U svojoj Filozofiji povijesti, Jacques Maritain otkriva „zakon prema kojemu povijest napreduje i u smjeru dobra i u smjeru zla“. Ta vizija paralelnog rasta dobra i zla u svijetu kroz protok vremena, tvrdi Maritain, objašnjena je već u Isusovoj paraboli o sijaču kojemu je neprijatelj po posijanoj pšenici potajno posijao i ljulj. Kada ga sluge upitaju želi li da počupaju ljulj, on odgovara niječno, jer bi tako skupa s ljuljem počupali i pšenicu. „Ostavite neka oboje raste do žetve!“ odgovara im on. „U vrijeme žetve reći ću žeteocima: ‘Uberite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a zatim pšenicu saspite u moju žitnicu’“. Ta parabola, zaključuje Maritain, „znači da u ljudskoj povijesti dobro nije odijeljeno od zla – oboje zajedno raste“.

Mnogi su mislioci, međutim – primjerice, Nietzsche – umjesto kršćanske (ili, uostalom, židovske) teleologije prigrlili antičku, pogansku ideju o cikličnosti vremena, to jest o „vječnome vraćanju istoga“. Vječno vraćanje istoga tako nam je u 2023. „ničeanski“ vratilo polemiku kršćanstva i ničeanstva, a razlika između produbljena kršćanskog dobra i produbljena ničeanskog zla danas je, „maritenovski“, još dublja nego u proteklom stoljeću.

Svjež primjer iznova probuđene rasprave između kršćana i ničeanaca malena je polemika koju su na X-u (bivšem Twitteru), te potom na stranicama New York Timesa, vodili kolumnist dotičnih novina Ross Douthat i Bronze Age Pervert – intelektualna zvijezda društvenomrežja i alternativne desnice. Gomilajući utjecaj pišući pod pseudonimom, otprilike kao naša Utikejt (pri čemu je BAP, kako ga njegovi štovatelji zovu, u međuvremenu ipak identificiran kao Costin Alamariu, sredovječni filozof rumunjskog podrijetla), Bronze Age Pervert promiče ničeanstvo i vitalizam, želeći obnoviti antički kult junaštva, tjelovježbe i muškog prijateljstva, zagovarajući usput eugeniku i, kako sam lakonski ističe, neku vrstu fašizma. Tema oko koje su se sučelili Douthat i BAP bila je – Providnost.

Razmatrajući iznova probuđeni interes za ničeanstvo i poganstvo na suvremenoj (alternativnoj) desnici, Douthat je – ciljajući na ishod Drugoga svjetskog rata – napisao kako je „Božji sud o tom projektu već očit“. BAP je Douthatu odgovorio s dva pitanja: 1. „Ako je Božja presuda gubitak u ratu ili od brutalnih progonitelja, znači li to da misliš kako je Bog presudio da je Isus loš, a Rimljani dobri?“ 2. „Podrazumijevaju li gubici Tridesetogodišnjeg rata Božju presudu o Europi koja je bila previše vezana uz religiju?“ Na ova pitanja Douthat je odgovorio kako se Isusova pobjeda očituje u njegovu uskrsnuću, dok je kod Tridesetogodišnjeg rata, u kojemu su se sučelili katolici i protestanti, stvar nešto zamršenija: on je označio „presudu o bratoubilačkim i nemilosrdnim načinima na koje su katolici i protestanti pokušali održati svoje suprotstavljene vizije kršćanskog poretka“.

Prema Douthatu, ključna razlika u „Božjoj presudi“ ničeanstvu u njegovoj nacističkoj varijanti i kršćanstva u njegovoj bratoubilačkoj pojavnosti u Tridesetogodišnjem ratu jest što kršćanstvo „nije uništeno 1600-ih, papa nije počinio samoubojstvo u bunkeru dok se Rim oko njega raspadao, a kršćanske ideje i vođe u nadolazećim desetljećima i stoljećima nisu ostali upamćeni kao ikone posvemašnje izopačenosti“, što je s nacizmom kao sintezom ničeanstva te poganstva (i još ponečega: rasizma, nacionalizma, socijalizma…) očito bio slučaj. Iako površinski u pravu, Douthat ovdje donekle i griješi: prije svega, pogansko ničeanstvo u političko-ideološkom se i filozofskom smislu sve više vraća u modu, dok bi kršćanstvo – prema samome Svetom pismu – u doba „velikog otpadanja“ naposljetku i trebalo steći otprilike onakvu reputaciju kakvu Douthat opisuje, pretvarajući se u nepopularni sustav vrijednosti uz koji gotovo nitko ne želi, posebice javno, pristati.

Zašto je ničeansko poganstvo danas relevantnija tema negoli se isprva čini? Jer se (vječno) vraća. U BAP-ovu profilu na Atlanticu navodi se kako profesor političke filozofije na Yaleu Bryan Garsten tvrdi da je među njegovim studentima „liberalizam već izgubio“. Najbolji studenti opredjeljuju se, ističe on, ili za „Nietzscheov protofašizam“ ili za „novosrednjovjekovnu, kvaziteokratsku verziju katoličanstva suprotstavljenog prosvjetiteljskom liberalizmu“ (drugim riječima, katolički integralizam). Uostalom, promotrimo li trenutačni zapadni političko-ideološki krajobraz kao jednadžbu u kojoj svjetovna moć kršćanstva sve više blijedi, dok suvremeni lijevi liberalizam odlazi u sve veće ekstreme, posljedica tih tendencija je očita. U vakuum koji se stvara uletjet će, i već uvelike ulijeće, desnopoganska reakcija na sve postkršćanskiji i sve liberalniji svijet. Budući da će desno poganstvo u sljedećim godinama sve više jačati, raste potreba i za kršćanskim odgovorom na nj.

Pa pozabavimo se onda – ne toliko samim BAP-om, već – Nietzscheom kao njegovim glavnim uzorom. Da im se stajališta ne podudaraju u potpunosti, ne treba posebno napominjati. Međutim, ako postoji intelektualna srž bapovštine, ona je tada (prenamijenjeno) ničeanstvo.

Budući da Nietzsche nije bio nesklon argumentaciju nadograditi metaforikom, sud o ničeanstvu moglo bi se iznijeti i kroz svojevrsnu pošalicu: tko ljude tretira kao životinje, završit će tretirajući životinje kao ljude. Prvi dio te rečenice odnosi se na Nietzscheov nauk, a drugi na njegovu biografiju. Naime, Nietzsche je poganski mislilac par excellence: žigošući kršćansko milosrđe kao „etiku robova“ te niječući iskonski kršćanski egalitarizam – ne onaj današnji liberalni pseudoegalitarizam koji uvodeći „jednakost“ zapravo stvara nove podjele – Nietzsche je zagovarao „Antikršćanstvo“ ili „Antikrista“, vjerujući kako iznimni pojedinac, upotrebljavajući „volju za moć“ i postavljajući se „iznad dobra i zla“ ima pravo podčiniti one sebi inferiorne, preobražavajući se u „Nadčovjeka“ (čovjeka kao takvog, pisao je Nietzsche, treba nadići). Osim „vječnog vraćanja istog“, Nietzsche je svoju naklonost poganskom očitovao i odabirući Zarathustru kao lik kroz koji će u pjesničkim slikama progovoriti o svijetu. Općenito, Nietzscheova misao polazi od njegova glasovitog zaključka o „smrti Boga“.

Dijeleći, dakle, ljude na one vrjednije i bezvrjednije, a milosrđe poimajući prijezira vrijednom slabošću, Nietzsche je, ironično, završio u ludilu nakon što je 1889. ugledao nekog čovjeka kako mlati vlastita konja, što je u njemu izazvalo provalu samilosti prema životinji i, posljedično, živčani slom. Na neki način, možemo Nietzscheovu biografiju čitati i kao biografiju naše civilizacije – nakon demonstracije protukršćanske, protuljudske ideologije nacionalsocijalizma, koja je svoje eugeničke korijene vukla i iz liberalno-demokratskih zemalja, najviše iz Velike Britanije, nastupilo je kolektivno (kliničko) ludilo, uslijed kojega u liberalnom kontekstu demonstriramo nerazumno milosrđe, usmjereno ponajviše tamo gdje za njim nema potrebe: ne biserje pred svinjama, nego milosrđe nad konjima.

Kao što je u knjizi Promatrah Sotonu kako poput munje pade uočio René Girard, prvi mislilac koji je naslutio važnost žrtve za izgradnju zajednice (kulta i kulture, društva i civilizacije) bio je upravo Nietzsche. On je zaključio kako „opisi Muke govore o istoj drami kao i mitovi, ali ‘značenje’ je različito“, piše Girard, „i dok Dioniz odobrava i organizira linč jedinstvene žrtve, Isus i evanđelja ga osuđuju“. No nakon tog otkrića, piše dalje Girard, „filozof samo bunca“. Zašto? Jer se – prepoznajući žrtvovanje kao konstitutivni element međuljudskih odnosa – umjesto za Bibliju, koja naučava obustavu žrtvene prakse, Nietzsche opredjeljuje u korist žrtvovanja, opravdavajući ga i nazivajući „pravom filantropijom“ koja služi „za dobro vrste“, nasuprot „kršćanskom pseudohumanitarizmu“ koji želi – Nietzscheovim riječima – „nametnuti da nitko ne bude žrtvovan“. Tu leži jedna od ključnih, nepomirljivih razlika između ničeanstva-poganstva s jedne, i kršćanstva s druge strane.

No Nietzsche je paradigma današnjeg vremena i ono će završiti kako je i on završio. Civilizacija koja kritizira kršćansko milosrđe završava kao luđak koji rida nad konjem i poslije umire u ludilu. Sada smo u fazi predsmrtne mahnitosti u kojoj sustavno istrebljujemo nerođenu djecu i nemoćne starce, lijući usput suze nad florom i faunom. Završetak takve filozofije, bila ona credom pomračena pojedinca kao što je bio Nietzsche ili saldom cijelog društva koje vode politički, medijski i ekonomski establišmenti suvremenog Zapada, nije nimalo neizvjestan. Izbacimo li milosrđe kroz vrata, vratit će nam se kroz prozor. „Da Nietzsche nije završio u ludilu, u ludilu bi završilo ničeanstvo“, napisao je Chesterton. „Komu se ne smekša srce, smekšat će mu se mozak“. Naše doba je klinički poremećeno, baš kao i Nietzsche. Tko ljude tretira kao životinje, završit će tretirajući životinje kao ljude.

U tom smislu, BAP-ov boj protiv aktualnog sustava vrijednosti zapravo je samo borba desnog eugeničara protiv lijevih, jednog rukavca ničeanstva protiv drugoga. Prvi rukavac predstavlja mentalno zdravog, ali ekstremno nemoralnog Nietzschea, dok drugi utjelovljuje Nietzschea-luđaka (i dalje ekstremno nemoralnog). Prvo, međutim, nužno vodi u drugo. Time se BAP-ovi sljedbenici pretvaraju u ono što često i sami s pravom kritiziraju, pišući kako suvremeni konzervativci nerijetko pozivaju na povratak u ranije faze liberalnog podrivanja kršćanskog morala, nesvjesni da te ranije faze nužno dovode do današnjega stanja. Uz ponešto pojednostavljivanja, ponavljam: nacionalsocijalizam je zdravi (i banalizirani) Nietzsche; suvremeni liberalizam poludjeli Nietzsche.

„Činjenica da naš svijet postaje masovno antikršćanski, barem u elitama, ne sprečava, dakle, zabrinutost za žrtve da jačajući i dalje traje, često zadobivajući neprirodne oblike“, piše Girard, a ja uz ove riječi pridružujem sliku filozofa koji zagovara ljudsku žrtvu, ali rida nad pretučenim konjem. Girard nastavlja: „Veličanstvena inauguracija ‘postkršćanskoga’ je dobra šala. Nalazimo se u karikaturalnom ultrakršćanstvu koje pokušava izići iz judeokršćanskog kruga djelovanja ‘radikalizirajući’ zabrinutost za žrtve u antikršćanskom smislu“. Girard zapravo nudi psihijatrijsku dijagnozu kako poludjela Nietzschea, tako i poludjela društva našega vremena.

„Pobjedu zabrinutosti za žrtve“ koja je u svojim manifestacijama protukršćanska Girard naziva „drugim totalitarizmom“ (drugim u odnosu na onaj nacistički, kojemu je s njime zajednički antagonizam prema kršćanstvu), koji se „ne suprotstavlja judeokršćanskim težnjama, već ih prisvaja kao da mu pripadaju i opovrgava autentičnost kršćanske zabrinutosti za žrtve“. Tek u svojemu ludilu, civilizacija pronalazi pravu strategiju za obračun s kršćanstvom – ne kroz izravnu konfrontaciju, nego kroz prividno postajanje većim „kršćanima“ od samih kršćana, u inflaciji nekritičke afirmacije prema svim manjinskim i nemoćnim skupinama, namećući sveprožimajuću toleranciju kao sakato milosrđe, lišeno kršćanstvu svojstvenih istinitosti i pravednosti. Opet Girard: „Najmoćniji antikršćanski pokret ponovno preuzima i ‘radikalizira’ zabrinutost za žrtve ne bi li je učinio poganskom“.

Toliko o Nietzscheu i, posljedično, BAP-u; političke implikacije ničeanstva vraćaju nas Douthatu i kršćanskom pogledu na Providnost.

Naime, ono što je u Douthatovoj perspektivi ne toliko pogrešno, koliko nedostatno jest uvjerenje o svjetovnim učincima kao iskazu božanske podrške ovoj ili onoj struji, bilo unutar bilo izvan kršćanstva. Nižući argumente o providonosno ugušenom nacionalsocijalizmu, Douthat kao da je s uma smetnuo ostale političke ideologije koje su u podjednakoj mjeri protukršćanske i protuljudske, od komunizma čija je reputacija i dan-danas neopravdano svijetla – ako i ne posve, a ono barem u usporedbi s onim što bi zasluživao – pa do našega trenutačnog kasnoliberalnog sustava, koji iz godine u godinu postaje sve više protukršćanskim i protuljudskim.

Iako ispravno naznačuje kako „priča o modernosti“ nije isključivo priča o uspjehu ili neuspjehu kršćanstva, nego za kršćane predstavlja „dvije isprepletene priče“ – naime, onu o postupnom kopnjenju utjecaja kršćanskih institucija, ali ujedno i o permanentnoj kristijanizaciji na globalnoj razini, zbog čega broj vjernika još uvijek raste – Douthat ipak propušta otići do kraja i produbiti te dvije proturječne tendencije, a koje puni smisao zadobivaju tek u svjetlu Maritainova poučka s početka ovoga osvrta: kršćanstvo kombinira uvjerenje kako će pri kraju vremena doći do „velikog otpadanja“ od Crkve, ali istodobno i kako Crkvu „vrata paklena neće nadvladati“. „Povijest napreduje i u smjeru dobra i u smjeru zla“, veli, ponovimo, Maritain. „U ljudskoj povijesti dobro nije odijeljeno od zla – oboje zajedno raste“.

Misterij Providnosti, dakle, možda najbolje razrješuje upravo Maritain. Njegovo uvjerenje o postupnom rastu i dobra i zla možemo proširiti na sve aspekte ljudskog djelovanja: napredak tehnologije, primjerice, uvjetuje iznalaženje lijekova za različite bolesti i mogućnost sofisticiranih operativnih zahvata koji spašavaju živote; u isto vrijeme, taj tehnološki napredak uvjetuje i mogućnost kreiranja himeričnih embrija ljudi i majmuna, industrijalizaciju pobačaja diljem razvijenog svijeta, operacije prividne „promjene spola“ koje se zapravo svode na uništenje zdravih organa i njihovu zamjenu nefunkcionalnim surogatima tih organa, i tako dalje – s nastavkom tehnološkog napretka i ova će se dobra i zla dodatno produbiti, posebice kada dođe do omasovljenja tehnologizacije ljudskoga tijela.

Uostalom, ono što Girard naziva „drugim totalitarizmom“ ili „novim poganstvom“ također svjedoči o svojevrsnoj pobjedi ideje dobra – koja se očituje u milosrđu kao brizi za žrtve – ali i zla, koje istovremeno preotima i svojim potajno žrtvenim sadržajem kontaminira svijest o dobru. Kao, na primjer, u slučaju pobačaja: pod krinkom brige za tobožnju žrtvu, to jest majku koja ne želi svoje dijete, kao pravu žrtvu prinosi se dijete.

Kršćanski pristup Providnosti stoga ne bi trebao biti trijumfalistički spram činjenice da kršćanstvo opstaje, jer ono kršćanstvu suprotstavljeno a za što se činilo da nestaje – poput poganstva – uvijek se iznova vraća na povijesnu scenu, dok je samom kršćanstvu predviđen svjetovni neuspjeh kao preduvjet konačnog uspjeha. „Kad sam slab – jak sam“, pisao je apostol Pavao. Isti takav paradoks, ovaj puta Maritainov, objašnjava tijek povijesti gledan iz kršćanske perspektive. Samo u tom ključu moguće je čitati Providnost, pa tako i providonosne usude ovozemaljskih ideologija. „Prava strana povijesti“ u tom je smislu – kriva strana povijesti.