Za žrtve ovog pokolja treba moliti, jednako kao što treba učiniti sve da vjerski fundamentalizam više nikada ne oduzima nevine živote. Kada nam je to postalo jasno, treba nastaviti – od ubijenih francuskih novinara ne treba praviti nikakve mučenike niti heroje „slobode govora” jer to oni nisu.

charlie

To je, bez sumnje, dan koji je promijenio Francusku. Kako i na koji način, teško je još reći, iako razni analitičari raznih provenijencija već sada nude svoje teorije o tome kako će masakr u Parizu djelovati na Francusku, zapravo na cijelu Europu.

U ovom trenutku, jedno je ipak sigurno – tragedija 12 prekinutih i nasilno oduzetih života, uglavnom jako mladih ljudi, stvarna je i poražavajuća.

Kakvu pouku svijet izvlači iz te tragedije? Možemo li tu pouku već sada izvući?

S jedne strane, naravno, iznova se postavlja problem islamističkog fundamentalizma i njegove opasnosti po svijet od koje više nitko, čini se, nije siguran. „Safe European Home” (Sigurni europski dom) o kojem je nekada pjevala glazbena skupina The Clash postao je iluzija u vremenu koje je globaliziralo sve, pa tako i nasilje. Teroristi koji su spremni oduzeti drugom čovjeku život zbog svoje lažne ideje o Bogu odrasli su upravo na ulicama te nekada sigurne Europe, a tako je i s ovima. Islamistički fundamentalizam je prijetnja, a s njom se ne može obračunavati samo tzv. zapadni, kršćanski svijet, nego i sami oni muslimani koji istinski žive svoj islam kao vjeru ljubavi i solidarnosti. Muslimani koji, kako je nedavno rekao imam Selvedin Beganović iz Velike Kladuše, džihad vide kao borbu za nova radna mjesta i napredak, a ne kao ubijanje nevjernika. A takvih muslimana ima.

Druga pouka, jednako važna jest ona koja se odnosi na svijest o tome što su, zapravo, teroristi napali kada su upali u redakciju satiričkog magazina i počeli pucati na sve oko sebe. U koje su to vrijednosti strijeljali svojim strojnicama?

Napadnuta je „sloboda govora”, bio je prvi komentar većine medija, a pri tome se činilo da je ta „sloboda” koju svi olako uzimaju u usta a da je pri tome ne razumiju, jednako važna, ako ne i važnija od tih 12 oduzetih života.

„Je suis Charlie” (Ja sam Charlie) bio je slogan koji treba izraziti solidarnost s tom „slobodom govora” koju je, tvrdi se, satirički magazin koji je bio radikalno antireligiozan i pri tome nevjerojatno vulgaran prema svim vjerama (prema kršćanstvu i ponajviše) – predstavljao.

Za žrtve ovog pokolja treba moliti, jednako kao što treba učiniti sve da vjerski fundamentalizam više nikada ne oduzima nevine živote. Kada nam je to postalo jasno, treba nastaviti – od ubijenih francuskih novinara ne treba praviti nikakve mučenike niti heroje „slobode govora” jer to oni nisu. A nisu zato što njihov magazin ne može predstavljati one vrijednosti koje Zapad može pružiti drugim civilizacijama s kojima želi koegzistirati.

Treba shvatiti – vrijednosti koje su napadnute u toj pariškoj redakciji jesu nepovredivost i svetost ljudskog života, pokušaji razumijevanja drugog i drugačijeg, poštivanje njegova dostojanstva i dijalog s njim i nenasilje kao neodvojivi dio ljudskosti i društva. To je ono čemu istinska kršćanska civilizacija može naučiti vjerske fundamentaliste i to je ono što nas može izvući iz ovog začaranog kruga mržnje.

Netrpeljivost prema tuđim uvjerenjima, prema sakralnom, ona netrpeljivost koja se skriva iza definicije ‘slobode’, i koja, pretvarajući se u izrugivanje i vrijeđanje, prelazi sve granice ukusa i negira nešto što se zove odgovornost prema općem dobru, ne može ponuditi izlaz iz tog kruga mržnje. Relativizam koji se postavlja kao novo mjerilo svega i koji ruši sve granice poštovanja i uvažavanja, počesto se pretvarajući u mržnju i moralno nasilje, ne može nikome pomoći.

Svjestan je toga i papa Franjo koji je u svom izražavanju sućuti obiteljima žrtava istakao kako za „nasilje nikada ne može biti opravdanja”, te je pozvao na „suprotstavljanje svim sredstvima širenju mržnje i svih vrsta nasilja, fizičkog i moralnog, koje uništava ljudski život, krši dostojanstvo ljudi, duboko podriva temeljno dobro mirnog suživota među pojedincima i narodima, bez obzira na razlike u nacionalnosti, religiji i kulturi…”

I zato, moleći se za pokoj duša svih poginulih u ovom groznom nasilju, moleći za svijet u kojem će se poštovati tuđi život i tuđe dostojanstvo mogu samo napisati:

Nisam fundamentalist, ali nisam ni Charlie.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Copyright Bitno.net. Sva prava pridržana. Preuzimanje teksta je moguće samo djelomično uz navođenje linka prema izvorniku.