Povodom stravičnog zločina u Parizu

Nisam fundamentalist, ali nisam ni Charlie

Za žrtve ovog pokolja treba moliti, jednako kao što treba učiniti sve da vjerski fundamentalizam više nikada ne oduzima nevine živote. Kada nam je to postalo jasno, treba nastaviti – od ubijenih francuskih novinara ne treba praviti nikakve mučenike niti heroje „slobode govora” jer to oni nisu.

charlie

To je, bez sumnje, dan koji je promijenio Francusku. Kako i na koji način, teško je još reći, iako razni analitičari raznih provenijencija već sada nude svoje teorije o tome kako će masakr u Parizu djelovati na Francusku, zapravo na cijelu Europu.

U ovom trenutku, jedno je ipak sigurno – tragedija 12 prekinutih i nasilno oduzetih života, uglavnom jako mladih ljudi, stvarna je i poražavajuća.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kakvu pouku svijet izvlači iz te tragedije? Možemo li tu pouku već sada izvući?

S jedne strane, naravno, iznova se postavlja problem islamističkog fundamentalizma i njegove opasnosti po svijet od koje više nitko, čini se, nije siguran. „Safe European Home” (Sigurni europski dom) o kojem je nekada pjevala glazbena skupina The Clash postao je iluzija u vremenu koje je globaliziralo sve, pa tako i nasilje. Teroristi koji su spremni oduzeti drugom čovjeku život zbog svoje lažne ideje o Bogu odrasli su upravo na ulicama te nekada sigurne Europe, a tako je i s ovima. Islamistički fundamentalizam je prijetnja, a s njom se ne može obračunavati samo tzv. zapadni, kršćanski svijet, nego i sami oni muslimani koji istinski žive svoj islam kao vjeru ljubavi i solidarnosti. Muslimani koji, kako je nedavno rekao imam Selvedin Beganović iz Velike Kladuše, džihad vide kao borbu za nova radna mjesta i napredak, a ne kao ubijanje nevjernika. A takvih muslimana ima.

Druga pouka, jednako važna jest ona koja se odnosi na svijest o tome što su, zapravo, teroristi napali kada su upali u redakciju satiričkog magazina i počeli pucati na sve oko sebe. U koje su to vrijednosti strijeljali svojim strojnicama?

Napadnuta je „sloboda govora”, bio je prvi komentar većine medija, a pri tome se činilo da je ta „sloboda” koju svi olako uzimaju u usta a da je pri tome ne razumiju, jednako važna, ako ne i važnija od tih 12 oduzetih života.

„Je suis Charlie” (Ja sam Charlie) bio je slogan koji treba izraziti solidarnost s tom „slobodom govora” koju je, tvrdi se, satirički magazin koji je bio radikalno antireligiozan i pri tome nevjerojatno vulgaran prema svim vjerama (prema kršćanstvu i ponajviše) – predstavljao.

Za žrtve ovog pokolja treba moliti, jednako kao što treba učiniti sve da vjerski fundamentalizam više nikada ne oduzima nevine živote. Kada nam je to postalo jasno, treba nastaviti – od ubijenih francuskih novinara ne treba praviti nikakve mučenike niti heroje „slobode govora” jer to oni nisu. A nisu zato što njihov magazin ne može predstavljati one vrijednosti koje Zapad može pružiti drugim civilizacijama s kojima želi koegzistirati.

Treba shvatiti – vrijednosti koje su napadnute u toj pariškoj redakciji jesu nepovredivost i svetost ljudskog života, pokušaji razumijevanja drugog i drugačijeg, poštivanje njegova dostojanstva i dijalog s njim i nenasilje kao neodvojivi dio ljudskosti i društva. To je ono čemu istinska kršćanska civilizacija može naučiti vjerske fundamentaliste i to je ono što nas može izvući iz ovog začaranog kruga mržnje.

Netrpeljivost prema tuđim uvjerenjima, prema sakralnom, ona netrpeljivost koja se skriva iza definicije ‘slobode’, i koja, pretvarajući se u izrugivanje i vrijeđanje, prelazi sve granice ukusa i negira nešto što se zove odgovornost prema općem dobru, ne može ponuditi izlaz iz tog kruga mržnje. Relativizam koji se postavlja kao novo mjerilo svega i koji ruši sve granice poštovanja i uvažavanja, počesto se pretvarajući u mržnju i moralno nasilje, ne može nikome pomoći.

Svjestan je toga i papa Franjo koji je u svom izražavanju sućuti obiteljima žrtava istakao kako za „nasilje nikada ne može biti opravdanja”, te je pozvao na „suprotstavljanje svim sredstvima širenju mržnje i svih vrsta nasilja, fizičkog i moralnog, koje uništava ljudski život, krši dostojanstvo ljudi, duboko podriva temeljno dobro mirnog suživota među pojedincima i narodima, bez obzira na razlike u nacionalnosti, religiji i kulturi…”

I zato, moleći se za pokoj duša svih poginulih u ovom groznom nasilju, moleći za svijet u kojem će se poštovati tuđi život i tuđe dostojanstvo mogu samo napisati:

Nisam fundamentalist, ali nisam ni Charlie.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Copyright Bitno.net. Sva prava pridržana. Preuzimanje teksta je moguće samo djelomično uz navođenje linka prema izvorniku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. siječnja 2015.

Možda vam se svidi