O SVEĆENIKOVOJ PORUCI ŽENAMA

‘Don Mihovile, oprosti!’

Od Mihovilova „zatvaranja u samostan“ prošlo je gotovo 25 godina. Ja sam u tom periodu postala majka i iskusila „savršenstvo“ o kojem don Mihovil priča, odnosno prihvatila darovanu ulogu koja je radikalno promijenila moje stavove

Foto: screenshot/Laudato TV

Don Mihovila Kurkuta sam upoznala u djetinjstvu jer je živio u zgradi preko puta moje u zagrebačkom naselju Vrbani. Sjećam se onog ljeta, mislim da se radi o 1994. godini, kada je mene pucao vrhunac puberteta, a Mihovil je s još nekoliko mladih ljudi, predvođenih pokojnim don Antom Vasiljom, otišao na nekoliko tjedana u Italiju, kako bi se upoznao s radom tamošnjih salezijanskih animatora. Na jesen se proširila vijest da se Mihovil ponovno vraća u Italiju kako bi postao svećenik, što je za mene tada predstavljalo neshvatljivu odluku.

Prema mojoj tadašnjoj logici Mihovil je trebao završiti fakultet i onda, onako probitačan i s vrhunskim organizatorskim sposobnostima, pokrenuti unosan posao kojim bi tijekom zimskih mjeseci zaradio dovoljno sredstava da ljeta može provoditi u svom voljenom Murteru. Iskreno, tada sam bila u takvom stanju svijesti da bih lakše „probavila“ vijest kako je Mihovil odlučio godinu dana putovati u najzabitije dijelove svijeta kako bi se fotografirao s Torcidašima, nego da se zatvara u samostan. Danas znam da je bio problem u meni, neformiranoj mladoj osobi, čiji su se životni ciljevi tada, za razliku od Mihovilovih, svodili na planiranje izlazaka i višesatnih ispijanja kava, tijekom kojih sam sanjarila kako ću promijeniti svijet, a da mi nije palo na pamet da te ambicije mogu početi ostvarivati tako da se, za početak, barem dignem s kave.

Od tada je prošlo 25 godina. Mihovil je postao svećenik koji je, najprije u Splitu, a zatim i u Zagrebu, svojim djelovanjem dotaknuo brojne mlade živote. Ovih dana čitam vijest kako je don Mihovil Kurkut održao predavanje učenicima zagrebačke VII. gimnazije. Na Facebook stranici škole je naknadno objavljena informacija kako je svećenik „govorio o savršenosti žena koje imaju sposobnost rađanja“. Nisam sigurna je li to doslovan izraz koji je don Mihovil upotrijebio ili samo slobodni prijevod njegovih riječi, ali sam sretna, i Bogu zahvalna, što nakon toliko godina napokon razumijem njegovu poruku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naime, kao mladoj i u otporu prema svemu tradicionalnome, i meni su pojedine katoličke formulacije zvučale odbojno, čak i prijeteće. U raspravama sam ih često koristila kao dokaz da Crkva nije u stanju pratiti korak s vremenom, nego se koristi zastarjelom terminologijom, obraća nam se u nekakvim aoristima i razbacuje se pojmovima kao što su krjepost i čednost, za koje sam bila uvjerena da su u crkveni vokabular uveli srednjovjekovni naučitelji zatvoreni iza debelih samostanskih bedema. Odnosno „tamo nekakvi čudaci“ koji, barem prema mojim tadašnjih pubertetskih shvaćanjima, nisu imali pravo raspravljati o životu koji nikada nisu iskusili.

Od Mihovilova „zatvaranja u samostan“ je prošlo gotovo 25 godina. Ja sam u tom periodu postala majka i iskusila „savršenstvo“ o kojem don Mihovil priča, odnosno prihvatila darovanu ulogu koja je radikalno promijenila moje stavove. Još uvijek pamtim onaj osjećaj neizvjesnosti u trudnoći i straha prije svakog odlaska na ultrazvuk, zatim dugotrajnog poroda, tijekom kojeg su babice pričale o netom odigranoj utakmici između Hrvatske i Austrije na Europskom prvenstvu (kada je Luka Modrić zabio gol u prvoj ili drugoj minuti), a ja sam se previjala u bolovima, uvjerena kako ova agonija nikada neće proći. Ali prošla je, i ponovila se ponovno za godinu i pol dana. Mukotrpni porodi su se naposljetku pretvorili u događaje koje najčešće i najponosnije prepričavam.

Još uvijek pamtim duge i neprospavane noći, teške razgovore s mamom u kojima sam se žalila da s mojom mlađom bebom nešto nije u redu jer on jednostavno „nema potrebu za snom“. Majčinstvo, odnosno ta savršena uloga svake žene, tijekom godina me je tiho i neprimjetno pretvaralo u osobu kojoj je veće zadovoljstvo počela predstavljati riječ „hvala“, izgovorena nakon upornog ponavljanja „kako se kaže?“ svaki put kada bih sinu dodala čašu mlijeka, nego ekskluzivna vijest na naslovnici, moja priča koju su prenijeli svi hrvatski mediji, ili možda najklikaniji tekst na portalu.

Da, nekada sam bila u zabludi kako se pojam „savršenstvo“ odnosi na profesionalno priznanje, nekakvu nagradu HND-a, možda čak i na materijalni status. Trebalo je proći dosta vremena i nagomilati se bolnih iskustava kako bih napokon spoznala da nema savršenijeg osjećaja od onoga kada navečer umorna legnem u krevet, zatvorim oči i zahvalim se Gospodinu za sve što sam toga dana uspjela napraviti, za domaće zadaće koje sam stigla prekontrolirati, za svaki trening na koji nismo zakasnili, za mrlju s trenirke koju sam uspjela skinuti i da sam se sjetila potpisati obavijest u informativci, a ponajviše za one trenutke kada mi se moje dijete odlučilo povjeriti kako ga je netko povrijedio.

Don Mihovile, oprosti što te prije nisam razumjela. Možda bih te i ja nekada kritizirala, ali danas ti želim zahvaliti na hrabrosti kojom donosiš poruku, koju svijet možda ne razumije, možda i ne želi, ali bi je svakako trebao čuti! Srećom, čini mi se da, zahvaljujući i tvojim salezijancima, u Hrvatskoj danas postoji više mladih ljudi koji su otvoreni, čak i čeznu za tvojim riječima, i to snažnije nego što bi se to dalo zaključiti iz svjetovnih medija.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Objavljeno: 25. siječnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi