Papa poveo izbjegličke obitelji sa sobom

„Da, Europa ima kršćanske korijene i na nama je kršćanima odgovornost da te korijene zalijevamo. Ali, to mora biti u duhu služenja, kao onog u obredu pranju nogu. Kršćanska dužnost prema Europi je upravo takva služba“ – izjavio je papa Franjo u razgovoru za francuski katolički dnevnik La Croix.

U intervjuu koji su vodili novinari Guillaume Goubert i Sébastien Maillard, Papa je dodirnuo čitav niz tema: od sekularnosti države, ispravnog shvaćanja općeg misijskog poslanja Crkve te selilačke krize, do mogućnosti mirnoga suživota muslimana i kršćana te kanonskog statusa tradicionalističkog Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (SSPX). Govorio je i o kršćanskim korijenima europske civilizacije te njihovom značenju danas.

„Kao što je Erich Przywara, veliki učitelj Romana Guardinija i Hansa Ursa von Balthasara rekao, kršćanski doprinos kulturi može se prikazati prizorom Krista koji pere noge učenicima. Drugim riječima, služenje i dar života, a ne kolonijalistički projekt“, rekao je Papa, naglašavajući prije toga kako se poneka „plaši govora o kršćanskim korijenima Europe koji poprima trijumfalistički ili čak osvetnički ton“.

„Papa Ivan Pavao II. je, primjerice, o tim korijenima progovarao na miran način“ – naglasio je.

“Ne mogu se nerazumno širom otvoriti vrata Europe” – priznao je Papa, komentirajući svoju gestu dovođenja skupine izbjeglica u Vatikan na povratku s Lezbosa. Istaknuo je, međutim, dublje pitanje: Zašto ima toliko izbjeglica? Uzroke tome vidi u ratovima, koje omogućuju trgovci oružjem. Ipak je napomenuo da proizvodnja oružja može biti opravdana u obrambene svrhe. Spomenuo je i problem velike nezaposlenosti zbog nedostatka ulaganja koja bi otvorila radna mjesta, što je vrlo potrebno, primjerice, u Africi.

„Općenitije, to postavlja pitanje svjetskog gospodarskog sustava koji se srozao na idolatriju novca. Velika većina bogatstva čovječanstva pala je u ruke manjine stanovništva“ – rekao je Papa. „Potpuno slobodno tržište ne funkcionira. Tržišta su po sebi dobra, ali zahtijevaju uporište, treću stranu ili državu koja bi ih nadzirala. Drugim riječima, [potrebno je] socijalno tržišno gospodarstvo“.

Papa u potpunosti odbacuje program getoiziranja izbjeglica.

„Potrebno ih je integrirati. U Burxellesu, teroristi su bili Belgijanci, djeca selilaca, ali su odrasli u getu. U Londonu, novi gradonačelnik“ – sin pakistanskih imigranata i musliman – „prisegnuo je službu u katedrali“. To – smatra Sveti Otac – pokazuje potrebu da Europa iznova otkrije „svoju sposobnost za integraciju“.

Jedan uzor u tome vidi u Grguru Velikom, papi koji je pregovarao s tadašnjim barbarima, a koji su potom integrirani u društvo.

„Ta integracija je potrebnija danas zato što Europa, zbog sebičnog traženja blagostanja, doživljava teški problem opadanja stope rađanja“.

Je li strah od islama ono što stoji u pozadini straha od prihvaćanja selilaca? „Mislim da danas nema straha od islama kao takvog, nego od ISIS-a i njezinih osvajačkih ratova, koji se dijelom vuku iz islama. Istina je da je ideja osvajanja inherentna u duši islama“ – rekao je Papa, napominjući pritom da je također moguće tumačiti Isusovo poslanje učenika svim narodima „u svjetlu iste ideje osvajanja“.

Suočeni s islamskim terorizmom – smatra papa Franjo – bilo bi nam bolje da preispitamo sami sebe o „izvoženju zapadnog modela demokracije u zemlje poput Iraka, gdje je prije postojala snažna vlada“ ili u „Libiju, gdje postoji plemenska struktura“. Kao rezultat te politike – rekao je jedan Sirijac – „prije smo imali samo jednog Gadafija. Sada ih imamo pedeset“.

Ipak, suživot kršćana i muslimana je moguć. „Ja dolazim iz zemlje gdje zajedno žive u dobrim odnosima. Muslimani dolaze častiti Djevicu Mariju i sv. Jurja“ – rekao je Papa. Kao primjere je naveo i središnju Afriku prije rata te Libanon.

U razgovoru se također osvrnuo na odnos države i religije te francuski model laicizma. „Države moraju biti sekularne. Konfesionalne države loše završavaju. To ide protiv tijeka povijesti. Vjerujem da inačica laicizma, sa solidnim zakonima koji jamče vjersku slobodu, nudi dobar okvir“ – smatra Papa.

„Svi smo jednaki kao Božja djeca s vlastitim osobnim dostojanstvom. Međutim, svi moraju biti slobodni i izvanjski očitovati svoju vjeru. Ako muslimanka želi nositi veo, mora to moći učiniti. Isto tako ako katolik želi nositi križ“ – rekao je.

S obzirom na konkretni model Francuske, istaknuo je da se ponekad pretjera u laicizmu. To pretjerivanje – smatra Papa – „proizlazi iz gledanja na religiju kao na pod-kulturu, umjesto na cjelovitu i zasebnu kulturu. Bojim se da taj pristup – koji je razumljiv kao nasljedstvo Prosvjetiteljstva – i dalje postoji. Francuska treba napraviti korak naprijed po tom pitanju te prihvatiti da je otvorenost transcendenciji pravo za sve“.

U sekularnom kontekstu, kad se radi o pitanjima poput eutanazije ili istospolnih brakova, „na parlament spada da raspravlja, argumentira, objašnjava, razmatra ta pitanja. Tako društvo raste. Međutim – nastavio je Papa – „kad se zakon jednom usvoji, država mora također poštovati savjest. Pravo na prigovor savjesti mora se prepoznati unutar svake pravne strukture zato što je ono ljudsko pravo, uključujući za vladine službenike, koji su ljudska bića“. To bi, prema papi Franji, bio „istinski oblik laicizma“.

„Ne možeš pomesti u stranu argumente katolika samo tako da im kažeš kako ‘govore kao svećenik’. Ne, oni se temelje na vrsti kršćanskoga razmišljanja koje se u Francuskoj iznimno razvilo“.

Komentirajući krizu svećeničkih zvanja, Papa je kao primjer naveo Koreju, koju su 200 godina – nakon odlaska misionara – evangelizirali laici. „Stoga svećenik nije nužno potreban da bi se evangeliziralo. Krštenje pruža snagu za evangeliziranje“. Rekao je da je „Duh Sveti protagonist“ Crkve i njezin pokretač te da „previše kršćana to zanemaruje“.

S druge je strane istaknuo opasnost klerikalizma. Kako je objasnio, to je „grijeh koji čine dvije strane, poput tanga! Svećenik želi klerikalizirati laike, a laici traže da ih se klerikalizira, zato što je to lakše“. Napomenuo je da je u Buenos Airesu poznavao puno dobrih svećenika koji bi svakog sposobnog laika htjeli učiniti đakonom. „Ne, neka ostane laik“ – rekao je Papa.

„Klerikalizam je osobito značajan u Latinskoj Americi. Ako je pučka pobožnost snažna, to je zato što je ona jedina laička inicijativa koja nije bila klerikalizirana. Kler to ne shvaća“.

Papa je i ovom prilikom imao snažne riječi o zlostavljanju djece – sablazni koja se osjetila i u Francuskoj. „U Crkvi ne može biti zastare“ za te zločine. Svećenik koji zlostavlja dijete, „umjesto da ga vodi Bogu, uništava ga, sije zlo“. „Kao što je Benedikt XVI. rekao, mora biti nulta tolerancija.“ S obzirom na optužbe protiv kardinala Barbarina, rekao je da vjeruje kako je on poduzeo potrebne korake te da se sad čeka ishod civilnoga postupka.

Po pitanju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i njegove moguće kanonske regularizacije, Papa je rekao da je u Buenos Airesu često s razgovarao s članovima te tradicionalističke skupine. „Oni su me pozdravljali, molili me za blagoslov na koljenima. Oni kažu da su katolici. Vole Crkvu.“

„Biskup Fellay je čovjek s kojim se može razgovarati. To nije slučaj s drugim elementima koji su pomalo čudni, poput biskupa Williamsona ili drugih koji su radikalizirani“ – rekao je Papa. „Vjerujem, kao što sam rekao u Argentini, da su oni katolici na putu prema punome zajedništvu“. „Dobar dijalog i dobar rad se odvija“ – kazao je, podsjetivši na Summorum pontificum Benedikta XVI.

Status osobne prelature za SSPX bilo bi „moguće rješenje“, ali „prije toga će biti potrebno postići s njima temeljno suglasje. Drugi vatikanski sabor ima svoju vrijednost. Napredovat ćemo polako i strpljivo“.

Mislim da smo iz sinodskog postupka „svi izašli drukčiji nego što smo ušli. Uključujući mene“ – priznao je Sveti Otac, komentirajući nedavno zaključeni tijek višegodišnjeg promišljanja o obitelji i povezanim temama. „U postsinodskoj pobudnici“ Amoris laetitia, „težio sam poštovati Sinodu do maksimuma. U njoj neće pronaći kanonske propise o tome što se smije ili ne smije činiti“.

K tome je dodao kako valja razmišljati o „istinskoj sinodalnosti, ili barem značenju katoličke sinodalnosti. Biskupi su cum Petro, sub Petro. To je drukčije od pravoslavne sinodalnosti ili od one grčkih katoličkih Crkvi, gdje je patrijarh samo jedan glas“.

„Drugi vatikanski sabor je iznio ideal sinodalnosti i biskupskog zajedništva. To još treba razviti, uključujući i na župnoj razini“ – dodao je, primijetivši da još uvijek postoje župe koje nemaju pastoralno ili ekonomsko vijeće, premda su ona obvezna prema kanonskom zakonu. „Sinodalnost je relevantna i na toj razini“ – ustvrdio je Sveti Otac.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net