Francuski biskupi izglasali su otvaranje kauze za beatifikaciju Henrija de Lubaca. Odluka je odobrena tijekom plenarne sjednice održane u Lourdesu.

De Lubaca mnogi smatraju jednim od najvažnijih teologa 20. stoljeća. Francuski isusovac bio je vodeći mislilac u školi mišljenja koja je poticala povratak spisima crkvenih otaca u katoličkoj teologiji – Nouvelle Theologie (nova teologija). Zajedno s Josephom Ratzingerom i Hansom Ursom von Balthasarom osnovao je i časopis Communio.

Rođen 20. veljače 1896. u gradu Cambrai na sjeveru Francuske, de Lubac je odrastao u katoličkoj obitelji s petero braće i sestara. Nakon što se njegova obitelj preselila u Lyon, de Lubac je studirao u isusovačkoj školi prije nego što je 1913. donio odluku da uđe u isusovački novicijat.

Njegov studij u Engleskoj prekinuo je Prvi svjetski rat u kojem je unovačen u francusku vojsku. Služio je vojsku od 1914. do 1919. godine, a u ratu je zadobio ozljedu glave koja mu je zadavala bolove do kraja života.

De Lubac je zaređen za svećenika 1927. i počeo je predavati teologiju na Katoličkom sveučilištu u Lyonu.

Godine 1950. papa Pio XII. Izdao je encikliku Humani generis, u kojoj je osudio Nouvelle Theologie što se ujedno smatralo i osudom de Lubacovog rada. Iste godine je francuskom isusovcu zabranjeno poučavanje na katoličkim sveučilištima.

Drugi vatikanski koncil za de Lubaca je bio svojevrsna rehabilitacija: njegovo sudjelovanje kao stručnjaka u radu Koncila u koji ga je uključio Ivan XXIII. dovelo je do toga da ga je Pavao VI. imenovao članom tajništva za nevjernike i za nekršćane.

Papa Pavao VI. predložio mu je 1969. godine uzdignuće na kardinalsku čast, ali on je odbio. Pavlov nasljednik Ivan Pavao II. također je ponudio de Lubacu kardinalski grimiz, ali ovaj put s oslobođenjem od biskupskog ređenja. De Lubac je prihvatio i postao prvi kardinal poslije 1962. koji nije bio biskup.