Amanda Achtman kanadska je etičarka i aktivistica koja se bori protiv eutanazije kao akutnog problema kanadskog društva. Kanada je zemlja koja je otišla dalje od većine drugih po pitanju olakšavanja pristupa eutanaziji. Koji je tome uzrok i koje je sve strategije moguće upotrijebiti u osvješćivanju vrijednosti ljudskog života, Amanda Achtman otkrila je u razgovoru za Bitno.net.

– Eutanazija je u Kanadi legalizirana 2016. godine. Kako je došlo do toga; koje su društvene silnice dovele do njezine legalizacije?

Patnja je za nas nerješiva zagonetka. Posebice u našim visokorazvijenim, tehnokratskim zajednicama oblikovanima društvenim mrežama, iskustva bolesti, invalidnosti i smrti jednostavno se ne uklapaju u naša očekivanja. Takva iskustva u pitanje dovode sve naše umišljaje o potpunoj kontroli naših života. Kada, na primjer, određena dijagnoza ugrozi naše planove, povlastice, pa i međuljudske odnose, to rezultira anksioznošću i instinktom za upravljanjem, kontroliranjem i rješavanjem, kao što smo i navikli u toliko drugih sfera života.

Više od četrdeset godina, organizacija Dying with Dignity (hrv. Umrijeti dostojanstveno) tvrdi kako taj nemir pokušava riješiti prijedlogom o „olakšavanju neželjene patnje“ i promicanjem „izbora u umiranju“. Nažalost, taj „skromni prijedlog“ zlokoban je poput onoga koji je u glasovitoj satiri iznio Jonathan Swift[1]. Dying with Dignity zagovara eutanaziju – izravno usmrćivanje pacijenata na zahtjev medicinskog osoblja – kao sredstvo olakšavanja patnje. Inzistiraju na dostupnosti eutanazije svakome tko izrazi svoj pristanak, od 12 godina naviše.

Često me pitaju kako je moguće da liječnici koji su položili Hipokratovu zakletvu dođu do namjernoga okončavanja života svojih pacijenata. Razmotrite riječi dr. Stefanie Green, koja u svojim memoarima o eutanaziji govori kako ona to jednostavno ne gleda na taj način: „Nisam tumačila potpomognutu smrt kao okončavanje nečijeg života; to su činile temeljna bolest i patnja. U većoj sam to mjeri shvatila kao ispunjavanje nečije želje. (…) Uvijek su nas učili kako je potrebno ‘prvo ne nauditi’, a olakšavati nekome okončavanje vlastita života činilo se kao upravo to. Ali za mene, a sada je tako i u zakonu, u određenim okolnostima to nije značilo nauditi nego pomoći“.

Specifičan način na koji je Kanada legalizirala eutanaziju podrazumijevao je stvaranje iznimke od kaznenog djela ubojstva u Kaznenom zakonu. Ta iznimka omogućila je medicinskim djelatnicma da budu uključeni u eutanaziju, a da nisu krivi za ubojstvo. Na taj smo način posvjedočili o dramatičnom iskrivljavanju pretvarajući nanošenje zla u pomoć, a ubojstvo u medicinsku pomoć pri umiranju, čega je akronim MAID („medical assistence in dying“).

– Što se otada sve u Kanadi dogodilo; koje su posljedice sedam godina kasnije? Koliko se ljudi podvrgnulo eutanaziji?

Od 2016. godine eutanazirano je više od 50 000 Kanađana. Za usporedbu, broj Kanađana eutanaziranih od legalizacije jednak je ukupnom broju Kanađana koji su umrli od Covida. Ovo je jedna od najtežih i najhitnijih društvenih kriza našega vremena, a Kanađani je u velikoj mjeri nisu svjesni. U manje od desetljeća, Kanada je prešla put od legalizacije eutanazije za one s „teškim i nepopravljivim stanjima“ do proširenja te prakse u tolikoj mjeri da eutanazija danas čini 4.1 posto svih smrtnih slučajeva u zemlji. Stopa ubrzano raste. Samo u godinu dana, od 2021. do 2022., porast je iznosio 31 posto.

Jednom kada eutanazija postane društveno prihvaćena kao sredstvo okončavanja patnje, stječe se dojam da tada više nema legitimne osnove za onemogućavanje eutanazije nekim ljudima. U ime jednakosti, Kanada je proširila eutanaziju na ljude bez neizlječivih bolesti, na osobe s invaliditetom i neurološkim oboljenjima i, počevši od ožujka, na one koji pate isključivo od mentalnih oboljenja. To znači da će ljudi koji se bore s anksioznošću i depresijom, poremećajima prehrane i samoozljeđivanjem, traumama i zlouporabom opojnih sredstava svi postati „podobni“ za to da im liječnik ili medicinska sestra okončaju život.

Usred radikalne potrebitosti i ranjivosti, takve osobe izložene su opasnosti da im se ponudi eutanazija bez traženja. Stručna i regulatorna tijela sada nalažu da se eutanazija proglasi „opcijom liječenja“ za svakog pacijenta koji ispunjava uvjete. Ta moć sugestije povećava suicidalnost. Prošle je godine trostruko veći broj Kanađana umro od eutanazije nego od samoubojstva.

– Je li se percepcija smrti u kanadskom društvu promijenila otkad je eutanazija legalna? Postoji li kritički glas koji progovara protiv eutanazije?

Čini se kao da se gotovo svakodnevno u Kanadi pojavi nova priča o prisili na eutanaziju. Otkako se na eutanaziju gleda kao na liječenje, Kanađanima je se nudi umjesto liječenja raka, psihijatrijske potpore, eksperimentalnih terapija, pristupačnog smještaja, socijalne pomoći, pa čak i invalidskih kolica ili rampe. Empirijski, uvijek iznova vidimo da eutanazija ne predstavlja vrstu skrbi, već nedostatak skrbi.

Kanadski državni mediji veličaju eutanaziju. Nažalost, porezni obveznici prisiljeni su financirati takvo novinarstvo koje zapravo krši pravila i etiku koje mnoge jurisdikcije propisuju glede izvještavanja o samoubojstvu.

Neki od ljudi koji govore protiv eutanazije u Kanadi su: liječnici palijativne skrbi, psihijatri, zagovornici ljudskih prava i društvene uključenosti osoba s invaliditetom, kao i neki vjerski vođe. U posljednje vrijeme, neka od najvažnijih protivljenja eutanaziji dolaze izvan Kanade. Međunarodni pritisak i osuda s pravom potiču Kanađane na propitivanje do koje mjere žive u skladu s vlastitim težnjama velikodušnosti, gostoprimstva, čuvanja ljudskih prava i Kanade kao mjesta kojemu je svatko dobrodošao.

Važno je imati na umu da mnogi od onih kojima prijeti eutanazija nemaju uvijek načina izraziti svoje protivljenje i zaštititi se. Ali zapravo, oni su mi i mi smo oni. To što sam sada mlada, zdrava i ispunjena nadom je slučajnost, i odlučna sam stvoriti društvo kojemu bih pripadala i u kojemu bih se mogla razvijati sve i da sam stara, bolesna i u dubokom očaju.

– Kakva je uloga Katoličke Crkve u borbi protiv eutanazije? Je li ona proročki glas u pustinji, ili i unutar Crkve postoje glasovi koji relativiziraju eutanaziju?

Katolička Crkva ima ključnu ulogu u suprotstavljanju eutanaziji i obrani vrijednosti svakoga ljudskog bića. U Yad Vashemu, centru sjećanja na holokaust u Jeruzalemu, prvi sam puta naučila nešto o katoličkom otporu eutanaziji i eugenici u nacizmu. Tamo postoji objašnjenje kako je nacistički plan eutanazije i eugenike, Aktion T4, ukinut usred rata dijelom zbog pritiska biskupa poput bl. Clemensa von Galena. Uz ogroman osobni rizik, bl. Von Galen doista je bio proročkim glasom u vlastitu društvu.

Svojim ratnim propovijedima, njemački kardinal inzistirao je na tome da nitko ne može izgubiti pravo na život i poticao na vjernost zapovijedi „Ne ubij“. Iako je takvih glasova u tom razdoblju bilo premalo, značajno je da su to glasovi kojih se danas prisjećamo i koje slavimo. Ako danas u Crkvi postoje ljudi koji podržavaju eutanaziju, onda je naša odgovornost pružiti bolju moralnu formaciju. Također moramo biti prisutni uz one koji pate, boreći se protiv zavodljivosti eutanazije, koju je papa Franjo nazvao „lažnom samilošću“. Crkva ima ljepšu viziju kraja života. Kao zajednica utemeljena na vjeri trudimo se biti prisutni, kako bi svaki čovjek bio voljen i dobro zbrinut do kraja.

– Na različite načine djelujete protiv eutanazije i ideja na kojima ona počiva. Što sve činite kako bi podigli razinu svijesti o vrijednosti života?

Prvi korak je vidjeti i afirmirati vrijednosti koje drugi u ovom trenutku ne vide. Mnogi ne uspijevaju vidjeti vrijednost onih koji su stariji, siromašni, žive s invaliditetom ili se bore s izazovima mentalnog zdravlja. Kadgod drugi ne uspiju uvidjeti našu vrijednost, povećava se i naše vlastito iskušenje za samoodbacivanjem. Srećom, vrijedi i suprotno. Kada netko odvoji svoje vrijeme kako bi vas istinski vidio i vrednovao, vaš osjećaj o vlastitoj vrijednosti može se samoobnoviti.

Uvijek govorim o vrijednosti svojega malenog brata koji je živio samo sedam mjeseci i umro kada sam imala dvije godine. Također govorim o svojemu djedu koji je živio s nama tijekom moje adolescencije, otkad je imao 89 godina pa do smrti s 96 godina. Jedan od načina na koji možemo podići svijest o vrijednosti života dijeljenje je vlastitih priča koje svjedoče o našoj ljubavi za one u našim životima, posebice prema onima čiju vrijednost drugi možda teško vide.

Drugi način na koji doprinosim kulturi otpornosti jest pitajući ljude tko su njihovi junaci. Ako nema nikoga kome se divite, nikoga koga smatrate uzornim, mogli biste biti u opasnosti podržavanja eutanazije. No čim možete promisliti zašto nekoga cijenite, spoznat ćete da nema pravih priča ni pravih junaka bez patnje. Ne tražimo patnju, ali, kako je rekao Viktor Frankl koji je preživio holokaust: „Na neki način, patnja prestaje biti patnjom u trenutku kada dobije smisao“.

U praksi, sprječavam eutanaziju i potičem nadu pisanjem, govorom, neobaveznim razgovorima, organizacijom društvenih događanja i produkcijom kratkih filmova. Ako želite više saznati o mojemu projektu, posjetite DyingToMeetYou.com.

– Koji su dosadašnji plodovi tvojega rada?

Podijelit ću nešto sasvim osobno: kada ja, kao mlada osoba, javno govorim o vrijednosti starijih ljudi, u njihovim očima vidim bljesak koji kao da govori: „Znaš našu tajnu da imamo mnoga toga za pružiti“. Najvažniji plod mojeg aktivizma je buđenje u ljudima osjećaja vlastite vrijednosti. To je posebno važno jer eutanazija predstavlja ozbiljnu krizu samopouzdanja. Svatko zaslužuje znati da je bitan, voljen i željen. Živjeti znači imati poslanje u svijetu koje samo ti možeš ispuniti, ali koje se nikada ne tiče samo tebe.

Moja je nada da će ljudi znati kako smatram da se za njih vrijedi boriti, da imaju zagovornicu koja je istinski zainteresirana za ono kroz što prolaze i da želim ono što je najbolje za njih. Bila bih sretna kada bih svatko koga susretnem znao da smatram vrijednim posvetiti svoj život obrani beskonačne vrijednosti ljudske osobe – obrani njih.

[1] U svojoj satiri Swift ozbiljnim tonom, ali šaljivo „predlaže“ irskim siromasima da prodaju svoju djecu bogatoj gospodi za hranu. U engleskom govornom području fraza „skromni prijedlog“ uglavnom se razumije kao referencija na Swifta, to jest kao prividno ozbiljan, ali po sebi apsurdan prijedlog.