Donosimo u cijelosti homiliju zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na slavlju biskupskog ređenja mons. Vlade Razuma i mons. Marka Kovača u zagrebačkoj katedrali u subotu, 31. siječnja.

HOMILIJA ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE

Biskupsko ređenje mons. Vlade Razuma i mons. Marka Kovača

Katedrala, Zagreb, 31. siječnja 2026.

Čuvari istine u vremenu kušnje (2 Tim 4,3-5.14)

Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas, na spomendan svetoga don Ivana Bosca, stojimo u zagrebačkoj katedrali koja još nosi rane razornoga potresa. Zidovi su još poduprti, skela još nije uklonjena, a kamena tišina još pamti tutnjavu zemljinih dubina. Ipak, vratili smo se u majku svih crkava naše Nadbiskupije ne čekajući kraj njezine obnove. Želimo posvjedočiti da je i nedovršena živa. Baš kao i Crkva. Kao i mi.

Upravo ovdje, u katedrali koja je i sama znak Crkve u obnovi, primate vi, draga braćo Vlado i Marko, puninu sakramenta svetoga reda. Ne primate ga u prostoru trijumfa, nego u prostoru skromnosti; ne u dovršenome zdanju, nego u kući koja još traži svoje konačno lice. Time nam Providnost snažno poručuje da biskupska služba nije služba gotovih rješenja, nego vjernoga hoda. Nije služba sigurnih odgovora, nego postojanoga traženja istine u poslušnosti Duhu Svetomu.

Ova homilija neće biti govor o časti, nego o poslanju i o vjernosti u nedovršenosti jer istina nije nešto što se podrazumijeva ili prima bez nutarnjeg napora. Ona je dar koji se otkriva onima koji je traže u poniznosti, strpljivosti i čistoći srca. Neka ta misao danas snažno odjekne u ovoj katedrali i u vama koji ste pozvani služiti Crkvi u vremenu kušnji i izazova.

1. Istina se traži poniznim srcem
Sveti Pavao pišući uoči mučeništva svome učeniku Timoteju ne iznosi mu uljepšanu sliku crkvene službe, nego realističnu i ozbiljnu opomenu: „Doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (2 Tim 4,3-4).

Ova Pavlova riječ nije tek dijagnoza jednoga povijesnog trenutka, nego trajno upozorenje Crkvi svih vremena. Apostol ne govori samo o vanjskim protivnicima istine, nego o unutarnjoj kušnji vjernika i pastira, o napasti da se istina mjeri po ugodi, prihvaćenosti i trenutačnom odobravanju, umjesto po vjernosti Kristu. U tome smislu, kriza zdrava nauka nije prije svega intelektualna, nego duhovna kriza. To je kriza osluškivanja, kriza srca koje više ne želi čuti poziv na obraćenje.

Problem suvremenoga čovjeka nije u nepostojanju istine ili u njezinoj skrivenosti, nego u tome što se ne traži dovoljno ozbiljno. Istina se ne otkriva oštrinom uma ni snagom argumenata. Ona se otkriva poniznošću srca. Nije plod domišljatosti, nego dar vjernosti onih koji je žele više od vlastite slave.

Kršćanska istina nije nešto što se nameće ili posjeduje, nego dar koji se prima u molitvi, poslušnosti savjesti i spremnosti uskladiti život s Evanđeljem. Upravo zato Isus zahvaljuje Ocu što je spoznaju Boga „sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25).

Draga braćo Vlado i Marko, vaša služba bit će obilježena upravo ovom napetošću. Živimo u vremenu u kojem se mnoštvo glasova rado predstavlja kao poželjni „pluralizam“, a zapravo je često tek bijeg od obvezujuće istine. Bit ćete kušani prilagoditi se kako biste bili prihvaćeni, otupiti oštricu Evanđelja kako ne biste smetali ili izazivali otpor. Bit ćete potaknuti govoriti ono što se želi čuti, a ne ono što spašava. No, Crkva ne živi od toga koliko je zanimljiva, nego od suglasja s istinom koja nam je objavljena u Isusu Kristu. Ne raste po mjeri ugodnosti, nego po vjernosti Gospodinu koji joj je povjerio Riječ života.

Ni inteligencija ni obrazovanje, ni kulturna uglađenost, ni sposobnost govora ne jamče vjernost istini. Sve su to dragocjeni darovi, ali oni sami po sebi ne vode k Bogu. Zato je prvi i temeljni poziv vašega biskupstva upravo ovaj: čuvati sluh Crkve. Čuvati ga da se ne umori od Evanđelja, da se ne okrene „bajkama“ koje laskaju, ali ne spašavaju, da ne zamijeni zahtjevnost istine prividnom lakoćom relativizma. Biti biskup znači biti stražar nad sluhom Božjega naroda, ne kako bi utišao njegov glas, nego kako bi u mnoštvu glasova uvijek mogao prepoznati glas Dobroga Pastira.

2. Istina se traži strpljivo
Sveti Pavao pišući Timoteju nimalo ne uljepšava stvarnost crkvene službe. Govori o stalno prisutnoj borbi, o postojanosti koja je trajno na kušnji i o trpljenju koje nije iznimka, nego sastavni dio poslanja. Poručuje mu: „Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!“ (2 Tim 4,5). To nije savjet za izvanredne okolnosti, nego temeljni opis službe onoga koji je postavljen da vodi Crkvu.

Čuvanje istine u biskupskoj službi spor je, ponekad iscrpljujući, ali uvijek zahtjevan hod. Pavao zna da će Timotej doživjeti nerazumijevanje, osporavanje, pa i osamljenost. I upravo zato ne upućuje ga na strategije uspjeha, nego na vjernost. Ne kaže mu: „Budi učinkovit!“, nego: „Ostani postojan!“ Ne kaže: „Pobijedi!“, nego: „Izdrži!“

Bog ne daje svjetlo odjednom, nego po mjeri poslušnosti. Božja pedagogija nije pedagogija trenutačnih rješenja, nego pedagogija rasta. Svjetlo ne postoji kako bi nas zaslijepilo, nego kako bismo bolje vidjeli.

Vaša će biskupska služba stoga biti obilježena trenucima u kojima nećete odmah vidjeti cjelinu puta. Bit će odluka koje ćete morati donositi u tišini osamljenosti i bez potpore drugih. Bit će trenutaka u kojima – dok budete slušali mučne ispovijesti do kasno u noć – nećete imati drugoga odgovora osim dijeljenja tišine pred Raspetim. Koliko god bili okruženi ljudima, na koncu pred Bogom ostajete sami sa svojom savješću. To nije prijetnja ni kazna, nego znak udjela u križu Gospodinovu.

Kada dođu trenuci umora ili tame, sjetite se da se bez križa istina pretvara u ideju; s križem, ona postaje život. No, križ je put, a ne cilj. Cilj je uskrsnuće, ali njegovu će radost iskusiti samo oni koji su bili spremni koračati strpljivo, moliti postojano i nositi s pouzdanjem ono što im je povjereno.

3. Vjerni čuvari savjesti
U ovaj nedovršeni prostor vratili smo i posmrtne ostatke blaženoga kardinala Alojzija. Ne želimo ih samo kao uspomenu na teška vremena, niti kao puki povijesni znak identiteta. Želimo ih ovdje kao ispit savjesti u našoj sadašnjosti. U ovome času vremenite i duhovne obnove Crkve zagrebačke ne možemo zaobići pitanje: „Što znači biti biskup u vremenu strahova i suptilnih prisila na kompromise?“

Blaženi Alojzije nije tražio sukob, ali nije ni bježao od istine kada je tražila visoku cijenu. Njegova veličina nije bila u jačini glasa, nego u postojanosti; nije bila u prkosu, nego u vjernosti savjesti. Nije izabrao put pragmatičnoga prilagođavanja, nego put evanđelja. Time je pokazao da Crkva može izgubiti slobodu izvana, ali je ne smije izgubiti iznutra. Stoga je mogao biti miran, a nepopustljiv; poslušan Crkvi, a slobodan pred svakom svjetovnom silom.

U tome se očituje bit biskupske službe. Biskup nije osoba kompromisa, nego čuvar savjesti. Ne preuzima službu ublažavanja istine kako bi bila lakše probavljiva, nego da bi je čuvao takvom kakva jest, oslobađajućom, ali zahtjevnom. Biskupska služba nije umijeće balansiranja među mnoštvom interesa, nego služenje istini koja ponekad boli, ali uvijek liječi. Nije zadatak biskupa da Crkvu učini prihvatljivijom svijetu po cijenu Evanđelja, nego da svijet podsjeti da bez istine nema slobode.

Draga braćo Vlado i Marko, bit ćete pozvani govoriti uime onih koji nemaju glasa: nerođenih, obespravljenih, prezrenih, zaboravljenih. No još češće, bit ćete pozvani i na nešto teže, na poniznu šutnju pred Bogom. Samo onaj tko zna prignuti koljena pred Istinom može uspravno stajati pred ljudima. Samo onaj tko se boji Božjega suda može biti slobodan od ljudskih reakcija.

Istina nam ne izmiče zato što je nerazumljiva ili nedostižna, nego zato što se ne traži s ozbiljnošću kakvu zaslužuje. Površnost u traženju rađa površnošću u vjerovanju, a površnost u vjerovanju otvara vrata kompromisima. Biskup, naprotiv, ne smije pristati na površne odgovore. On ne improvizira nauk, ne prilagođava Objavu duhu vremena, nego prima, čuva i predaje ono što je primio od Apostola. Njegova je zadaća biti most, a ne filter; svjetionik, a ne ogledalo javnoga mnijenja. U vremenu ideoloških, moralnih i duhovnih oluja narod Božji treba pastire savjesti, biskupe koji će biti svjetionici. Njihova zadaća nije zaustaviti oluju, nego pokazati smjer; nije ukloniti tamu, nego u njoj zapaliti svjetlo.

Bez biskupa koji čuva savjest i dušu naroda, Crkva gubi orijentir bez kojega i najsigurniji brod postaje plijenom valova. U ovoj katedrali, pod zaštitom blaženoga Alojzija, Crkva danas moli da njezini novi biskupi budu čuvari savjesti i vjernosti istini koju su primili, a ne ljubitelji kompromisa.

4. Ukorijenjeni u vjeri
Sveti Pavao ne govori Timoteju kao učitelj učeniku, nego kao otac sinu. I danas Crkva vama, draga braćo Vlado i Marko, govori tim istim glasom Apostola: „Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao“ (2 Tim 3,14).

„Ostani!“, to je ključna riječ. Ne trči za svakim novim vjetrom nauka! Ne dopusti da te umore mijene svijeta! Ne mijenjaj temelj zbog prolazne buke! Ostati ne znači blokirati se u prošlosti, nego ukorijeniti se u onome što je provjereno, što je nosilo Crkvu kroz stoljeća, što je hranilo mučenike i svece. Ostati znači hrabro vjerovati da je ono što je Krist predao Crkvi dovoljno i danas i sutra i u svako vrijeme.

Poziv na ostajanje, poziv je na postojanost. Nemojte se, stoga, umoriti od molitve jer bez molitve biskup postaje samo djelatnik. Nemojte se zasititi Božje Riječi jer bez Riječi pastir gubi smjer. Nemojte izgubiti povjerenje u snagu sakramenata jer bez sakramenata Crkva se pretvara u instituciju bez duše. Ono što je Crkvu održalo u progonima, krizama i teškim vremenima nije bila strategija, nego vjernost izvorima.

U svijetu koji traži stalnu novost budite ljudi pamćenja i trajanja. Biskup koji ostaje u onome što je primio, osigurava rast ukorijenjen u istini. Ne započinje Crkvu iznova, nego stoji u nizu onih koji su prije njega nosili isti teret i istu radost. Zato biskupska vjernost nije kreativnost bez granica, nego odgovorna sloboda u poslušnosti Evanđelju i Predaji.

Ovdje ponovno čujemo potvrdu da se istina ne izmišlja, ona se prima; ne proizvodi se, nego se čuva; ne posjeduje se, nego joj se služi. Biskup nije izvor istine, on je njezin sluga. Nije vlasnik Crkve, on je njezin čuvar. Nije iznad Evanđelja, on je pod Evanđeljem. Upravo u toj podložnosti leži njegova prava veličina i njegova duhovna sloboda. Crkva ostaje čvrsta ne zato što se ne mijenja, nego zato što zna u čemu se ne smije promijeniti.

Draga braćo i sestre, danas Crkva zagrebačka ne slavi savršenstvo, nego vjernost. Ne slavi dovršenost, nego nadu. Ova katedrala, još u obnovi ali ponovno ispunjena molitvom, povratak relikvija blaženoga Alojzija Stepinca i ređenje dvojice biskupa svjedoče tihu i snažnu istinu: Bog nije odustao od svoga naroda. On ne čeka idealne okolnosti za djelovanje, nego ulazi u povijest ondje gdje se ljudi usuđuju ostati vjerni i kada je teško.

U ovom vremenu nemira, zbunjenosti i umora od poluistina, Crkva ne traži vođe koji će se svidjeti svima, nego pastire koji traže Boga. Ne traži upravitelje koji će umiriti napetosti po svaku cijenu, nego svjedoke koji će nositi mir utemeljen na istini. Ne traži biskupe koji će govoriti glasnije od drugih, nego one koji će znati dublje slušati: Boga u molitvi i čovjeka u njegovoj stvarnoj patnji.

U vama je, draga braćo Vlado i Marko, Crkva prepoznala takve biskupe i povjerava vam zadaću koja je istodobno uzvišena i teška: da budete ljudi koji svjedoče istinu i kad drugi pred njom zatvaraju uši; da budete pastiri koji narod Božji vode prema Kristu i koji znaju da se istina ne nameće silom, ne brani vikom i ne čuva kompromisima, nego se čuva i prenosi dosljednim, poniznim i hrabrim životom.

Iznad svega, neka vas vodi Krist, Dobri Pastir. On je Istina koja se ne posjeduje, nego traži; Istina kojom se ne koristi, nego kojoj se služi; Istina koja se ne brani silom, nego svjedoči ljubavlju. Tko njega traži cijelim srcem, neće zalutati.

Neka sve nas Božja riječ učvrsti u vjernosti istini, a Duh Sveti neka učini da Crkva zagrebačka uvijek ima pastire koji postojano traže Boga kako bi narod mogli voditi sigurnim putem spasenja. Amen.