, dok se Elon Musk, koji je prije nekoliko godina inzistiranje na razvoju umjetne inteligencije usporedio sa zazivanjem demona, sada prisjetio kako mu je suutemeljitelj Googlea Larry Page davno povjerio kako želi izgraditi svojevrsnog digitalnog boga – što Muska ipak ne sprječava u radu na sučelju koje spaja ljudski mozak s računalom, kao uvodu u transhumanizam.

Jednom riječju, mnogi žitelji Silicijske doline upozoravaju da će njihovi vlastiti proizvodi ugroziti svijet – Paul Kingsnorth, primjerice, ukazuje na statistiku prema kojoj više od polovice radnika na razvoju umjetne inteligencije misli da će njihova umotvorina uništiti čovječanstvo – a onda ih ipak nastavljaju proizvoditi. Slično je i s drugim sekularnim apokalipsama: na migrantsku problematiku često upozoravaju (i) oni koji sami kreiraju društvenu nestabilnost uvozeći migrante, poput Sorosa koji ih posredstvom svojih aktivista krijumčari u Europu; na opasnost od virusa (i) oni poput Billa Gatesa, koji kao rješenje predlaže društvostaj ili tehno-diktaturu po uzoru na Kinu; na klimatsku apokalipsu upozoravaju (i) najveći zagađivači okoliša, a na kraj liberalne demokracije upozoravaju (i) oni koji je sami ugrožavaju, poput globalne političke elite čije su personifikacije Joe Biden ili Justin Trudeau, koji suspendiraju ljudska prava, zloupotrebljavaju svoj utjecaj u financijskom sektoru, pravosuđu i medijima kako bi ostvarili vlastite političke interese.

Što više sekularni proroci zelenog apokalipticizma, Covid-apokalipticizma, nuklearnog apokalipticizma, tehnoapokalipticizma ili bilo kojeg pseudomesijanskog apokalipticizma budu preuzimali konce društvene moći, to će svijet dovesti bliže – kršćanskoj apokalipsi.

Sljedeći paradoks naše raznoraznim apokalipsama zasićene današnjice jest da su oni koji su apokalipsom naizgled najmanje opterećeni upravo – kršćani. Za njih, ona nije ništa novo; bavili su se apokalipsom i prije nego što je postala popularnom. Ta kršćanska opuštenost spram apokalipse, osim što svjedoči o umoru stare religije suočene s novim, svjetovnim religijama koje se kriju ispod političko-ideološke površine, otkriva nam nešto i o naravi kršćanskog otkrivenja. A to jest da je ono supstancijalno drukčije od svojih sekulariziranih nasljednica. Kršćanska apokalipsa dijametralno je suprotna svjetovnima: ovozemaljski je pesimistična, svjesna nemogućnosti ostvarivanja raja na Zemlji, ali je istodobno metafizički optimistična. Sve sekularne apokalipse reakcija su na kršćansku apokalipsu, ali ona ih ne uzrokuje, nego one uzrokuju nju. Kršćanska apokalipsa je proročanstvo, sekularne apokalipse su samoispunjujuće proročanstvo.

Dakle, iako sekularne apokalipse ispravno prepoznaju apokaliptičke obrise našega vremena, obilježuju ih dvije velike pogreške. Jedna je da ti apokaliptični obrisi ne znače nužno dolazak prave apokalipse; oni samo znače da bi prava apokalipsa po svemu trebala nalikovati ovome što imamo već danas. A druga je da su upravo one, sa svojim lažnim apsolutima, njezin potencijalni uzrok.