Kršćanski korijeni društva nisu samo povijesni, nego prije svega sastavni dio, kao što je za ljudsku dušu sastavni dio nadnaravni život Milosti, koji svoj život ima u Isusu Kristu, “zaglavnom kamenu” društva i povijesti (Dj 4,11). Međutim svijet, ljudsko društvo, može dopustiti da bude kršćanstvom oživljeno, ali mu može odbaciti duh i poruku. Evo deset teza o religiji i društvu iz pera poznatog povjesničara i publicista Roberta de Matteia, koji želi posvijestiti i usmjeriti pozornost na dubinu i čvrstoću kršćanskih korijena kao sigurna temelja za gradnju kako vlastite, tako i zajedničke budućnosti.

1. Crkva je u društvu poput duše u tijelu

Pio XII. je izrazio tu istinu sljedećim riječima: “Crkva je životno počelo ljudskoga društva.”1 Uporno i trajno podsjećanje Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. na kršćanske korijene Europe nije drugo doli poziv da iznova stekne ono što se može nazvati kršćanskom dušom Europe. Doista, korijenje je za biljku ono što je duša za tijelo: uzrok života i razvoja. Stablo bez korijenja se suši i umire. Vremenito društvo, bez oživljujućih sokova Crkve, osuđeno je na propadanje i nestanak. Crkva pak svoje vlastito životno počelo ima u Isusu Kristu, jedinome “Putu i Istini i Životu” (Iv 14,6).

2. Poslanje je Crkve nadnaravno, ali su njezini učinci i naravni i društveni

Poslanje je Crkve da donese evanđelje ne samo pojedinim dušama, nego svim narodima na zemlji (Mt 28,19).

Naviještanje evanđelja je nutarnje djelovanje koje se događa u dubini srca svakoga čovjeka, ali ima odjeka na čitavo društvo, suobličuju ga Kristu. To se dogodilo u Europi s postankom i potvrdom srednjovjekovnoga kršćanstva. “Povijest oblikovanja europskih naroda teče usporedo s poviješću njihove evangelizacije; sve do točke da se njihove granice podudaraju s granicama dokle je doprlo evanđelje.”2 Kršćanstvo, obogaćeno grčkom i rimskom baštinom, “stvorilo je Europu te ostaje temelj onoga što se, s pravom, može zvati Europa”. 3

3. Pokrštavajući društvo, Crkva ga ujedno i civilizira

Pokrštavanje se podudara s civiliziranjem, budući da je “uljuđenost svijeta ujedno kršćanska uljuđenost, toliko istinitija, toliko trajnija, plodnija dragocjenim plodovima, koliko je kršćanskija”. 4 Taj tijek pokrštenja društva izražen je idealom Kristova društvenoga kraljevskog dostojanstva, a njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36), nego se u ovome svijetu širi te se u ovome svijetu počinje ostvarivati, jer je Kristu dana sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18). “Ne postoji razlika među pojedincima i zajednicama seoskoga ili građanskoga tipa, budući da svi ljudi, ujedinjeni u društvo, nisu manje pod Kristovom vlašću negoli su to kao pojedinci… On sam je tvorac napretka i istinske sreće, bilo za pojedine građane, bilo za čitave države.”5

4. Pokrštenju društva protivi se sekularizacija

Odbacivanje Krista obilježilo je “ideologije zla” 20. stoljeća, komunizam i nacizam, ali i suvremene protuevangelizacijske struje koje su “duboko ukorijenjene u povijest europske filozofske misli”, a baštinici su jedne crte imanentističke misli koja se, preko prosvjetiteljstva, uspinje do Descartesova cogita.6

U svome je govoru u Regensburgu Benedikt XVI. ukazao na daleke korijene toga intelektualnog puta u lomu onoga sklada između vjere i razuma koji je obilježio srednjovjekovnu augustinovsku i tomističku misao. Pinio Correa de Oliveira je otkrio tragove toga povijesnog tijeka u renesansnom humanizmu te u “revolucijama” koje su došle poslije: protestantizmu, Francuskoj revoluciji i komunizmu.”7

5. Ako Crkva ne pokrštava svijet, svijet sekularizira Crkvu

U godinama koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskog sabora mnogi su katolici, kao pozitivnu činjenicu, prihvatili tijek sekularizacije društva, kojemu je marksizam bio posljednji i najdosljedniji nosilac. No, ako se kršćanstvo podloži sekularizmu, ono mora u drugi plan odložiti svoju nadnaravnu dimenziju. Kristovo se kraljevstvo pretvara u svjetsko te se svodi na strukturu vlasti.

“Teologija oslobođenja”, izražavajući se “u viđenju vremenitoga mesijanizma, koji je jedan od najradikalnijih izričaja sekularizacije Božjega kraljevstva i njegova upijanja u imanenciju ljudske povijesti”,8 bila je najznačajniji izričaj takva poimanja društva i povijesti.

Ali kršćanstvo, koje je ispražnjeno od nadnaravnoga, nije samo tek jedna politička stranka, nego postaje najmoćniji čimbenik raspada društva.

6. Između kršćanstva i sekularizacije postoji nužno neprijateljstvo

To se neprijateljstvo rađa iz kršćanskoga poimanja povijesti. Crkva, poput Isusa Krista, ostaje “znak osporavan” (Lk 2,34) te se može pomiriti sa svjetskim duhom. Jedan od razloga poraza katolika u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća bio je gubitak toga borbenog viđenja kršćanstva i teologije povijesti koja mu se nalazi u temelju.

Od šezdesetih godina prošloga stoljeća smatralo se da su antiklerikalizam i laicizam devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća prouzročeni nepomirljivošću Crkve koja je, osuđujući moderni svijet, proizvela otpor. Katolici su promijenili svoj stav prema modernome svijetu, ali se tijek sekularizacije nije zaustavio. Protukršćanstvo je naraslo do točke da se danas s pravom može govoriti o “kristofobiji” te o “diktaturi relativizma”.

Protukršćanstvo bi htjelo izbrisati iz društva javnu prisutnost kršćana posredstvom psihološkoga terorizma te pravnoga suzbijanja te se čini da se najavljuje novo razdoblje progonstava.

7. Kršćanstvo je nutarnja religija koja se ne može nametnuti silom

Ta religija, baš zato što je nutarnja,9 sposobna je duboko preobraziti civilizaciju, običaje, mentalitet, kao što se dogodilo s barbarskim i poganskim svijetom. U prvim stoljećima kršćanske ere Isusovi učenici nisu naviještali evanđelje s potporom rimskih legija, nego su ga širili, usprkos protivljenju carskih vlasti, vlastitim riječima i vlastitom žrtvom, sve do krajnjih granica Carstva.

Između 5. i 10. stoljeća, razdoblje oblikovanja kršćanskih korijena Europe, svjetlo je evanđelja obasjalo britanske narode, potom germanske i slavenske, stižući sve do Etiopije, Armenije, Perzije i Indije. Misionari su stoljećima širili vjeru, samom snagom istine, za razliku od drugih religija koje su svoju vjeru propovijedale i još uvijek propovijedaju snagom oružja.

8. Kršćani imaju dužnost braniti civilizaciju koju je rodilo evanđelje

Evangelizacija društva je miran pothvat, ali kršćani imaju pravo i dužnost braniti civilizaciju rođenu iz filozofije i duha evanđelja. Srednjovjekovno je kršćanstvo trajno živjelo u ratu zakonite obrane protiv barbara koji su nadirali u Europu sa sjevera i istoka te protiv muslimana koji su ga napadali s juga. Da jedni i drugi nisu povrijedili granice kršćanstva, da su dopustili evangelizacijsko djelo kršćanskih misionara, da su poštovali sveta mjesta, ne bi bili potrebni križarski ratovi.

Križarski ratovi nisu izravno bili “misionarski”; oni su kao prvenstveni cilj imali obraniti vjeru, a ne širiti je. “Oni koji u Krista vjeruju”, objašnjava sveti Toma, “poduzimaju rat protiv nevjernika ne kako bi ih prisilili da vjeruju, nego kako bi ih onemogućili da sprječavaju vjeru u Krista.”10 Duh križarskih ratova u tome je smislu trajna kategorija kršćanskoga života.11

9. Poštivanje naravnoga zakona kamen je temeljac društva

Država kao vlastiti cilj ima brigu oko vremenitoga dobra te je, u svome području, suverena. No, Crkva ima pravo zahtijevati poštivanje naravnoga zakona, kojemu je čuvarica, i na kojemu se temelji ljudsko društvo. Postoji ljudska narav, postojana i trajna u svojoj biti, uređena zakonima upisanima u ljudsko srce koje razum može spoznati. Taj je zakon “sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteže na sve ljude”.12

Taj zakon tvori temelj suglasja između vjere i razuma, a time između duhovnoga i vremenitoga reda. Poštivanje naravnoga i božanskoga zakona brzo bi riješilo sve političke, ekonomske i društvene probleme koji pritišću čovječanstvo, jer je suglasje s Dekalogom uvjet istine i dobra za ljude te reda i mira za narode. Gubitak tih načela najveći je uzrok suvremene krize.

10. Obnova svih stvari u Kristu (Ef,10) cilj je svakoga kršćanina

Obnoviti u Kristu, “ne samo ono što pripada božanskome poslanju Crkve, tj. da vodi duše k Bogu, nego i ono što… iz toga božanskog poslanja spontano proizlazi: kršćanska civilizacija u složenosti svih pojedinih dijelova koji je tvore”.13

To djelo obnove i novoga rađanja ne može se ostvariti bez pomoći Milosti. Nadnaravna objava nije bila po sebi nužna te čovjek na nju nije imao pravo, no budući da ju je Bog dao i objavio, kršćanin se ne može zadovoljiti društvom utemeljenim na naravnome zakonu: mora željeti obraćenje cijeloga svijeta na kršćanstvo14

Kraljevstvo Isusa Krista nije samo jedna općenita žudnja: ono je i jedino u potpunosti pravilno stanje društva. Svojim riječima u Fatimi 1917. Gospa nije učinila drugo doli potvrdila i preobrazila taj cilj u nadnaravnu sigurnost: Naposljetku će moje Bezgrešno Srce pobijediti.

Roberto de Mattei

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Diktatura relativizma”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Footnotes

  1. Pio XII., Govor La elevatezza novim kardinalima, 20. veljače 1946.
  2. Ivan Pavao IL, Govor 9. studenoga 1982. u Santiago de Composteli
  3. Benedikt XVI., Govor u Velikoj dvorani Sveučilišta u Regensburgu, 12. rujna 2006.
  4. Sv. Pio X., enciklika ll fermo proposito, 11. lipnja 1905.
  5. Pio XI., enciklika Quas Primas, 11. prosinca 1925.
  6.  Usp. C. Fabro, lntroduzione all’ateismo moderno, Studium, Roma 1969, 2 voli. (usp. osobito str. 9-178, 521-664,1001-1100).
  7. P. Corrêa de Oliveira, Rivoluzione e Contro-Rivoluzione, nav. dj.
  8. Kongregacija za nauk vjere, Uputa Libertatis Nuntius, 6. kolovoza 1984.
  9. Usp., primjerice, Dom F. de Sales Pollien (1853-1936), La vita interiore semplificata e ricondotta al suo fondamento, Paoline, Cinisello Balsamo 19%.
  10. Sv. Toma Akvinski, Summa Theologica, U—II, q. 10, a. 8, resp.
  11. Usp. R. de Mattei, Guerra santa, guerra giusta, Piemme, Casale Monferrato 2001.
  12. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1956.
  13. Sv. Pio X., enciklika Elfermo proposito, 11. lipnja 1905.
  14. Dom P. Guéranger, II senso cristiano della storia, Edizioni Amicizia Cristiana, Chieti 2005.