Molitvena zajednica Nanovo rođeni i CHARIS Youth International organiziraju veliku konferenciju na temu očinstva: “Oče, zemlja te treba!”, koja će se 4. i 5. listopada održati u hotelu Sheraton, u Zagrebu.

Iskoristili smo tu priliku kako bismo s Mišom Lukendom, jednim od organizatora, razgovarali o krizi očinstva, uzrocima te krize, kao i važnosti dobre očinske figure za osobni i duhovni rast pojedinca te boljitak čitavog društva.

Mišo Lukenda voditelj je zajednice Nanovo rođeni, oženjen je te trenutno iščekuje rođenje trećeg djeteta.

– U pozivu na vašu konferenciju ističete kako je “korijen problema današnjeg društva kriza očinstva”. Na koji je način očinstvo danas u krizi? Koji su, prema vašem mišljenju, glavni uzroci i posljedice te krize?

Razlozi krize očinstva su dvojaki i ne mogu se reducirati isključivo na jedan vremenski period. S jedne strane imamo globalne uzroke od kojih najsnažnijim smatram industrijsku revoluciju, koja je dovela do rastakanja tradicionalnih obitelji, obilježenih čvrstim vezama, velikim poštovanjem prema autoritetu oca i majke, jasnom podjelom rada te ulogom starijih članova koji su također sudjelovali u odgoju djeteta. Industrijska revolucija je oca izvela iz obitelji, često i u drugi grad gdje bi se zaposlio u nekoj tvornici, te je većina tereta odgoja spala na majku, dok se očeva uloga svela na onoga koji donosi novac i osigurava egzistencijalne potrebe. Pridodajmo tome dva svjetska rata (očevi na ratištu, njihova radna mjesta preuzimaju majke, a odgoj država) iz kojih se mnogi i ne vraćaju te činjenicu da “prazan prostor” koji je nastao sve više zauzimaju književni, glazbeni, filmski antijunaci koji veličaju individualizam te odbacuju sve tradicionalno kao zaostalo i nadiđeno. Djeca koja su odrastala u takvom okruženju nisu više znala potomcima prenijeti naravne obiteljske i kršćanske vrijednosti jer ih ni sami nisu primili. Tako je nastao onaj fenomen koji papa Franjo u knjizi „Bog je mlad“ detektira kao najveći problem današnjice, a nazvao ga je „iskorijenjenim društvom”.

Drugi aspekt je lokalni karakter koji se u Hrvatskoj (osim kroz stradanje u i nakon Drugoga svjetskog rata) očituje u komunističkoj represiji, masovnom odlasku na rad u inozemstvo te, konačno, Domovinskom ratu. I tu glavnina odgoja hrvatskoga katoličkog naroda pada na majku, a posljedično zbog toga muška djeca ne uspijevaju naučiti kako postati otac. Hrvatskim majkama potrebno je iskazati čast i poštovanje, jer je njihovim trudom, mukom, ljubavlju i molitvom biološki i duhovno spašen hrvatski narod te ne čudi da je u Hrvatskoj prevladala upravo marijanska duhovnost jer je prirodno bilo uteći se majci kao često jedinom stabilnom faktoru. Međutim, pojavljuju se određene nuspojave takvog društva, koje možemo slobodno nazvati društvom bezočinstva, gdje se među mlađim muškarcima uvriježilo mišljenje kako je vjera i duhovnost nešto što je prvenstveno namijenjeno ženama.

Osim fenomena koji se mogu objasniti sociološki, ovakav razvoj događaja pokrenuo je i određene duhovne zakone povezane s grijehom nepoštivanja oca kao roditelja, a povezano s tim i svakog drugog autoriteta po kojemu (sjetimo se samo četvrte Božje zapovijedi) dolazi blagoslov i čvrstoća identiteta (usp. Mal 3, 22-24). Duboko u svakom čovjeku koji je Božja slika, a posebno u krštenicima, postoji svijest o ispravnosti biblijske slike oca i obitelji, koju najbolje opisuje sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (11, 3): „Ali htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog.“ U nedostatku zdravih primjera kao da smo sami sebe uvjerili da je to nemoguće i redovito odabiremo liniju manjeg otpora. Ipak, Božja Riječ je vječna i uvijek u sebi nosi potencijal preobrazbe i budućnost, kako u svojoj knjizi “Isus iz Nazareta” piše Joseph Ratzinger, i zbog toga ju je potrebno ponovno otkriti. Kada mladi muškarci ponovno otkriju taj skriveni izvor čiste i bistre vode, on postaje sličan onom biseru koji je vrijedan da se sve proda kako bi njega zadobio. (usp. Mt 13, 44-46)

Upravo obnova očinstva lančanom reakcijom može dovesti do ostalih prijeko potrebnih obnova u našem društvu kao što je moralna, bračna, obiteljska, duhovna i na kraju sveopća obnova društva.

– Možete li pojasniti zašto je baš “kriza očinstva” korijen svih problema, a ne, recimo, kriza vlastitog identiteta, majčinstva ili braka?

Kroz biblijsku povijest kao i povijest svetaca vidljivo je da obraćenje oca najčešće brzo dovodi do obraćenja cijelih obitelji (usp. Dj 10, Iv 4, 53), dok su u situacijama kada se majka obrati obično potrebne godine truda i žrtve kako bi se vidjeli plodovi obraćenja muža, sinova i obitelji. Uzmimo za primjer svetu Ritu i svetu Moniku, koje su svojom dugotrajnom molitvom i snažnom vjerom izmolile obraćenje muževa i sinova. Upravo u životu sv. Augustina vidimo kako do promjene nije došlo direktno preko sv. Monike, već po njenim molitvama on stupa u kontakt sa sv. Ambrozijem, koji mu postaje duhovni otac i koji ga dovodi do obraćenja. To nam pokazuje da ni jedan muškarac ne može postati zreo otac i muž bez aktivne intervencije drugog starijeg muškarca koji mu postaje očinski uzor.

Isto tako u životopisima svetaca vidimo da su one osobe čiji su očevi bili duhovno jaki i posvećeni – poput Ivana Pavla II., bl. Marije Petković i Male Terezije – imali izrazito veliku stabilnost, pouzdanje u Božju providnost te su s puno manjim brojem duševnih kriza i tamnih noći postizali visoku razinu svetosti s vidljivim plodovima Božjeg Kraljevstva. Oni koji nisi imali tu privilegiju, kao Majka Terezija iz Kalkute, često su trpjeli velike duševne krize, a u jednoj od njih ona zaključuje: „Bog Otac je bio i ostao za mene jedna velika nepoznanica.” Kad je otac duhovni autoritet u obitelji, žena se osjeća sigurno pa se može potpuno posvetiti svojoj majčinskoj ulozi i u takvim obiteljima vlada harmonija sklada i mira u kojemu mogu odrastati jaki pojedinci za Crkvu i društvo. Nažalost takvo ozračje je, zbog već spomenutih uzroka, danas rijetko i u katoličkim obiteljima.

Mišo Lukenda

Foto: Privatna arhiva

– Kolika je odgovornost pojedinca, a koliko društva i društvenih institucija? Odgovara li Crkva, osobito u Hrvatskoj, adekvatno na ovaj problem?

U situaciji krize, Bog redovito podiže pojedince koji uz veliki napor i plivanje protiv struje postaju promjena koju žele vidjeti u Crkvi. Ovo pitanje možemo sagledati i kroz prizmu krize svećeništva i svećeničke formacije. U formaciji za svećenički poziv bogoslove se, na globalnoj crkvenoj razini, sve manje priprema za to da postanu duhovni očevi te često u njihovom odgoju nedostaju dobri očinski primjeri koje bi potom oni nasljedovali u pastoralu. Odgoj je više usmjeren na intelektualno brušenje, a stvarnost na župama na kojima se zateknu ih često vodi u mnoštvo administrativnih i građevinskih poslova koji znaju preuzeti većinu njihovih duhovnih i fizičkih snaga. Ne smijemo izostaviti i problem brojnih skandala i sablazni koji su potresli Crkvu u zadnjih nekoliko desetljeća, pa brojni svećenici osjećaju otklon od bliskog očinskog povezivanja s laicima, posebno s mladima. To sve stvara sterilnu atmosferu u kojoj pojedinac, potreban očinske ljubavi, iscjeljenja rana i jasnog smjera u svojem životu, ne može naći odgovor.

Duhovno očinstvo svećenika mora ponovno zaživjeti, a smatram i da bi se klerici trebali otvoriti prokušanim bračnim parovima koji im mogu pomoći u toj službi, u vidu duhovnog pratiteljstva na koje je papa Franjo snažno pozvao na zadnjem susretu svih predstavnika pokreta i crkvenih stvarnosti koje su uključene u pastoral mladih, među kojima je i CHARIS (Međunarodna služba katoličke karizmatske obnove, op. a.). Tek tada možemo razgovarati o pojedincima koji će zrelo pristupiti rješavanju strukturnih problema društva.

Kada govorimo o društvu i društvenim institucijama, možemo reći da one moraju i mogu biti posvećene, ozdravljene i obnovljene od strane zrelih i karakternih pojedinaca. Crkva stoga ima odgovornost jer samo ona ima ključ, rješenje i moć preobrazbe života jednoga pojedinca.

Unatoč velikim rizicima spomenutog principa odgoja koji Crkva danas provodi, možemo se posebno u Hrvata osvjedočiti kako na raznim mjestima postoje hrabri i odvažni (većinom mlađi) svećenici, koji se sve više otvaraju bliskom, očinskom i pastirskom pastoralnom pristupu koji donosi sve brojnije plodove.

– Je li svaki muškarac pozvan biti i otac?

U svakom muškarcu postoji poziv na očinstvo. Očinstvo može biti duhovno ili biološko. Zato Crkva u svojoj mudrosti raspoznaje svećenički poziv, bračni poziv i poziv na posvećeni laikat. U svakom pozivu muškarac je pozvan biti otac.

Ako postoji osjećaj otpora prema očinstvu, onda se najčešće radi o nekoj iskrivljenoj ili ranjenoj slici oca te je stoga bolje raditi na ozdravljenju i ispravljanju te slike nego svoj život i poslanje graditi na njoj.

– Sveti papa Pavao VI. u jednoj je homiliji, osvrnuvši se na sv. Josipa, istaknuo kako je on svoje očinstvo izrazio tako što je učinio vlastiti “život požrtvovnim služenjem otajstvu Utjelovljenja i njegovom otkupiteljskom poslanju”. Kako tako zahtjevnu ulogu, koja podrazumijeva žrtvu i umanjivanje sebe, pomiriti s vremenom u kojem su lako dostupni različiti oblici ugode, dokolice i u kojem je više na cijeni poslovna ambicija od skrbi za druge?

Upravo u takvom društvu u kojem je mladi pojedinac već prezasićen materijalističkim ugodama, a za koje iz vlastitog pastoralnog iskustva znamo da ne donose trajno ispunjenje nego povećavaju osjećaj ispraznosti i depresije, ponuditi iskustvo Oca znači omogućiti mu ispunjenje te ponovno otkrivanje iskonskog identiteta. Životi takvih pojedinaca s iskustvom postaju magnet, ne samo za druge mlađe muškarce nego i za mlađe žene. Razlog tome je što djevojke – kako također pokazuje naše višegodišnje pastoralno iskustvo u zajednici – iako žive u društvu obilježenim jakim feminizmom, podsvjesno čeznu za takvim muškarcem, ali ih danas često ne uspijevaju naći.

Stoga ovo vrijeme u kojem su dostupni razni oblici ugode, u kojem se promoviraju jake ideje individualizma, u kojem svijet pod utjecajem feminizma – kako kaže Ratzinger u svom promišljanju o budućnosti Crkve – postaje „potpuno planiran” (što za jednoga muškarca stvara osjećaj neopisive usamljenosti), vidimo kao priliku. Upravo u toj svojoj usamljenosti, muškarci, a posebno ako su posve iz vida izgubili Boga te osjećaju cijeli užas svoga siromaštva, mogu otkriti u Crkvi mala stada vjernika kao nešto posve novo. Kao što dodaje Ratzinger, oni tada otkrivaju nadu koja im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.

Dramatičan primjer toga možemo vidjeti (i naučiti) iz života zajednice Cenacolo. Laki oblici ugode od čovjeka mogu brzo učiniti roba, a posljedice robovanja pretvaraju ga u živu ruševinu te unesrećuju čitave obitelji. Poziv u srcu jedne žene, Majke Elvire, i predanje tom pozivu mnogih drugih Božjih ljudi omogućili su nebrojenima proces izlječenja i ozdravljenja. Cenacolo nije socijalna ustanova, već prvenstveno duhovna zajednica koja naglašava primat milosti, koji je sveti papa Ivan Pavao II., toliko često isticao. Upoznavanje Gospodina, okajavanje grijeha, davanje zadovoljštine kroz post, molitvu, odricanje, vratili su dostojanstvo mnogim članovima zajednice, kao i njihovim obiteljima. Po izlasku iz zajednice ta ozdravljenja slika Boga u njima vraća im gospodstvo nad sobom i nad svim ponuđenim oblicima ugode današnjice, što ih čini slobodnim ljudima za ostvarivanje svojih životnih poziva.

Na sličan način svi smo pozvani proći sličan put, u kojemu nas treba voditi evanđeoski zahtjev: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9, 24-25)

Mišo Lukenda

Mišo Lukenda voditelj je zajednice Nanovo rođeni. Foto: Privatna arhiva

– Zašto bi netko, gledajući iz gore navedene perspektive, uopće htio biti otac u širem smislu te kako tu ulogu približiti mlađim naraštajima?

Da bi netko poželio biti otac, najprije mora biti sin. Teško će pojedinci koji nisu iskusili sinovstvo imati nutarnju potrebu ispuniti zahtjevne zadaće očinstva. Upravo je to ono što želimo naglasiti na ovoj konferenciji. Potrebni smo iskusiti Očevu ljubav i potrebno je da Crkva aktivno radi da pomogne mladim, ranjenim generacijama da dožive iskustvo ljudske i Božje očinske ljubavi. Istina je to u koju sam se i osobno uvjerio jer me Bog vodio upravo tako da, upoznajući ljudsku, pa onda i Božju nepatvorenu ljubav, smisao pronađem u njenom trajnom dijeljenju.

Bez aktivnog življenja tog poslanja naše Crkve, niti jedan socijalni ili resocijalni program neće ostaviti trajniji plod. Tek onaj koji iskusi autentičnu bezuvjetnu ljubav Očevu – koju nam je Krist došao svjedočiti i vrhunac te ljubavi pokazao na križu po kojemu smo spašeni – neće se bojati ljubiti svoga bližnjega, ako treba do boli. Tada se neće bojati mladih naraštaja, bit će slobodan od površne računice u što uložiti svoje snage, postat će kreativan i neće se bojati izazova jer vjeruje u Božju Providnost, bit će otvoren životu i neće se bojati duhovno voditi svoju obitelj, neće ga ugrožavati uspjesi djece i bližnjih, moći će biti svjetlo svijetu i sol zemlji i mnogim izgubljenim dušama pokazati gdje im je spas.

– Za kraj, zamolili bismo vas da ukratko predstavite goste konferencije te nam objasnite zašto ste izabrali baš njih za ovakvu temu?

Konferencija o očinstvu: “Oče, zemlja te treba”, koja će se održati 4. i 5. listopada u zagrebačkom hotelu Sheraton, ugostit će više govornika iz zemlje i svijeta.

Glavni govornik je Jim Murphy, bivši predsjednik i voditelj formacije lidera ICCRS-a (prethodnica CHARISA) te osnivač i trenutni predsjednik Vera Cruz Communications – molitvene zajednice u Meksiku. Vodstvo zajednice više je puta imalo priliku susresti gosp. Murphyja, osobito naš Josip Bilandžija, koji je 2019. godine u Rimu sudjelovao na trotjednoj liderskoj formaciji pod njegovim vodstvom. U tim susretima osvjedočili smo se o njegovu potpunu posvećenost svjedočenju Božje očinske ljubavi koju je konkretizirao mnoštvom znanja i plodnim pastoralom.

Predavanje će također održati Ante Bilaver, nekadašnji voditelj zajednice Božja pobjeda, sadašnji voditelj njezine službe ozdravljenja te koordinator Katoličke karizmatske Obnove u Duhu Svetom (KKODS) za Zagrebačku nadbiskupiju. Ante je u najranijem djetinjstvu izgubio zemaljskog oca, kao prvu žrtvu Škabrnje u posljednjem ratu, a njegovo svjedočanstvo ‘potrage za Ocem’ budi vjeru i vraća nadu mnogima koji zbog problema bezočinstva osjećaju malodušnost i beznađe.

Među predavačima je i Matija Ricov, nekadašnji voditelj zajednice Nanovo rođeni te sadašnji voditelj naše misije Mladi za mir i savjetnik vijeća nacionalne službe KKODS-a. Ricov je utemeljitelj karizme zajednice Nanovo rođeni koja godinama promovira pobožnost Bogu Ocu i pastoralni pristup koji za cilj ima iskustvo Božje očinske ljubavi.

Osim predavanja, predviđen je i molitveni program, u obliku misnog slavlja koje će predvoditi p. Sebastijan Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i predstavnik duhovnika KKODS-a. Pater Šujević također je duhovnik Molitvene zajednice Svete obitelji, koja godinama obrađuje temu očinstva, a sam je učinio mnogo kako bi promovirao Unbound model molitve, koji za cilj ima dovesti pojedinca do slobode življenja Božjeg očinskog plana.

Na konferenciji očekujemo oko 650 muškaraca, a prijaviti se (kao i saznati sve detalje) možete putem linka OVDJE.