Propovijed koju je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua u utorak, 21. listopada uputio na misi prigodom 57. skupštine Hrvatske redovničke konferencije na zagrebačkom Jordanovcu, donosimo u cijelosti.

Susret HRK: 

„Sinodalna i misijska Crkva u službi Evanđelja“

XXIX. tjedan kroz godinu – I. godina

Utorak, 21. listopada 2025.

Propovijed Apostolskog nuncija

Čitanja: Rim 5,12.15.17-19.20-21; Ps 39; Lk 12,35-38

Hvaljen Isus i Marija

Draga braćo i sestre u Kristu, okupljeni da zajedno promišljamo o sinodalnoj i misionarskoj Crkvi u službi Evanđelja.

Današnja nas čitanja pozivaju na razmišljanje o jednoj temeljnoj dimenziji posvećenoga života: o budnosti. O budnosti punoj ljubavi onoga koji zna prepoznati prisutnost Gospodina koji nam dolazi ususret. Taj se susret ne događa samo na kraju našega života, već je to svakodnevni susret. U tom svjetlu i naše bivanje kao „sinodalne i misionarske Crkve“ počinje upravo ovdje: u sposobnosti da prepoznamo glas Gospodina koji nas zove, propituje nas i šalje nas.

Sveti nas Pavao u Poslanici Rimljanima podsjeća na utješnu istinu: gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost. To može biti i svakodnevno iskustvo onoga koji živi u zajednici. Svaki dan, zapravo, doživljavamo vlastite slabosti, vlastita ograničenja, teškoće u odnosima, osobne grijehe koji ometaju zajednički život, no ipak, ako pažljivo promotrimo, shvaćamo da nam svakoga dana Božja milost dolazi u susret, i to često, možda ponajviše, upravo preko naše braće i sestara, koji su Božji instrumenti za naše pročišćenje, ali i za našu izgradnju.

Pročišćenje i izgradnja su, i jedno i drugo, izvori milosti kada se žive u međusobnoj ljubavi: Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! (1 Pt 4,8).

Evanđelje po Luki, koje smo čuli, donosi nam snažnu sliku: sluge koje čekaju gospodara da se vrati sa svadbe, spremne da mu otvore čim pokuca.

Isus naglašava, da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.

Taj „odmah“ zahtijeva stav srca. To je „odmah“ onoga koji smjesta prepoznaje glas ljubljenoga, poput Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama. To je „odmah“ onoga koji ne treba provjeravati tko je iza vrata, ispitivati tko kuca, niti prekontrolirati u rasporedu ima li dogovoren susret, jer je njegovo srce već usklađeno s Gospodinovom prisutnošću: On je taj koji kuca. Tko god da je, On je taj koji dolazi.

Ali, kako možemo razviti tu sposobnost da u trenutku prepoznamo Isusa u bratu ili sestri koje često susrećemo u neplaniranom, pa i nezgodnom trenutku?

Sâm Isus nam nudi ključ kada kaže da trebamo biti poput onih koji čekaju svoga gospodara. Pravo čekanje nije pasivno, već je nestrpljivo, čekanje ispunjeno ljubavlju, stanje potpune raspoloživosti koje omogućuje, kada je to potrebno, brz i neposredan odgovor.

U svakodnevnom životu, osobito u životu zajednice, ovo se očituje u tome da svakog brata i sestru koje susretnemo, onoga koji me traži pomoć, savjet ili jednostavno sa mnom želi podijeliti radost ili brigu, ne gledamo kao smetnju našoj molitvi, našem radu, našem miru, nego kao priliku da na trenutak budemo s Gospodinom.

To je pomalo nalik na odlazak pred Presveto, uđemo, kleknemo i saberemo se u klanjanju. Kada dođe brat, to je „Presveti“ koji nas dolazi posjetiti: moramo se prema njemu odnositi s istom pažnjom: to je sam Zaručnik koji ulazi, stavimo se njemu u službu, saberimo se u kontemplaciji njegova lica.

Dopustite mi jedan primjer. Na početku sinodalnog hoda, svaka je nuncijatura bila pozvana dati svoj, makar i malen, doprinos. Bili smo pozvani na iskustvo zajedničkog razlučivanja kako bismo zajedno uvidjeli što je dobro, a što bi trebalo poboljšati u našem zajedničkom životu.

Svi smo se okupili: nuncij, savjetnik, tajnica, redovnice, vozač, spremačica…

Bilo je to prvi put da smo se svi zajedno našli kako bismo preispitali naš život i naše međusobne odnose.

U početku je, naravno, bilo pomalo nelagodno: neki su mislili da nije moguće iznositi primjedbe nunciju. No nakon što je prevladana početna neugodnost, nakon što je bio probijen led, sve je krenulo lakše i svatko se osjećao slobodnim izreći ono što primjećuje ili što misli.

Meni je to bio doista važan trenutak. Shvatio sam koliko je korisno slušati braću, koja su doista, kao što kaže afrička poslovica, oko koje imamo na leđima. Mi ne možemo vidjeti iza sebe, nismo svjesni toliko toga što možda nehotice činimo, a čime možemo povrijediti druge. Bilo je to malo, ali značajno iskustvo proživljene sinodalnosti: zajednički hod, međusobno slušanje, kako bismo razlučili Božju volju u našem zajedničkom životu. Stoga, sinodalna Crkva nije skupština za rasprave, već narod u osluškivanju Duha, spreman krenuti u misiju.

Jedan je od suradnika priznao da je, svaki put kada je ulazio u moj ured nešto pitati, uvijek imao dojam da smeta.

Iako je govorio s velikim poštovanjem prema nunciju, odmah sam shvatio što je želio reći. Shvatio sam kako je važno ne samo biti otvoren prema drugome, već i prihvatiti ga odmah! Postao sam svjestan razlike između reći: „Uđiteee…“ na način koji sugerira: opet si tu, ili reći: „Samo naprijed, izvolite!“, kao da ste čekali nekoga tko je napokon stigao.

Odmah sam pripremio dva natpisa s riječima „Benvenuti“ i „Dobrodošli“, koje sam objesio na vrata, na talijanskom i hrvatskom, kako bih ohrabrio druge da se ne boje prekinuti me u radu.

Mislim da sam se malo popravio. Možda je u 80 % slučajeva ono moje „uđiteee…“ postalo „izvolite, naprijed!“.

Shvatio sam da održavanje te „ budnosti koja prihvaća“ nije toliko napor volje, koliko je plod vlastitog sjedinjenja s Bogom, plod molitve.

Onaj koji istinski moli, onaj koji doista boravi u Gospodinovoj prisutnosti, malo pomalo razvija tu duhovnu osjetljivost. Srce je budno, unutarnje oko pročišćeno, a uho izoštreno: postajemo sposobni prepoznati Učiteljevo lice i glas, čak i kada On govori šapatom brata u potrebi.

Isus obećava posebno blaženstvo ovim budnim slugama:

Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih.

Kako predivan zaokret! Onaj koji ima zadaću služiti, biva služen i nalazi se za stolom s Gospodinom koji služi: nema više gospodara i slugu, „svi smo braća“. To je logika Kraljevstva u kojem posljednji postaju prvi i u kojem se primljena ljubav umnožava u darovanoj ljubavi.

Sve nam to pomaže da bolje razumijemo što znači biti sinodalna i misijska Crkva u službi Evanđelja. Sinodalnost nije metoda, nego stil međusobnog i zajedničkog slušanja; poslanje nije dodatni zadatak, već prirodna posljedica srca koje je naučilo prepoznati Krista u bratu i služiti mu.

Kako sve to pretočiti u naš svakodnevni život?

Prvo. U zajedničkoj molitvi: to nije obveza koju treba izvršiti, već povlašteni trenutak u kojem učimo prepoznati Gospodinov glas i usklađujemo se s njegovom valnom duljinom kako bismo ostali povezani s Njime tijekom cijeloga dana.

Drugo. U bratskim odnosima: svaki razgovor, svaka molba za pomoć, svaki trenutak dijeljenja prilika je za susret s Kristom. Potrebno ga je „odmah“ prepoznati, sa spremnošću zaljubljenoga srca. U tim se svakodnevnim gestama gradi sinodalna Crkva: ne samo hodajući zajedno, nego prihvaćajući jedni druge kao dar, da bismo potom bili poslani kao svjedoci Evanđelja.

Treće. U služenju siromasima: ne zaboravimo najsiromašnije, one koji su često marginalizirani ili koje se izbjegava. Oni su Isusovi miljenici, neka budu i naši. Takav način života također potvrđuje misionarsko lice Crkve: odlazak na egzistencijalne periferije, noseći Evanđelje tamo gdje nas Krist čeka u najmanjima.

Četvrto. U boli: to je povlašteni susret s Isusom. Nema boli u kojoj ne prebiva Raspeti, Onaj koji je napušten i sam, Onaj kojega najviše pokušavamo izbjeći. A ipak, On je upravo tamo, dolazi k nama i govori nam: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16,24).

Načinom na koji prihvaćamo Isusa u našoj braći i sestrama, a posebno načinom na koji mu otvaramo vrata kada nam dođe u boli, mjeri se naše sjedinjenje s Bogom i očituje se naša posvećenost Njemu, Onome koji može doći kada želi, kako želi, mi smo spremni čekati ga, kao što se čeka Ljubljenoga, a ne nekoga tko dolazi poremetiti naš miran život.

Radosna dobrodošlica Zaručniku i želja da ga svi upoznaju čine našu Crkvu sinodalnijom i misionarskijom u službi Evanđelja.