Papa i revolucija koje nema

Benedikta XVI. je zapalo “započeti” s prezervativima, a papu Franju s gay-evima. Intervjui s novinarima u zrakoplovu očito su namijenjeni stvaranju problema u komunikaciji i zasjenjivanju sadržaja pastoralnih putovanja. Tako spektakularne slike ogromne mase mladih koji su u nedjelju okupirali Rio de Janeiro da bi sudjelovali na Misi s papom Franjom i njegov snažan poziv na evangelizaciju, jučer su već bili zaboravljeni, nadmašeni odgovorom koji je papa Franjo dao jednom novinaru vezano uz gay lobij u Vatikanu: «Ako je netko gay, tko sam ja da ga sudim?», u jednom je trenutku rekao Papa. I u svim međunarodnim medijima prvom vijesti je postalo otvaranje Pape prema gayevima.

Međutim kao uvijek, dobro je prije svega pažljivo pročitati što je Papa uistinu rekao. U međuvremenu, odgovarao je na dvostruko pitanje, o monsignoru Battisti Ricca i o gay lobiju u Vatikanu. O monsignoru Ricca, nakon što ga je papa Franjo imenovao prelatom Ior-a (tzv. Vatikanske banke – op. prev.), objavljen je niz neugodnih otkrića o uključenosti u mutne homoseksualne priče za vrijeme njegovoj djelovanja u nuncijaturi u Urugvaju, između 1999. i 2000. Pogledajmo sad što je odgovorio papa Franjo:

«U slučaju monsignora Ricca učinio sam ono što Kanonsko pravo nalaže: preliminarna istraga. Nije pronađeno ništa od onoga za što ga se optuživalo. Nismo pronašli ništa! Mnogo puta se u Crkvi ide tragati za ‘grijesima mladosti’, a onda ih se objavljuje. Ne govorimo o zločinima, o kaznenim djelima, kao što je zlostavljanje maloljetnika koji su posve druga stvar, nego o grijesima. Ali ako je neki laik, ili svećenik ili redovnica počinio neki grijeh, a onda se obratio i ispovjedio, Gospodin oprašta, zaboravlja. I mi nemamo pravo nezaboravljati, jer u protivnom smo u opasnosti da Gospodin ne zaboravi naše grijehe. Mnogo puta mislim na sv. Petra koji je počinio najteži grijeh, zatajio je Krista. Pa ipak, postao je Papa. Ali ponavljam, o monsignoru Ricca nismo pronašli ništa».

«Mnogo se piše o gay lobiju. Ja do sada nisam u Vatikanu pronašao nikoga tko bi napisao “gay” na svoju osobnu iskaznicu. Treba razlikovati između biti gay, imati tu sklonost, i stvarati lobije. Lobiji, svi lobiji, nisu dobri. Ako je neka osoba gay i traži Gospodina s dobrom voljom, tko sam ja da je sudim? Katekizam Katoličke Crkve uči da se gay osobe ne smije diskriminirati, već ih treba prihvaćati. Problem nije imati tu sklonost, problem je stvarati lobije, a to vrijedi kao i za poslovne lobije, političke lobije, masonske lobije».

Dobro, ono što je predstavljeno kao revolucija u stvarnosti je jednostavno ponavljanje Katekizma Katoličke Crkve: nitko nema namjeru suditi gay osobe. Problem naime nije osoba, koja uvijek biva prihvaćena, nego pokušaj izokretanja naravnog zakona. Korištenjem mnogo zloupotrebljavane slike treba reći da se Crkva uvijek borila protiv grijeha, a ne grješnika, prema kojemu je zapravo usmjereno poslanje spasenja.

S nijedne strane Crkve nikad nije podupirana potreba diskriminirati ili marginaliziranjem gayeva; ako je netko u Crkvi to i radio, ne može se sigurno pripisati Učiteljstvu. Ili misli li netko da su se Benedikt XVI. i Ivan Pavao II. ikada izrazili u prilog diskriminaciji homoseksualnih osoba? Suprotno, treba podsjetiti da je Benedikt XVI. u knjizi-intervju „Svjetlo svijeta“, s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom, u poglavlju 14, vezano uz osobe sa homoseksualnim sklonostima govorio o “jednom velikom iskušenju” koje trebaju podnositi i koji u svakom slučaju «ne smiju biti diskriminirati zato što pokazuju te sklonosti. Poštivanje prema osobi je apsolutno temeljno i odlučujuće».

Papa Bergoglio nije stoga rekao ništa novo: homoseksualna sklonost nije problem, treba reći da nije grijeh, ali Katekizam dodaje i to da se radi o “objektivno neurednoj sklonosti”. Istina je zapravo da homoseksualni čini predstavljaju grijeh. Još je papa Ratzinger dodao da činjenica da se radi o velikom iskušenju ne znači da homoseksualnost «postaje moralno ispravna». A to je ono što daje razumjeti i papa Bergoglio govoreći o mons. Ricca. Vezano uz navodna ponašanja te vrste u prošlosti, Papa je govorio o grijesima, ali koje – i ovdje je poveznica sa svim grijesima – Bog zaboravlja kad su jednom ispovjeđeni i oprošteni.

Prema tome, gdje je revolucija u toj stvari? Štoviše, ako treba nešto primijetiti u ovom odgovoru – treba dobro paziti da govori o Crkvi, zapravo još preciznije o Vatikanskoj kuriji – to je izričito spominjanje masonskog lobija, stvar koja se desetljećima nije čula na tako jasan način.
Činjenica je međutim da nije važno ono što je Papa uistinu rekao, mediji čitavog svijeta idu naprijed svojim putem u tvrdnji da se radi o otvaranju gayevima.

I nastaje pravi problem, jer velika većina javnog mnijenja, ali i velika većina katolika, znaju ono što govori Papa – bilo koji Papa – ne baš izravno iz izvora, iz njegovih govora, ali iz sažetaka u novinama i na vijestima. Ali događa se – i događalo se često s Benedikom XVI. – da je u javnost dolazila poruka pripisana Papi ali koja je vrlo daleko od njegovih nakana, a ponekad čak i suprotno.

Postoji dakle problem u komunikaciji što papa Bergoglio ne može zanemariti: prigodom puta u Brazil dao je shvatiti da je svjestan tog pitanja, jer – pamteći što se dogodilo Benediktu XVI. – izbjegao je tiskovnu konferenciju u zrakoplovu na putu odlaska. Ali premjestivši susret s novinarima na put povratka, stvari se, kao što smo vidjeli, nisu previše promijenile. A ni pitanje nije samo vezano uz putovanja. Posljednjih godina komunikacijski sustav – tj. sav onaj kompleks mehanizama i osoba koji trebaju jamčiti najveću ispravnost širenja Papine poruke – su pokazali određene nedostatke i izazvali mnoge štete. Za papu Franju je to sigurno jedan do najvažnijih problema s kojim se treba suočiti u reorganizaciji Kurije.

Riccardo Cascioli

IZVOR: www.lanuovabq.it
PRIJEVOD: Verica Kraš Villa

[facebook]Ako želite biti na izvoru istinitih informacija kliknite like! [/facebook]