Zašto je u župama Zagrebačke nadbiskupije od ove pastoralne godine produžena priprema za primanje sakramenata pričesti i potvrde na dvije godine? – pitanje je o kojem se u srijedu, 14. prosinca razgovaralo u emisiji “Argumenti” na Hrvatskome katoličkom radiju.

HKR-ova sugovornica, predstojnica Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi s. Valentina Mandarić, rekla je da je ta odluka plod Sinode koja se održala u nadbiskupiji. “Razmišljalo se pastoralno kada se donosila odluka, a sve na temelju iskustva i novih okolnosti koliko su danas, u odnosu na prijašnja iskustva, obitelj i roditelji zaista u stanju dijete pripremiti za ove sakramente”, rekla je dr. Mandarić.

„Rekla bih da u određenom smislu ova odluka nije posvema nova, jer zapravo ako malo poznamo Zagrebačku nadbiskupiju, još postoje župe koje su imale dvije godine pripreme, a bilo je i onih koji su imali kateheze za sve životne dobi”, objasnila je HKR-u sugovornica.

“Naravno, ta je odluka sada obavezujuća za svećenike koji su odgovorni za pristupanje sakramentu, a s druge strane roditeljima se te dvije godine svakako čine puno s obzirom na druge aktivnosti, ali – stvarno poznavajući situaciju kakva ona je – rekla bih da to nije puno”, smatra dr. Mandarić i nastavlja: „To je na neki način minimum koji je potreban da bi se netko doista uveo u otajstvo vjere i ono što želi primiti.”

Župnik salezijanske župe Duha Svetoga na Jarunu don Pejo Orkić govoreći – naglasio je – ‘iz pozitivne prakse’ barem u ovoj njihovoj zagrebačkoj župi, smatra da postoji potreba za župnom katehezom u tom pogledu, uz školski vjeronauk, iako nažalost neki naši vjernici toga možda i nisu svjesni, a štoviše, imaju kateheze u župi i za sve ostale dobne skupine, pa i one najstarije, iako još uvijek nemaju dvogodišnju pripravu za prvopričesnike. Razloge je objasnio don Pejo:

„Dakle, imam još uvijek samo jednu godinu priprave za ovogodišnju generaciju, a na tome ćemo sigurno raditi iduće godine, jer moramo pripremati i roditelje naše djece. Ali što se tiče župnih kateheza za ostale dobne skupine, to imamo i uvijek smo imali na Jarunu”, kaže on.

Njihova je župa po tome oduvijek bila prepoznatljiva i roditelji to znaju. Istina, za djecu četvrtih, petih i šestih razreda kateheza je više opcionalna, odnosno nije obavezna za sve, za razliku od sedmaša i osmaša, za koje imaju katehezu upravo u obliku pripreme za sakrament potvrde.

Shvaćaju li roditelji potrebu župne kateheze? Na to je pokušao odgovoriti vjeroučitelj Marko Brkljačić iz Osnovne škole Ante Kovačića u Zagrebu. “Iz razgovora s roditeljima stječe se dojam da ne razumiju o čemu se tu radi”, tvrdi, “pa im vjeroučitelji pokušavaju objasniti razliku između župne kateheze i školskog vjeronauka koji je također izborni u školi i može ga upisati bilo tko, bez ikakvog prethodnog vjerskog znanja. U župnoj katehezi treba znati razlikovati je li tu riječ o bližoj i neposrednoj pripravi za sakrament, bilo pričesti, bilo euharistije”, rekao je vjeroučitelj te dodao:

„Čovjek raste i odgaja se u vjeri cijeli život, a to je ono što kateheza čini na tome putu, tako da na tome trebamo poraditi i objasniti roditeljima da pripremna kateheza nije redovita župna kateheza ili župni vjeronauk i da te stvarnosti treba odvojiti.”

S druge strane, opet, sve je to nerazdvojivo. „I mi smo ti koji postavljamo neke vjerske temelje, a onda bi kateheza trebala činiti, to ja tako volim reći, da se to počne nekako u praksi provoditi.” Dr. Mandarić je također spomenula želju, koja se ostvarila prije 30-ak godina, da se u školama počne predavati vjeronauk, što je pak rezultiralo zanemarivanjem župne kateheze: “Potrebno je i jedno i drugo, a to definiraju i crkveni dokumenti, iako bi trebalo napraviti jasniji plan i program kateheza za sve uzraste.”

“Govorilo se i o tome da oko 70 posto vjeroučitelja obavlja te zadatke u župama Zagrebačke nadbiskupije honorarno, povremeno su za to plaćeni – iako se volontiranje preporučuje – ali tada ne može to biti 10 sati volontiranja.”

S tim se složio i vjeroučitelj Brkljačić koji kaže: “Školski vjeroučitelji često imaju župne kateheze. Naime, rade u dvjema školama i često u župi imaju kateheze za krizmu za one koji ne pohađaju vjeronauk u svojoj školi, a da se uz to ne stječe dojam da su djeca stalno na vjeronauku, paze da svećenik koji je kapelan, župni vikar, onda vodi kateheze onima koji je imaju u školi, a vjeroučitelji su u tom slučaju više kao određena potpora u katehetskom radu.”

“Iskustvo župnoga dvorišta, i igranja u njemu, u ovome slučaju nema cijenu u odgoju djece”, naglasila je među ostalim s. Valentina, dok je Brkljačić pozornost usmjerio na sasvim novu generaciju roditelja koji ni sami nisu bili posebno odgajani u vjeri u svojim obiteljima pa danas na župne kateheze dolazi sve više djece koja nemaju gotovo nikakvo vjersko iskustvo.

Župna kateheza im je tada prvi korak prema Bogu i osobnom odnosu s njim, a upravo je to ono što se najbolje rađa i uči u ambijentu župa, jer važno je ne samo znanje već i iskustvo. Tu su i primjer i svjedočanstvo svećenika i vjeroučitelja da djeca vide iskustvo u župi, a ne samo govor u razredu, jer župna kateheza i ponašanje u župi je nešto puno puno šire.

No, ipak, dvogodišnja priprema može biti problem onima koji su osmislili svojoj djeci prioritete, a vjeronauk nije među njima, te žele nastaviti tradiciju primanja sakramenata, „pa se i mi u pastoralu moramo stoga prilagoditi dinamici roditelja i djece”, smatra dr. Mandarić i nastavlja: “To isto neće roditelji učiniti s trenerima i treninzima, ali meni je stalo, meni u Crkvi, jako mi je stalo, pa i više nego roditeljima, te zato tome težim.”

Treba mijenjati mentalitet do te mjere da djeca žele doći, baš kao kod salezijanaca”, kaže don Pejo Orkić, “da dođu radosni i pronađu slobodnog vremena tijekom dana, kada im odgovora, što je također vrlo važno, jer ‘na župnu katehezu ide se srcem, tamo se ne plaća članarina’. No, u župama u ovome trenutku valja razumjeti one koji ne mogu i neće moći organizirati nešto više za djecu jer nemaju prostora i, osim toga, župnu katehezu treba najaviti na vrijeme, još u svibnju, a ne u rujnu kada su svi već upisali neke druge izvanžupske, najčešće sportske programe”, predlaže don Pejo Orkić.