Slušati i u praksi provoditi Gospodnju riječ, je poput izgradnje kuće na stijeni – kazao je papa Franjo, pozivajući se na današnje evanđelje, te je kazao da je Isus ukorio farizeje zbog toga što poznaju zapovijedi, a ne vrše ih i u svom ih životu ne provode. Dobre su to riječi, no ako se ne stave u praksu, ne samo da ne koriste, nego i štete – jer zavaravamo se; čini nam se da imamo lijepu kuću, no ona je bez temelja jer nije sagrađena na stijeni – kazao je Papa.

Stijena se odnosi na Gospodina. Izaija to kaže u Prvom čitanju: Uzdajte se u Gospodina dovijeka jer on je Stijena vječna!… Stijena je Isus Krist; stijena je Gospodin! Snažna je to riječ; riječ koja daje život, koja čini te se može ići naprijed, podnijeti sve napade, ako imamo svoje korijenje u Isusu Kristu. Kršćanska riječ koja nema životnoga korijena u životu osobe – u Isusu Kristu – ostaje kršćanska riječ bez Krista! Kršćanske riječi bez temelja u Kristu, varljive su i štete – kazao je Sveti Otac. Jednom je jedan engleski pisac, govoreći o herezama, kazao da je hereza zapravo jedna istina, jedna riječ; jedna istina koja se izobličila i postala ludost. Kad su riječi kršćana bez Krista, počinju se izobličavati u ludost. I ta ludost čini da se uzoholimo – objasnio je Papa.

Riječ bez Krista vodi do taštine; do sigurnosti u sebe; do ponosa, do moći radi moći. Gospodin se bori protiv ovakvih osoba i to je, u povijesti spasenja, konstanta. To kaže i Samuelova majka Ana; to kaže i Marija u svome Veliča. Gospodin se bori protiv taštine i uznositosti osoba koje vjeruju da su stijena. Kršćanska je to riječ, ali bez Isusa Krista; bez odnosa s njim; bez molitve s Isusom Kristom, bez služenja Njemu, bez ljubavi prema Njemu…

Ovo nam Gospodin danas poručuje: sagraditi naš život na stijeni, a stijena je On – objasnio je Sveti Otac. Dobro će biti da ispitamo malo savjest kako bismo shvatili kakve su nam riječi; jesu li to riječi koje čine da se osjećamo moćnima, sposobnima da se spasimo; ili su to riječi oslonjene na Isusa Krista.

Govorim o kršćanskim riječima, jer kad u njima nema Isusa Krista, to nas međusobno razdvaja i u Crkvi nastaju podjele. Tražimo od Gospodina milost poniznosti – koju bismo uvijek trebali imati; da riječi uvijek izgovaramo u Isusu Kristu, a ne bez Njega. U ovoj poniznosti spašenih Isusovih učenika hodimo naprijed i to ne riječima koje se – kad se osjetimo moćnima – promeću u ludost taštine i uznositosti. Neka nam Gospodin da milost poniznosti te riječi izgovaramo u Isusu Kristu; i na Njemu ih temeljimo.

Radio Vatikan