„Dragi papa Franjo: ili si ti kopirao mene ili smo obojica kopirali Isusa!“ Ovim je šaljivim riječima, ispisanima na komadu kartona, 64-godišnji talijanski svećenik don Doriano Carraro pozdravio papu Franju tijekom jedne od audijencija. Naime, dvadesetak godina prije nego što je papa Franjo pozvao svećenike i redovnike da otvore prazne samostane i prihvate prognanike i izbjeglice, don Doriano otvorio je vrata svojih župnih kuća kako bi u njih smjestio emigrante iz različith zemalja.

– Početkom devedesetih posvetio sam se prihvatu albanskih izbjeglica i emigranata, a potom onih iz Bosne, Kosova, s Istoka te iz Afrike… Stotine ljudi pronašlo je bliskost, krov nad glavom i pomoć u dobivanju boravišne dozvole – kaže don Doriano koji je župne kuće svojih četiriju toskanskih župa pretvorio u domove za smještaj izbjeglica. Za njega gostoljubivost nije opcija već životni izbor srodan njegovom svećeničkom pozivu. Upravo zato postavljen je i za voditelja biskupijskog ureda zaklade Talijanske biskupske konferencije “Migrantes” posvećene dušobrižništvu stranih doseljenika u Italiju te izbjeglica.

Veliko ohrabrenje ima u papi Franji čije ga riječi ohrabruju da nastavi riskirati, „jer jedino tako ljubav postaje djelatna“. U svojem djelovanju svakoga dana osjeti Božju providnost, a posljednji primjer bio je kada je u škrabici pronašao nemali iznos potreban za dovršetak izgradnje pastoralnog centra.

Među mnogima koji su zahvaljujući ovom izvanrednom svećeniku pronašli krov nad glavom su i Sebastiano i Maria. Ovaj romski bračni par don Doriano je upoznao na sprovodu jednog romskog djeteta. Taj susret posebno mu se urezao u srce.

– Ona je bila u osmom mjesecu trudnoće. Nosila je blizance i spavala na cesti. Ni trenutak nisam dvojio: odveo sam ih doma. Bio je to doista radosno i nimalo teško… Sebastiano i Maria pokazali su se kao dvije osobe prepune ljudskosti i duševne ljepote. Na  blagdan sv. Katarine Sijenske, 29. travnja u 12,47  sati, rodili su se Narcis i Narcissa, koje smo potom krstili na dan župe – Malu Gospu. Primili smo veliku milost po ovoj danas sretnoj i dostojanstveno zbrinutoj obitelji – prisjeća se 64-godišnji župnik.

U zgradi bivšeg župnog kina, don Doriano smjestio je i jednu albansku obitelj.

– Bio sam među prvim Albancima koji su došli u Italiju 2011. godine. Kad me don Doriano pronašao, prije osam mjeseci, spavao sam u autu – prepričava 46-godišnju Edmond koji trenutno traži posao kako bi sam mogao brinuti za svoju ženu i sina.

– Prihvaćanje i davanje drugima je plodno i osvaja. Ono oslobađa i obraća kršćane i nekršćane, apatične i umorne od konzumerističkog života. Mještani Castelline Scalo, gledajući kako ugošćujem potrebne, stalno mi donose potrebne stvari, čak i hranu. Uvijek ima dovoljno za sve! Gostoljubivošću se širi solidarnost. Darežljivost se umnaža! Danas, na primjer, piletinu, krumpir i jaja koja samo ručali donijeli su neki župljani. A sutra? Doći će nešto drugo! – kaže neumorni don Doriano.

Miodrag Vojvodić|Bitno.net