35. OBLJETNICA DUHA ASIZA (2)
Joseph Ratzinger: Uvjeti potrebni za održavanje multireligijske i međureligijske molitve
Nakon teksta fra Mije Džolana o Duhu Asiza, koji smo objavili u sklopu 35. obljetnice tog međureligijskog molitvenog susreta za svjetski mir, donosimo jedan kritičniji osvrt na temu multireligijske i međureligijske molitve. Radi se o izvatku iz knjige "Vjera - istina - tolerancija" kardinala Josepha Ratzingera, budućeg pape Benedikt XVI.
U dobi dijaloga i susreta religija nužno se pojavilo pitanje mogu li ljudi zajedno moliti. Pritom se danas razlikuje multireligijska i međureligijska molitva. Uzorak multireligijske molitve pružaju oba svjetska molitvena dana za mir u Asizu, 1986. i 2002. godine. Okupljaju se pripadnici različitih religijskih zajednica. Njima je zajednička patnja zbog nevolja koje pritišću svijet i zbog odsutnosti mira u njemu, zajednička im je čežnja za pomoću koja dolazi odozgo protiv moći zla tako da bi u svijet mogli doći mir i pravednost. Odatle proizlazi nakana da se postavi javni znak te čežnje, znak koji sve ljude treba prodrmati i ojačati im dobru volju, što je uvjet za mir. Oni, koji su tu okupljeni, znaju također da je njihovo shvaćanje “božanskoga bića”, pa stoga i njihov način kako mu se obraćaju, toliko različit da bi zajednička molitva bila fikcijom, ona ne bi bila u istini. Oni se okupljaju da bi dali znak jedne zajedničke čežnje; ali oni mole – premda istodobno – ipak na odijeljenim mjestima, svaki na svoj način. Dakako, “moliti” znači u slučaju neosobnoga (i često s mnogoboštvom povezanoga) shvaćanja boga nešto sasvim drugo negoli moliti u vjeri u jednoga, osobnog Boga. Razlika se pokazuje vidljivo, ali na način koji daje osjetiti da ona ujedno mora postati krikom za ozdravljenjem naših razdijeljenosti.
Nadovezujući se na Asiz – kako 1986. tako i 2002. godine – opetovano se i posve ozbiljno postavilo pitanje: Možemo li to činiti? Ne simulira li se time za veliku većinu ljudi neko zajedništvo kojega u stvarnosti nema? Ne promiče li se ipak tako relativizam — mišljenje kako su razlike među “religijama” zapravo ipak samo nešto pretposljednje? I ne slabi li time ipak ozbiljnost vjere te se tako Bog u konačnici sve dalje odmiče od nas, pa se pojačava naša napuštenost i prepuštenost samima sebi? Takva se pitanja ne smiju olako gurati u stranu. Opasnosti se ne daju zanijekati i ne da se osporiti kako su Asiz, pogotovo 1986. godine, mnogi krivo tumačili. Obratno, isto bi tako bilo krivo posvemašnje i bezuvjetno zabacivanje multireligijske molitve u opisanome smislu. Nasuprot svemu tomu čini mi se ispravnim vezati multireligijsku molitvu uz uvjete koji odgovaraju zahtjevima unutarnje istine i odgovornosti za jednu tako veliku stvar kao što je otvoreno zazivanje Boga naočigled svega svijeta. Tu vidim dva temeljena uvjeta.
- Takva multireligijska molitva ne može biti normalan slučaj religioznoga života, nego može postojati samo kao znak u izvanrednim prilikama u kojima se uzdiže zajednički vapaj iz nevolje, vapaj koji treba prodrmati srca ljudi i potresti Božje srce.
- Takav molitveni događaj zavodi skoro nezaobilazno u kriva tumačenja, u ravnodušnost prema sadržaju onoga što se vjeruje ili ne vjeruje te time dovodi do rastakanja zbiljske vjere. Stoga takvi događaji moraju ostati iznimkama, kao što je rečeno pod 1.; prije svega je pak od najveće važnosti da se brižno objasni što se tu zapravo događa, odnosno ne događa. Ovo objašnjenje u kojemu mora postati jasnim da “religijâ” uopće nema, nema zajedničke misli o Bogu niti zajedničke vjere u Boga te da se razlika ne tiče tek područja izmjenjivih slika i pojmova, nego pogađa same konačne odluke čovjeka – to je, dakle, objašnjenje važno ne samo za sudionike toga događanja, nego i za sve one koji su tomu svjedoci ili koji inače na neki način dobivaju o tomu informacije. To događanje mora biti samo u sebi i pred očima svijeta tako jasno, da ne mogne postati demonstracijom relativizma po kojemu bi ono ukinulo samo sebe i vlastiti smisao.
Dok se pri multireligijskoj molitvi doduše moli u jednakome kontekstu, ali odijeljeno na različitim mjestima, međureligijska molitva znači zajedničko moljenje osoba ili skupina koje pripadaju različitim religijama. Je li to uopće moguće u posvemašnjoj istini i poštenju? Dvojim o tome. Ipak, u svakome slučaju valja pritom postaviti tri elementarna uvjeta bez čijega bi uzimanja u obzir takvo moljenje postalo nijekanjem vjere:
- Skupa se može moliti samo ako postoji jednodušnost u tome tko ili što je Bog pa stoga i jednodušnost s obzirom na to što je to molitva: naime, dijaloško događanje u kojemu govorim Bogu koji me može slušati i uslišati. Drukčije rečeno: zajedničko moljenje pretpostavlja da se načelno zajednički shvati naslovnik molitve, pa time i onaj unutarnji čin koji se na njega odnosi. Kao u slučaju Abrahama i Melkisedeka, Joba i Jone, mora biti jasno da se razgovara s Bogom nad bogovima, sa Stvoriteljem neba i zemlje — s mojim Stvoriteljem. Mora dakle biti jasno da je Bog “osoba”, a to znači da može spoznavati i ljubiti; da on ima moć da me čuje i da mi odgovori; da je on dobar i mjerilo dobrote te da zlo nema nikakva udjela u njemu. Polazeći od Melkisedeka možemo reći kako mora biti jasno da je on Bog mira i pravednosti. Svako miješanje osobnoga i neosobnoga shvaćanja, Boga i bogova, mora biti isključeno. Prva zapovijed Dekaloga vrijedi upravo i u eventualnoj međureligijskoj molitvi.
- Polazeći od poimanja Boga mora postojati također načelno slaganje o tome što je dostojno molitve i što može postati sadržajem molitve. Kao mjerilo onoga što s pravom možemo od Boga tražiti da bismo ga dostojno molili ja vidim molitvene nakane Očenaša: u njima se vidi tko i kakav je Bog i tko smo mi. One pročišćuju naše htijenje i pokazuju s kojom vrstom htijenja se nalazimo na putu prema Bogu, a koja vrsta željenja bi nas udaljila od Boga i postavila protiv njega. Molbe koje bi stajale u suprotnosti sa smjerom molbi Očenaša ne mogu za kršćanina biti predmetom međureligijske molitve, zapravo uopće ne mogu biti predmetom nikakve molitve.
- Sve se mora tako događati da relativističko krivo tumačenje vjere i molitve ne nađe nikakva uporišta. Taj kriterij ne odnosi se samo na kršćane koji ne smiju biti uvedeni u zabludu, nego isto tako i na nekršćane za koje ne smije nastati dojam neke zamjenjivosti “religija” i nekoga pretposljednjeg, pa stoga i zamjenjiva značenja, primjerice temeljne kršćanske ispovijesti vjere. Odsutnost takva vođenja na krivi put zahtijeva stoga da za nekršćane odatle ne smije slijediti neko pomračenje kršćaninove vjere u Božju jedincatost i u jedincatost Isusa Krista, Spasitelja sviju ljudi. Ranije spomenuti dokument iz Bosea s pravom veli o tome da sudjelovanje u međureligijskoj molitvi ne smije dovesti u pitanje naše zauzimanje u naviještanju Isusa Krista svim ljudima. 1 Ako bi nekršćanin morao ili mogao “izvući” iz sudjelovanja nekoga kršćanina u međureligijskoj molitvi relativiziranje vjere u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja sviju, onda do takva sudjelovanja ne može doći. Jer u tome bi slučaju ono pokazivalo u krivome smjeru, natrag umjesto naprijed, u povijesti Božjih puteva.
Gornji tekst izvadak je iz knjige “Vjera – istina – tolerancija” Josepha Ratzingera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.