Prenosimo tekst kateheze koju je pripremio papa Franjo za opću audijenciju u srijedu 16. travnja

Draga braćo i sestre,

Nakon razmišljanja o Isusovim susretima s nekim likovima iz evanđelja, želio bih se, počevši od ove kateheze, usredotočiti na neke prispodobe. Kao što znamo, riječ je o pričama koje preuzimaju slike i situacije iz svakodnevne stvarnosti. Zbog toga dotiču i naše živote. Provociraju nas. I traže nas da zauzmemo stav: gdje sam ja u ovoj priči?

Počnimo s najpoznatijom prispodobom, onom koje se možda svi sjećamo iz djetinjstva: prispodobom o ocu i dvojici sinova (Lk 15,1-3.11-32). U njoj nalazimo središte Isusova evanđelja, odnosno Božje milosrđe.

Evanđelist Luka kaže da Isus ovu prispodobu pripovijeda farizejima i pismoznancima, koji su mrmljali jer je blagovao s grešnicima. Zbog toga bi se moglo reći da je to prispodoba upućena onima koji su izgubljeni, ali to ne znaju pa osuđuju druge.

Evanđelje nam želi dati poruku nade jer nam poručuje da gdje god i na koji god način smo se izgubili, Bog nas uvijek dolazi tražiti! Možda smo zalutali poput ovce koja je skrenula s puta na pašu ili je zaostala zbog umora (usp. Lk 15, 4-7). Ili smo se možda izgubili poput novčića koji je pao na zemlju i više ga ne možemo pronaći, ili kojega je netko negdje stavio, a ne sjeća se gdje. Ili smo se izgubili poput dvojice sinova toga oca: mlađi jer se umorio od odnosa koji je smatrao prezahtjevnim; ali i stariji jer nije dovoljno ostati kod kuće ako u srcu nosimo ponos i ogorčenost.

Ljubav je uvijek zahtjevna, uvijek postoji nešto što moramo izgubiti kako bismo susreli drugoga. No mlađi sin u prispodobi misli samo na sebe, kao što se događa u određenim fazama djetinjstva i mladosti. Ustvari oko nas vidimo i puno odraslih koji su takvi, koji ne mogu nastaviti s nekim odnosom zbog sebičnosti. Zavaravaju se misleći da pronalaze sebe same, ali umjesto toga se gube, jer istinski živimo samo kada živimo za nekoga.

Taj mlađi sin, kao i svi mi, gladan je ljubavi, želi biti voljen. Ali ljubav je dragocjeni dar, s njom se mora postupati pažljivo. Umjesto toga, on je rasipa, prodaje se i ne poštuje. Primjećuje to tek u vrijeme nestašice, kad nitko za njega ne mari. Postoji rizik da u tim trenucima počnemo prositi ljubav i vežemo se za prvog vlasnika na kojeg naiđemo.

Upravo ta iskustva u nama stvaraju iskrivljeno uvjerenje da u odnosu možemo biti samo kao sluge, kao da moramo iskupiti grijeh ili kao da prava ljubav ne može postojati. Zapravo, kada je mlađi sin dotaknuo dno, počeo je razmišljati o povratku u očevu kuću kako bi sa zemlje pokupio nekoliko mrvica ljubavi.

Samo oni koji nas istinski vole mogu nas osloboditi tog lažnoga pogleda na ljubav. Upravo to doživljavamo u našem odnosu s Bogom. Veliki slikar Rembrandt je na jednoj poznatoj slici sjajno prikazao povratak izgubljenog sina. Osobito su me se dojmila dva detalja: prvo glava mladića koja je obrijana, poput pokornika, ali koja izgleda i poput glave djeteta, kao znak da se taj sin ponovno rađa. Drugi detalj su očeve ruke: jedna muška i druga ženska, kako bi dočarao snagu i nježnost u zagrljaju oprosta.

S druge strane, stariji sin predstavlja one kojima je prispodoba ispričana: to je sin koji je uvijek ostao kod kuće sa svojim ocem, ali je ipak bio daleko od njega, dalek u srcu. Možda je i ovaj sin htio otići od kuće, ali je ovdje, u tom odnosu, ostao iz straha ili dužnosti. Međutim, kada se prilagođavamo protiv volje pa se u nama počinje rađati bijes, on prije ili kasnije eksplodira. Paradoksalno, upravo stariji sin na kraju riskira ostati izvan kuće, jer ne dijeli očevu radost.

Ali otac izlazi i njemu ususret. Ne kori ga i ne poziva na dužnost. Želi samo da sin osjeti njegovu ljubav. Poziva ga u kuću i ostavlja otvorena vrata. I nama ta vrata ostaju otvorena. To je, zapravo, razlog nade: možemo se nadati jer znamo da nas Otac čeka, da nas vidi izdaleka i ostavlja nam uvijek otvorena vrata.

Draga braćo i sestre, zapitajmo se gdje smo mi u ovoj divnoj priči. I molimo Boga Oca za milost da možemo pronaći put za povratak kući.