Prije 25 godina, 27. listopada 1986., Ivan Pavao II. okupio je u Asizu 70 predstavnika i vođa najvećih svjetskih religija. Bio je to međureligijski molitveni su­sret za svjetski mir. Odvijao se bez natruha sinkretizma, kao su­sret u ljubavi i adoraciji jednom i zajedničkom Bogu. Svatko je u svojoj religijskoj tradiciji izrazio brigu i ljubav prema cjelini svi­jeta i za mir u svijetu. Svatko je mogao pred Bogom, dodirujući dubine svoje duhovnosti, pre­poznati dragocjenost kako svoje religijske tradicije, tako i drago­cjenost drugoga pred Bogom. Malo kada i malo gdje se kao tih dana u Asizu drugoga i drugačijeg susretalo kao dragocjenost, a ne kao „pakao“ (Sartre). Ta nova kvaliteta susreta različitih ljudi u svijetu punom sukoba bila je događaj Duha, dala je jedno no­vo duhovno iskustvo, koje će se kasnije nazvati Duh Asiza ili Lo­gika Asiza.

Za franjevce i franjevke svi­jeta činjenica da se jedno od najdalekosežnijih duhovnih iskustva 20. stoljeća veže uz sv. Franju i korijene naše tradicije može imati također dalekosežne učinke na naše samorazumijevanje i otkriće mjesta i poslanja u suvremenom svijetu.

Malo je uopće mjesta u svije­tu poput Asiza i malo je duhov­nih velikana u povijesti poput sv. Franje, kamo je papa, ili bilo tko drugi, mogao pozvati pred­stavnike svih religija bez bojazni da će se netko osjećati strancem, isključenim, nevažnim: vjerni­ke iz Rima, Ženeve, Carigrada, Mekke; Dalaj Lamu, Sikhe, Hin­duse, Indijance, afričke tradicio­naliste…

Papa je to potvrdio na samom otvaranju susreta: Ovaj grad Asiz izabrao sam za mjesto našeg dana molitve za mir, zbog naročitog zna­čenja svetog čovjeka kojeg se ovdje štuje – sv. Franje – koga brojne osobe u cijelom svijetu poznaju i poštuju kao simbol mira, pomire­nja i bratstva.

Smisao proslave 25. obljetnice Duha Asiza

Poruka Duha Asiza mogla bi se u negativnoj formi izreći kao poruka da religije u vjerno­sti svojoj temeljnoj istini ne bi smjele biti dio ljudskih sukoba, nepravde i zla. Često se Duh Asiza pogrešno tumači kao romantiziranje odnosa među religijama bez problematiziranja sablažnjive činjenice da su i religije često dio ljudskih sukoba, promotori neslobode, diskriminacije i ga­ženja temeljnih ljudskih prava. Naprotiv, Duh Asiza poziva na obraćenje jer bez obraćenja i re­ligije se kao i svi simbolički sustavi mogu izopačiti u ideologi­je; i tako mirne savjesti, čak u ime Boga, opravdavati nepravdu i zlo.[1] No, smisao religija nije tek da ne budu dio konflikta, da tek međusobno dijalogiziraju i pod­nose se u nekoj vrsti primirja, već da u skladu s porukom da nema mira među narodima bez mira među religijama (H. Kueng), budu promotori boljeg, praved­nijeg svijeta.

Religije će pod jednim uvje­tom biti nositeljice radosti i na­de svijeta, kako je to prigodom proslave 20. obljetnice Duha Asiza rekao papa Benedikt XVI.: Kada religijski osjećaj dostigne zrelost, on kod vjernika utvrđuje doživljaj da vjera u Boga, Stvori­telja svemira, Oca svih, mora ohra­briti odnose sveopćega bratstva među ljudima. Činjenica je da su svjedočanstva najuže povezano­sti između odnosa s Bogom i etike ljubavi zabilježena u svim velikim religijskim tradicijama.

Proslava 25. obljetnice Du­ha Asiza ima smisla ako će nas usmjeravati toj zrelosti i odgo­vornosti za svijet, koji već po tehničkoj i ekološkoj međuovi­snosti čezne za duhovnom zre­lošću.

Već se na prvom susretu u Asizu pokazalo da je molitva medij koji nas uvodi u doživljaj zajedništva pred Bogom, upuće­nosti na Boga i jednih na druge.

Molitvom u duhu Asiza nitko ne gubi ništa od svog identite­ta. Ovom molitvom osnažuje se hod svih ka zrelosti, nitko ne po­sjeduje apsolutnu istinu, ali svi mogu živjeti od apsolutne isti­ne.

Kršćanski elementi zrelosti Duha Asiza

Za kršćane se Duh Asiza, kao duh Evanđelja Isusa Krista, na­slanja na dva događaja u povijesti Crkve: sv. Franjo i Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.). Oba nose, u vjernosti Evanđelju i odgovornosti za ljude i svijet svoga vremena, prevratničke po­ruke, kritiku i novu praksu kao ohrabrenje na obraćenje. Naj­snažniji elementi zrelosti suvre­menog kršćanstva jesu, dakle, novi odnos prema drugom i pre­ma svijetu.

Nakon stoljeća nezrelosti, is­crpljivanja u neprijateljstvu pre­ma drugom i prema svijetu, kr­šćani su učenjem Sabora[2] krenuli na put zrelosti. Vjera koncilskog kršćanina odvija se, kako piše Željko Mardešić, u četiri čina: upoznavanje svijeta, pomirenje sa svijetom, opraštanje svijetu i lju­bav prema svijetu.[3]

Veliki teolog Karl Rahner u ovom otvaranju Crkve za dijalog s drugačijima po vjeri, uvjerenju, kulturi te novi odnos prema svi­jetu, znanosti i kulturi, vidi novu epohu Crkve, kao događaj uspo­rediv s izlaskom Crkve iz uskog židovskog kruga u helenističku kulturu i poganski svijet.

Sv. Franjo je drugoga i svijet zagrlio uskrsnom vjerom da lju­bav sve ozdravlja: gubavca, raz­bojnika, heretika, sultana, vu­ka… U Franjinoj etici ljubav je je­dini pravedan odnos prema svim stvorenjima. To je etos Isusa Krista. U prilog ove zrelosti go­vore spoznaje suvremene misli. Ljudski sukobi nisu samo stvar ljudske slabosti, ekonomskih i političkih interesa: u temelju su­koba nalazi se metafizika rata, koja zasniva gradnju vlastitog identiteta na strahu od drugoga i negacijom drugoga. Dok ljudi slijede ovu metafiziku, Boga će pretvarati u idola koji opravdava uništenje drugoga i nikada neće nedostajati razloga za sukobe.

Franjo u vjernosti svome Gos­podinu izlazi iz ove matrice: on kao i Isus odustaje od borbe. Na djelu je ljubav kao samoponiženje. Bog tu postaje istovremeno ponižen i veći. Tim Bogom Fra­njo je fasciniran. Tu je korijen onoga što nazivamo Duhom Asiza. Otvaranje tom Duhu moguće je, kako vidimo, iz različitih pri­stupa i tradicija, no on će za sve ostati paradoks, kojega vjernici za naše vrijeme žurno trebaju prevesti u uvjerljiv govor, prak­su i mudrost: zlo pobijeđeno zlom se umnaža, zlo se dobrom ozdravlja.

Kako ćemo slaviti 25. obljetnicu Duha Asiza?

Od 1986. do danas Duh Asiza se svake godine slavio na ra­zličitim mjestima. Sličan susret se dogodio 1993. ponovno s Iva­nom Pavlom II, a 2006. s Benediktom XVI. Zajednica Sv. Egidija u Rimu organizira svake godi­ne molitvene susrete u nizu gra­dova Europe i Mediterana. Naše hrvatske franjevačke zajednice također nisu posve zaboravi­le Duh Asiza kao kairos vlastite zrelosti.

Ove godine dolazi iz Rima – od „Franjevačkih VI“, tj. general­nih uprava franjevačkih obitelji preko OFM ureda za Pravdu, mir i skrb za sve stvoreno – snažna inicijativa da se na svim razina­ma organiziraju proslave Duha Asiza. Pri kraju je prijevod pri­premljenih tekstova, koji će glo­balnoj franjevačkoj obitelji biti od pomoći da Duh Asiza pro­moviramo „prosjacima smisla“, muškarcima i ženama našeg svi­jeta, svjesni da Franjina iskustva s Bogom čine bitan dio Duha Asiza. Ako su oznake našeg svi­jeta infantilnost i strah, onda je Duh Asiza najdragocjeniji dar, kao dar zrelosti i vedrine.

Tekst fra Mije Džolana izvorno je objavljen u časopisu Počeci: časopis bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, Vol. 9. No. 1., 2011. Prenosimo ga s dopuštenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.

[1] Usp. M. Babić, Nasilje idola.

[2] Gaudium et spes, Nostra aetate.

[3] Usp. Ž. Mardešić, Odgovornost kršćana za svijet