ANĐELKA KUPREŠAK I ROMANA BRNČIĆ

Proveli smo dan s volonterkama dviju referendumskih inicijativa: Evo zašto smo se odlučile boriti za promjenu

Naša novinarka Rašeljka Zemunović razgovarala je s volonterkama građanskih inicijativa “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj” koje ovih dana odvajaju od svoga vremena kako bi volontirale za prikupljanje potpisa za referendumske inicijative. Ovo je njihova priča…

Zagrepčanka Romana Brnčić je u kasnim šezdesetima sigurno zaslužila uživanje u zasluženoj penziji. Ali, ova simpatična stomatologinja još uvijek vodi uspješnu privatnu ordinaciju, a posljednjih desetak dana prije posla svakoga dana volontira za građansku inicijativu Istina o Istanbulskoj. Tijekom tjedna četiri sata dnevno volontira na Trgu bana Josipa Jelačića, a nedjeljom od prve jutarnje do posljednje večernje svete mise koordinira rad mladih volontera ispred Župe Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji.

„Postala sam volonterka jer sam htjela doprinijeti boljitku domovine i naroda, posebno u trenutku kada se, nažalost, pod krinkom zaštita žena od zlostavljanja, što je već regulirano našim zakonodavstvom, poput trojanskog konja nameće rodna ideologija, koja je meni kao vjernici neprihvatljiva“, objašnjava.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na štandu nas je dočekala dobro raspoložena i u društvu s drugom volonterkom, gospođom Smiljanom Šunde, umirovljenom urednicom Hrvatskog radija. Bio je ponedjeljak, sparno prijepodne, a volonterke su se od sunca zaštitile samo sunčanim naočalama i šeširima. Romana Brnčić je najprije završila razgovor s mladim bračnim parom, koji je došao potpisati peticiju, a onda je odvojila pola sata za razgovor s novinarima. Kaže kako je već prvog dana volontiranja postala svjesna da će joj taj angažman uzeti dosta vremena i truda. „Međutim, ako nešto želite postići, onda se oko toga trebate i potruditi“, kaže. Priznaje da je već polako umorna, jer većinu radnog vremena u ordinaciji provede na nogama, a onda još četiri sata stoji za štandom.

„Upravo zbog toga razumijem zbog čega su pojedinci, koji su u početku pokazali dobru volju, odustali od volontiranja. Za volontiranje je potrebno doista mnogo vremena, koje zaposleni i obiteljski ljudi, nažalost, nemaju.“

Anđelka Kuprešak iz Zagreba u svojim pedesetima se prvi put u životu odlučila na volontiranje. Ovu učiteljicu razredne nastave možete svakoga dana susresti na zagrebačkoj Ljubljanici (Remizi) gdje prikuplja potpise kao volonterka građanske inicijative „Narod odlučuje“.

“Na volontiranje me je potaknula ljubav prema domovini, pritom ne smatram važnim politike stranaka, posebno lijevih, kojima kao vjernica prirodno ne pripadam. Nadalje, motivirala me je loša situacija u domovini, nepovjerenje, nepoštivanje Domovinskog rata i njegovih žrtava, a ponajviše loš izborni zakon, koji dozvoljava razne kombinacije i prodaje. Kao glasač jedne stranke često sam se, a posebno nakon posljednjih izbora, osjećala prevareno“, objašnjava.

Volonterke Romana Brnčić i Smiljana Šunde

Dečko koji se htio samozapaliti

Inicijativa „Narod odlučuje” zalaže se za promjenu izbornog zakona, odnosno načina na koji građani biraju svoje predstavnike, kako se ne bi ponovila situacija u kojoj kandidat s potporom birača od 1 posto završi u Saboru, jer ga je njegov predsjednik stranke stavio na prvo mjesto liste. Gospođa Kuprešak se ovoj inicijativi pridružila samo nekoliko dana prije početka prikupljanja potpisa. U njoj se, objašnjava, nakupilo nezadovoljstvo, koje nije htjela prihvatiti, nego se protiv njega odlučila boriti. Kaže da se u posljednje vrijeme naslušala kritika i prigovaranja te odlučila postati djelotvorna. Jednoga jutra na internetu je ugledala poziv za volontere i iste sekunde se prijavila. „Napravila sam doslovno jedan klik i odabrala željenu lokaciju“, kaže. Kao volonterka je dobila jedinstvenu priliku osjetiti raspoloženje nacije.

„Kao prvo, oduševljena sam mladim ljudima koji volontiraju ili dolaze potpisati peticiju, što u meni budi optimizam i daje nadu. U takvim trenucima pomislim da sam kao učiteljica, odnosno da smo svi mi prosvjetari u odgoju tih ljudi napravili dobar posao“, kaže.

Romana Brnčić na glavnom gradskom trgu do sada nije doživjela niti jedan ozbiljniji incident zbog kojega je trebala zatražiti intervenciju policije. Ponekad joj prilaze provokatori, odnosno, kako ih ona zove, ljudi s različitim mišljenjima i interpretacijom Istanbulske konvencije. „Prihvaćam našu raznolikost. Bilo bi čudno kada bi svi istim tonom puhali u istu frulu. Premda neke provokacije znaju biti neugodne, ja na njih ne nasjedam, nego svakom našem građaninu pokušavam pristupiti u ljubavi i odgovoriti smiješkom“, kaže. Nedavno joj se ispred štanda pojavio mladić koji je zaprijetio kako će se samozapaliti ako referendum za ukidanje Istanbulske konvencije uspije. Prvih nekoliko sekundi ga nije ozbiljno doživjela, bila je uvjerena kako se šali, ali ubrzo je shvatila kako je mladi čovjek ozbiljan. „U takvoj situaciji se čovjek zbuni. Međutim, brzo sam se sabrala i počela mu objašnjavati kako takav čin nema smisla“, kaže.

Mladić je nastavio s provokacijama, a gospođa Romana mu je govorila kako je život svakoga čovjeka vrijedan. Zbog čega bi se povrijedio? Kada je shvatila da njezine riječi ne dopiru do mladića, počela se u sebi moliti. Volonteri nikada ne mogu znati tko i s kojim motivima se pojavio ispred štanda. Možda joj se obratio psihički bolesnik ili osoba koja iz djetinjstva nosi teške rane na duši. „Postoji bezbroj razloga zbog čega mi kao kršćani takve ljude moramo voljeti i pokušati im pomoći. Takve ljude u šutnji predajem Bogu. Samo on zna koliko koji čovjek trpi i da mu je potrebna Božja pomoć“, objašnjava gospođa Brnčić.

Razgovor s jednom pripadnicom manjine

Zagrebačka Remiza je frekventno područje kroz koje svakodnevno prođe nekoliko tisuća ljudi. Građani izlaze iz autobusa, trče prema tramvajima, kupuju po dućanima. Gospođa Anđelka kaže kako mnogo ljudi nekamo žuri i ne mogu odvojiti nekoliko minuta za davanje potpisa. Kada se zaustave, a volonter od njih zatraži OIB, onda nerijetko negoduju. „Mnogo ljudi mi samo u prolazu mahnu rukama. Kao da mi žele poručiti da su zadovoljni društvom u kojemu žive“, kaže. Prije nekoliko dana ispred gospođe Kuprešak se zaustavila žena i revoltirano izjavila rekla kako ona, koja je pripadnica nacionalne manjine, nema namjeru potpisati tekst kojim se traži ukidanje prava manjina. Kada joj je Anđelka objasnila da se prijedlogom inicijative „Narod odlučuje“ ne ukidaju elementarna prava manjina, nego samo sprječava politička trgovina njihovim glasovima, gospođa je naposljetku potpisala.

„Ljudi očito ne poznaju izborni zakon i političke prilike, pa im ponekad moramo dugo objašnjavati naše motive“, objašnjava volonterka Anđelka. S druge strane, nerijetko se našla u situaciji kada je mladim ljudima, kojima do punoljetnosti nedostaje tek nekoliko mjeseci, morala odbiti potpisivanje.

Anđelka Kuprešak volonira na štandu

Romana Brnčić kaže da njezinom štandu prilaze ljudi raznih profila, od studenata, zaposlenika, sveučilišnih profesora do umirovljenika. Jedan dio građana, mahom starije dobi, odstupi od štanda kada volonteri od njih zatraže OIB.

„Imam osjećaj da je među pojedincima još uvijek prisutan strah, možda onaj strah iz prošlosti, kada se nisu smjeli izjašnjavati ili nešto učiniti bez ozbiljnih posljedica po život“, tumači gospođa Brnčić.

Pokraj štanda na zagrebačkom glavnom trgu često se zaustave grupe mladih ljudi, rođenih nakon devedesetih, koji na prvi pogled ne djeluju kao da podržavaju ukidanje Istanbulske konvencije. Mladi ljudi s tetovažama, piercingom i neobičnim frizurama također daju svoj glas protiv konvencije koja promiče rodnu ideologiju.

„Svjetovni mediji nas volontere prikazuju staromodnima i nazadnima. Ja se ne smatram takvom. Ja ovo radim radi Boga. Moj život je odredilo predanje Bogu, moj temelj je u Njemu. Mi možda živimo u ovome svijetu, borimo se da nam bude bolje, ali mi nismo od ovoga svijeta. Mi pripadamo Onome koji je pobijedio ovaj svijet, otvorio nam vrata raja i pomaže nam da već na zemlji osjetimo predokus raja“, objašnjava gospođa Brnčić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

‘Idemo do kraja’

U volontiranju se, priznaje, susrela s mnogo ljudi koji ne razumiju duhovnu dimenziju borbe protiv rodne ideologije. Često joj prilaze građani, uvjeravajući je kako su pročitali Istanbulsku konvenciju, ali u njoj nisu pronašli ništa spornoga.

„Kažem im kako je vjerojatno došlo do nekog nesporazuma. Možda smo pročitali isti dokument, ali ja sam ga shvatila na svoj, a oni na svoj način“, kaže.

Gospođa Brnčić je uvjerena kako Istanbulsku konvenciju treba raskrinkati, upozoriti na opasnosti koje krije njezin sadržaj, pa na štandu mnogo vremena provodi razgovarajući s prolaznicima. „Ljudi uopće ne razumiju što je rodna ideologija, pojam koji do prije nekoliko godina nije bio toliko zastupljen u javnosti, pa slijedom toga ne shvaćaju kako ona može utjecati na odgoj djece i ugroziti hrvatske obitelji“, kaže volonterka Brnčić.

Obje naše sugovornice kažu kako do njihovih štandova često dolaze građani s riječima podrške, hladnom vodom i svježim jagodama. Takva podrška im mnogo znači, posebice za lošeg vremena, tijekom svježih jutara ili kada snažan vjetar razbacuje papire s potpisima po zagrebačkom asfaltu. Unatoč tomu, Romana i Anđelka će, svaka na svojoj poziciji, volontirati do 27. svibnja, odnosno do posljednjeg dana prikupljanja potpisa.

„Svi znamo da se cilj osvaja u finišu, a mi upravo ulazimo u taj finiš. Zbog toga ćemo dati sve od sebe. Možda mislimo da ne možemo, da smo izgubili snagu, ali to nije istina. Do kraja ćemo se boriti za našu ljubljenu Hrvatsku i budućnost svih ljudi koji u njoj žive“, završava volonterka Romana Brnčić.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 22. svibnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi