Ugledni američki katolički medij The Pillar objavio je kako je njihov novinar fizički napadnut tijekom konferencije za medije koja se prošlog petka odvila na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu.

Edgar Beltrán, Pillarov dopisnik iz Vatikana, rodom iz Venezuele, sudjelovao je na tiskovnoj konferenciji uoči nedjeljne kanonizacije sedmero novih svetaca, među kojima su i prve dvije kanonizirane osobe iz Venezuele: José Gregorio Hernández te María del Carmen Rendiles.

Tom prilikom htio je postaviti pitanje svom sunarodnjaku, nadbiskupu Edgaru Peñi Parri, o politizaciji kanonizacije od strane režimskih vlasti u Venezueli što se, čini se, nije svidjelo svima u prostoriji, inače ispunjenoj državnim službenicima i liderima iz te južnoameričke zemlje koja prolazi kroz političke i ekonomske turbulencije.

U nastavku prenosimo navode novinara Edgara Beltrán kako su objavljeni u The Pillaru:

Dok je Peña Parra pokušavao odgovoriti na pitanje, neidentificirani Venezuelac potrčao je prema meni kako bi prekinuo razgovor.

Rekao mi je – na venezuelanskom španjolskom – da ne smijem postavljati pitanja o vladi. Dok je Peña Parra pokušavao nastaviti, taj čovjek mi je istrgnuo mobitel iz ruke i bacio ga na stol. Zgrabio me za košulju i pitao za koga radim.

Ne znam tko je on, ali sam mu rekao da se makne. Odgovorio sam da radim za The Pillar te da sam akreditirani novinar. Gurnuo me od Peñe Parre, koji je sve to promatrao zaprepašteno, razrogačenih očiju.

Pokušao sam odgovoriti, ali je čovjek povikao: „NE!“ Rekao je da je moje pitanje „previše osjetljivo“ te me pokušao odgurnuti.

Ne sjećam se toga jasno, ali na audio snimci cijelog događaja čuje se kako se smijem tom čovjeku. Možda sam bio nervozan. Ili sam možda, dok sam govorio, shvatio da više nismo u Venezueli – i da mi čovjek poput njega ovdje ne može nauditi.

Rekao sam mu: „Ovo je slobodna zemlja. Više nismo u Venezueli.“

Nastavio je vikati na mene, ali ga je netko – ne znam tko – fizički zauzdao i odveo.

Vratio sam se nadbiskupu Peñi Parri i ispričao mu se zbog cijele situacije. Znao sam da nije bila moja krivnja, ali nisam htio da se tako lijepa večer završi negativno. Bio je vidno iznenađen i pitao me jesam li dobro i o čemu se zapravo radilo. Rekao sam mu da sam jednako iznenađen kao i on.

Kazao mi je: „Ne brinite zbog toga, postavite sva pitanja koja trebate.“ I vratio sam se intervjuu.

[No] sve o čemu sam mogao razmišljati bilo je to da su prije nekoliko dana dvojica Venezuelaca – politički analitičar te borac za ljudska prava – upucana u Kolumbiji. Jedan od njih je moj prijatelj.

Kolumbijski i slobodni venezuelanski mediji izvijestili su da se radilo o naručenim napadima koje su naredili ljudi povezani s venezuelanskom vladom.

Obojica su čudom preživjela i oporavljaju se u bolnici. Moj prijatelj Luis, dobar Venezuelac, svoje preživljavanje pripisuje blaženom Joséu Gregoriju i Majci Carmen.

Ali ako su izvješća medija točna, to znači da ljudi povezani s venezuelanskom vladom naređuju ubojstva Venezuelaca u inozemstvu, zbog njihovih političkih stavova. Zapravo, to se već događalo.

Ono što se meni danas dogodilo sitnica je u usporedbi s tim. Ali me bolno podsjetilo da Venezuelci nisu sigurni ni kad napuste svoju zemlju – čak ni kada samo postavljaju pitanja o budućim svecima.