Prema znamenitom ruskom teologu i filozofu Nikolaju Berdjajevu živjeti u trajnim kušnjama, napetostima i napastima spram ovozemaljskih gospodstava i vlasti, neizbježna je sudbina kršćanina i putujuće Crkve sve do kraja vremena.

Nismo li kao kršćani u takvoj drami povijesti bliži duhu evanđelja promatramo li zemaljske i odviše ljudske uprave ne toliko kao odsjaj ideje vječnog, transcendentnog principa, već više kao manju ili veću uzurpaciju istog odnosno kao nužno zlo? Nismo li u tom mukotrpnom, ali nadom ispunjenom razdoblju između uzašašća i Paruzije, u kojemu nam se raznolika privremena obličja nude i nameću kao konačne punine, pozvani makar i “začepljena nosa”, ohrabreni evanđeljem, služiti se koliko je moguće povijesno političkim datostima ovoga svijeta, ako to znači barem neznatno usporavanje zla i približavanje obzoru eshatona?

U svjetlu ovih razmišljanja rado promatram geste i aktivnosti pape Franje, čovjeka kojeg se nadamo vidjeti kao preliminarni znak i preteču vremena u kojem će Duh povesti uspavanu Crkvu u katarzični egzodus kroz nadiruću pustoš postmodernog svijeta. 

Na istom tragu možemo pratiti i Franjin nedavni virtualni susret s petrogradskim katolicima koji je bio povodom novoj bujici kritika upućenih aktualnom poglavaru Crkve. Papine riječi sigurno nimalo ugodno ne odjekuju u glavama vodećih aktera postmoderne, kako je Bauman naziva, “tekuće modernosti”, ali najveći prolom kritika zapljuštao je, kao i obično, iz krugova nazovi katoličkih tradicionalista.

U obraćanju ruskim katolicima Franjo je izrazio divljenje prema velikoj ruskoj kulturi, znanosti, humanizmu, osvrnuvši se na važnost nasljeđa Carice Katarine II. i cara Petra Velikog, što je čini mi se vrlo zlobno protumačeno kao veličanje ruskog imperijalizma. Oswald Spengler, koji je premda pod vidom raznih nesporazuma drag i mnogim katoličkim tradicionalistima, Petra Velikog apostrofira kao vladara koji je Europu proširio do Urala, a danas možemo reći u zametku sve do Vladivostoka. Uistinu, nimalo slučajno Papa spominje dvoje ključnih euroruskih monarha.

Upravo s Petrom velikim započela je ona velika, duboka i neizbrisiva “infekcija” ruske kulture Europom i rascvjetavanje veličanstvenog “mističnog kontinenta” kako je Rusiju svojedobno opisao Winston Churchill. Taj je duhovni kontinent, prema riječima slavnog ruskog teologa Borisa Višeslavceva, nezasitnom, kozmičkom čežnjom “preobraženog erosa” izrastao u jednu od najvećih avangardnih duhovnih sila čovječanstva, novovjekovnim utjecajem usporedivom možda tek onom njemačke kulture. Utjecajem u najboljem i najpogubnijem smislu te riječi, jer tako valjda mora biti u sferi u zemaljskih iskušenja duha. Tako ruska kultura jest potpuno svoja i jedinstvena, ali istodobno korjenito opečaćena europskim duhom.

Sam Dostojevski kojega mnogi štovatelji tradicionalnih paradigmi, utemeljeno ili ne, smatraju svojim, između ostalog piše: “Europa – pa to je strašna i sveta stvar, Europa! O, znate li vi gospodo, kako je nama, maštarima – slavenofilima, po vama mrziteljima Europe, zapravo draga ta Europa, ta zemlja svetih čuda?… Nikada nisam sebi prebacivao što su mi Venecija, Rim, Pariz, riznice njihove znanosti i sva njihova povijest milije nego Rusija…”

Ime Petra Velikog u ušima preostalih ruskih pronikolajevskih tradicionalista i monarhista, podupiratelja aktualnog moskovskog režima, znači uvredu. Mitrofan Badanin, zvijezda pronikolajevske monarhističke misli u poznatom eseju “Duhovni izvori ruske revolucije” cara Petra Velikog opisuje kao zatiratelja autentičnog monarhističkog principa.

Ne čini li nam se nakon svega da bi upravo naši katolički kritičari Pape i antiputinovski branitelji europskih vrijednosti trebali biti osobiti fanovi cara Petra? Naravno da ne. Ipak, obuzima nas neugodan osjećaj da zapadni tradicionalistički kritičari Papine “ostenpolitik”, imaju puno problema s Putinom, ali u daleko manjoj mjeri s putinskim modelom vlasti koji bi im u nekoj “katoličkoj” varijanti itekako bio poželjan, uz možda svakodnevne združene izboje anakroniciteta u obliku manifestacija cjelodnevnih muževanja.

Valja nam držati na umu da se Papa obratio petrogradskim katolicima, a njihov je život prožet sigurno mnogim nesigurnostima, kao što nije jednostavno biti na zapadu pravoslavni Rus, ma koliko se ograđivao od režima. 

Naravno, Petar Veliki bio je i imperijalist. No zamislimo li bizarnu okolnost u kojoj Papa rusku katoličku mladež podsjeća na nasljeđe teutonskih vitezova, švedskih i poljskih baroknih osvajača i imperijalnih politika ili možda imperijalni značaj Karla Velikog i Franačke za obnovu kršćanstva na zapadu, onda sadašnji Franjini kritičari s tim ne bi imali nikakvih problema. Protiv Franačke ratovali su i hrvatski knezovi. Mnogi bi nam pojedinci zdušno pojasnili kako su takvi ratovi nešto sekundarno u odnosu na kulturnu nadmoć zapadne kulture.

Valja nam se čuvati kulturoloških mitova i svake kulturolatrije. Slušao sam teologa koji reče da Katoličkoj Crkvi uz inkulturaciju najprije treba znatna doza akulturacije. Bojim se da je u pravu. 

Povijest istočne Europe, Rusije, Ukrajine, Poljske, za vrijeme, neposredno prije i nakon Petra Velikog, kao i inače cjelokupna povijest čovječanstva nepregledni je zastrašujući kaos ratova, izdaja, savezništva, obostranih i višestranih imperijalnih posezanja, teško razmrsivih stapanja i rastakanja identiteta. Historija! Kada govore zakoni historije, tu za čovjeka nema mjesta, piše ironično Czeslaw Milosz u remek-djelu “Zasužnjeni um”. Povijest, ta strašna Joyceova noćna mora iz koje se želimo probuditi. Probudit ćemo se u punini na dan uskrsnuća. Do njega pak vodi Via dolorosa, križ kao ozdravljujuća kristocentrična distanca naspram svake kronolatrije, historiolatrije, pa i kulturolatrije… Via dolorosa pobjeda je metapovijesnog nad povijesnim na terenu povijesti. U gostima, rekli bismo možda u šali.

Svaki rat pa i aktualna agresija na Ukrajinu sve “male” nevidljive smrti oca, sina, majke, djeteta, svaki telegram, razotkriva svaki pokušaj veličanja povijesti kao laž. Otajstvo muke Bogočovjeka razgolićuje pak do srži kao laž svaki pokušaj uzdizanja povijesno političkih fenomena na razinu apsolutnih i nedodirljivih vrijednosti, što često i rado čine upravo današnji Franjini kritičari.

Joseph de Maistre, autor slavnih “Petrogradskih večeri”, klasični bard katoličkog univerzalističkog antimodernizma i monarhizma, u stanovitom smislu pandan pravoslavnom tradicionom monarhistu Lavu Tihomirovu, reče da rat ne može razumjeti nitko tko u njemu nema sina. De Maistre je bio protivnik svake revolucije, ali isto tako, što se čini mi se prešućuje, i kontrarevolucije jer je vjerovao da obje izviru iz istog grotla edenske katastrofe:  “Anđeo osvetnik okreće se poput Sunca oko ovog nesretnog globusa i ne dopušta niti jednom narodu disati, osim da bi se tukao s drugim”.

De Maistre kao univerzalist i autentični tradicioni mislilac s našim katoličkim kritičarima pape Franje koji u svrhu svojih poslova narodu uglavnom prodaju male nacionalne priče, zapravo i nema zapravo puno zajedničkog. On bi im donekle mogao biti zanimljiv, osim ako zapreka tome nisu njegove ondašnje ozbiljne veze s Rusijom, za razliku od izmišljenih koje pripisuju Franji. Politika i povijest: dva potencijalno kataklizmička idola.

Jednu u nizu neviđenih bujica kritike svjetske, ali i dijela katoličke javnosti, Papa je na sebe privukao u Velikom tjednu 2022 g. kad je agresija na Ukrajinu već bila u punom zamahu. Prema kritičarima, papa Franjo je odabirom ruske i ukrajinske obitelji kao predvodnica Križnog puta u Koloseumu, izjednačio agresora i žrtve. Naravno, u Papinoj gesti radi se o nečemu što daleko nadilazi privremenost ovozemaljskih, premda bolnih i traumatskih antagonizama i poziva na suzdržanost u odnosu na sva prolazna obličja ovoga svijeta. Uistinu Papa je povukao veliki nadonosni znak jednakosti. U računicu odnosa veličina objektivizirane, neosobno okoštale i mahnite bujice povijesti, ubacio je diverzantsku jednadžbu Krista koji trpi u osobi svakog čovjeka. Kristocentrični obzor milosrđa, ljubavi i opraštanja. To je ono što ostaje. Sve drugo će, Bogu hvala, uminuti. 

Da se ne zavaravamo. Mnogi Papini kritičari izvrsno razumiju Papine postupke, uključujući i pojedine manekene “katoličke” pseudotradicije. Često je daleko više riječ o zlobnom izvrtanju negoli o neupućenosti. Ove su obitelji bile znak Kraljevstva. Slika onih koji se usude darom evanđeoske hrabrosti biti iznimkom! Iznimkom smisla u padom duboko ranjenom i obesmišljen svemiru. 

Ovakvi svjedoci kraljevstva nositelji su iscjeljujuće sile svijeta, za razliku od svih careva i vladara  u povijesti kao i od suvremenih političara na istoku i zapadu koji snose  nemjerljivu krivnju za užasna stradanja ukrajinskog, a potom i ruskog naroda i dugoročno nesagledive posljedice te duhovne i materijalne kataklizme.

Na kraju recimo da su u najnovijoj zaglušujućoj galami dosadnjačko dnevnopolitičkih prenemaganja o navodnoj Franjinoj sklonosti istočnim despotima i njegovoj “ostenpolitici” ispod radara prošle daleko važnije poruke upućene katoličkoj mladeži Rusije od spomena dvoje ruskih vladara. Nije li njih kao i svakoga od nas pozivom da grade Crkvu u kojoj će svi biti prihvaćeni, da ne budu upravitelji straha, već sijači snova u svijetu ispunjenom sukobima i polarizacijama, jer oni su ti koji mogu promijeniti povijest, pozvao biti malim “disidentskim” prozorom Duha Svetoga kroz koji u carstva raznih cezara i zaborava Duha, još uvijek tako tužno uzemljena Crkva diše?