RAT U SIRIJI

Križni put kršćana u Idlibu: Iako godinama žive u jednom od posljednjih uporišta islamista, uspjeli su sačuvati svoju vjeru

“Željeli su nas prisiliti da prijeđemo na islam i preuzeti samostan, ali ostali smo čvrsti u vjeri i vratili smo se kućama još snažniji i odlučniji nego prije… Fundamentalistima kažemo da smo kršćani i to ćemo ostati do smrti”

Idlib

Foto: G. Caffulli | Terrasanta.net

Kršćanska sela u pokrajini Idlib već su godinama odsječena od ostatka Sirije. Nakon što je sirijska vojska nedavno oslobodila velika područja jugoistoka zemlje, Idlib je ostao posljednje veliko uporište pobunjenika koji već sedam godina pokušavaju svrgnuti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.

Oko tisuću preostalih kršćana s ovog područja već godinama proživljava pravi križni put. Pod vlašću islamista bili su prisiljeni ukloniti svaki javni znak crkvenog života: nema zvonjave zvona, nema procesija, križeva na crkvama, kipova Majke Božje ili svetaca… Unatoč svemu, preostali kršćani ne odustaju od vjere u Krista. Duhovnu, ali i materijalnu potporu pružaju im 66-godišnji o. Hanna Jalloufa i 35-godišnji o. Luai Bsharat, dvojica franjevaca Kustodije Svete Zemlje i jedini svećenici koji su ostali na okupiranom području.

Kada ih je prije dvije godine kustos Svete Zemlje o. Pierbattista Pizzaballa pitao ima li smisla ostati u župama u sirijskim selima pod kontrolom islamističkih snaga, dobio je jednoglasan odgovor kako pastir ne napušta svoje stado i ne pita se vrijede li njegove ovce puno ili malo, jesu li brojne ili mlade, već su mu sve ovce važne i voli ih sve na isti način.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Crkva u Knayehu (Idlib), bez križa | Foto: Agensir.it

Od 2011. godine njihovim su krajem upravljale različite islamističke skupine, od ISIL-a do Al-Nusre i Hayat Tahrir Al-Shama. Svi su svećenici otišli ili pobjegli, a brojne armenske i pravoslavne crkve su uništene ili spaljene. Posljednjih dana franjevci i preostali kršćani iščekuju konačan rasplet krize u Siriji i nadaju se oslobođenju Idliba.

“Ne znamo kako će sve završiti. Pobunjenici se ne žele niti predati niti povući. Kad bi to učinili, mi koji ovdje živimo – i kršćani i muslimani – odahnuli bismo. I naša braća muslimani mnogo trpe. Prisiljeni su odlaziti u džamiju i slijediti običaje koji postoje samo u umovima tih fanatika”, kaže u razgovoru za SIR o. Hanna.

Zajedno sa svojim vjernicima iz Knayeha, Yacoubieha i Jdeidehua, malenih mjesta u dolini Oronta, o. Hanna i njegov subrat o. Luai s radošću su dočekali vijest o mogućem povlačenju pobunjenika iz Idliba, čime bi se izbjegla nova humanitarna kriza, budući da na okupiranom području živi oko dva i pol milijuna Sirijaca. Ali do eventualnog oslobođenja treba nekako preživjeti.

“Život je težak. Nedostaje nam gotovo sve. Cijene za najosnovnije stvari su previsoke. Nemamo struju ni vodu. Strah za naše ionako siromašne obitelji je vrlo velik. Pomoć ne stiže kao prije, a počele su i otmice. Ne znamo stoje li iza toga očajnici ili pripadnici policije koja kontrolira ovo područje. Prije nekoliko dana otet je naš odvjetnik, a obitelj je morala prikupiti pedeset tisuća dolara kako bi ga oslobodili. Golem iznos!”, kaže o. Hanna opisujući surovu svakodnevicu u Idlibu.

Prije četiri godine i sam je preživio otmicu, zajedno sa svojih šesnaest župljana.

“Željeli su nas prisiliti da prijeđemo na islam i preuzeti samostan, ali ostali smo čvrsti u vjeri i vratili smo se kućama još snažniji i odlučniji nego prije… Fundamentalistima kažemo da smo kršćani i to ćemo ostati do smrti”, svjedoči ovaj hrabri franjevac.

Sveta misa u Knayehu (Idlib) | Foto: Agensir.it

Unatoč svim opasnostima i strahu od islamista, sveta misa slavi se svaki dan.

“Svakoga dana u crkvu dolazi najmanje pedeset ljudi. Nedjeljom puno više, jer ima onih iz okolnih sela. U tri sela živi oko 1100 kršćana, katolika, armenaca i pravoslavnih”, objašnjava o. Hanna, dodajući kako im je od početka okupacije zabranjeno bilo kakvo javno svjedočenje ili izražavanje vjere:

“Naša slavlja se toleriraju samo ako se događaju unutar crkve, ali zabranjeno nam je izvana izložiti križeve, kipove svetaca, svete slike ili zvoniti. Prije dva mjeseca sam priveden na vjerski sud gdje mi je naloženo da ne nosim franjevački habit jer je riječ o vjerskom znaku koji upućuje na kršćansku vjeru. Stoga ga nosimo u torbi i oblačimo u zonama u kojima je dozvoljeno nositi ga.”

Osim duhovne brige, franjevci svojim vjernicima pokušavaju pomoći i u materijalnom obliku. Svakoga mjeseca opskrbljuju oko 260 obitelji, nabavljajući im najosnovnije potrepštine, lijekove, mlijeko, vaučere za gorivo, struju, odjeću i školske knjige. Organizirali su i pratnju za školsku djecu, te različite nastavne materijale. Znali su kako će biti teško ostati, ali napustiti ove krajeve bilo im je neprihvatljivo.

“Ostajemo čvrsti u vjeri s našim vjernicima. Ovdje je rođeno kršćanstvo, ovdje su naši korijeni. Oko 500 metara od Knayeha, cestom koja od Apamea vodi u Antiohiju, prošao je sveti Pavao. Naši su očevi ovdje rođeni i umrli, a tako ćemo i mi. Situacija je teška, ali nastavljamo moliti i svakoga dana osjetimo Božju ruku koja bdije nad nama. Molimo za mir u Siriji i okončanje ovih besmislenih stradanja. Strah nas je budućnosti, ali u boli i trpljenju proživljavamo vrijeme milosti”, zaključuje o. Hanna.

Molimo za Idlib, kršćane u Siriji i mir na Bliskom istoku!

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 29. rujna 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi