Foto: Alexandros Michailidis/Shutterstock

Zanima me može li se katolik, i ako da, u kojoj mjeri ne slagati s učenjem Crkve (npr. živi sakramentalno, ide u crkvu, ali misli da kontracepcija/ homoseksualizam/itd. nije grijeh – ‘Crkva-tu-griješi-kao-što-je-pogriješi-la-i-s-inkvizicijom-paljenjem-vještica-križarskim-ratovima’ argument i tome slični). Ako ne, kako se odnositi prema tim osobama? Govoriti im da nisu katolici pa ih još više udaljavati od Crkve ili ne govoriti ništa i onda se miriti s nekatolicima koji se deklariraju kao katolici? Bojan

Dragi Bojane,

postoje različite razine istina u koje se očekuje da netko vjeruje ako se želi smatrati katolikom. Apsolutna se poslušnost zahtijeva za istine koje se tiču najvažnijih postavki vjere, tu se radi o svečanim crkvenim dogmama bez kojih se gubi temelj čitava kršćanstva (npr. da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, da je Duh Sveti Bog, da je Bog trojstven itd.). Osoba koja ih uporno niječe upada u herezu. Dakle, postoji skup proglašenih vjerskih istina u koje je doista neophodno vjerovati.

Druga skupina istina zahtijeva vjernički posluh, ali o njima može postojati dodatna rasprava. To su primjerice neka disciplinska pitanja koja se izlažu s velikim autoritetom, ali nisu proglašena neopozivima (npr. nastanak čovjeka).

Dakle, jedini ispravan stav u svakoj raspravi jest biti dobro informiran o stvarima i onda pokušati razumjeti njihov unutarnji smisao. Velik broj ljudi smatra crkvena učenja besmislenima samo zato što im ih nitko nikada nije znao valjano i razumno obrazložiti. Ako i nama samima nisu dovoljno jasne, danas postoji doista puno mjesta (osobito na internetu) na kojima se možemo dodatno informirati.

Katolička vjera neprestano naglašava povezanost razuma i vjere. Od vjernika se ne traži slijepa poslušnost, već pristanak otvorenim očima i otvorenim srcem. Sumnjam da ikada ikom išta možemo objasniti ako ga proglašavamo nekatolikom ili ako smo indiferentni prema njemu. Mislim da ni jedan ni drugi pristup nije ispravan. Držim da je najbolje truditi se ukazati na unutarnju povezanost moralnih i vjerskih principa, da bi sama istina mogla lakše zasjati. A njezin sjaj svi ljudi osjete. I naravno, ne zaboravi da su strpljivost i ljubav prema sugovorniku neophodan element u svakom razgovoru, i s onima s kojima se slažemo i s onima za koje mislimo da griješe. Imaj na umu kako Isus postupa u susretu s imućnim mladićem. Iako će mu navijestiti riječ koju mladić u tom trenutku ne može prihvatiti, kaže se: „Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu“ (Mk 10,21).

U nastavku ti donosim dio iz Zakonika kanonskoga prava koji ti podrobnije objašnjava razine pristanka uz nauk Crkve (doduše, vrlo pravničkim rječnikom):

Kan. 750 – Božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što je sadržano u pisanoj i predanoj riječi Božjoj, u jednom naime pokladu vjere povjereno Crkvi i što ujedno kao od Boga objavljeno izlaže bilo svečano učiteljstvo Crkve bilo njezino redovito i opće učiteljstvo, što se upravo očituje zajedničkim prianjanjem vjernika pod vodstvom svetog učiteljstva; svi su stoga dužni kloniti se bilo kojeg nauka tome protivna.

Čvrsto treba prigrliti i prihvatiti sve pojedinačno što učiteljstvo Crkve neopozivo izlaže s obzirom na nauku o vjeri i ćudoređu, to jest ono što se zahtijeva da se isti poklad vjere sveto čuva i vjerno tumači; stoga se nauku Katoličke Crkve protivi tko ta izlaganja koja neopozivo valja držati odbija.

Kan. 751 – Krivovjerjem naziva se uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju; otpad je potpuno odbacivanje kršćanske vjere; raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni.

Kan. 752 – Treba iskazivati ne doduše pristanak vjere, ali barem vjernički posluh uma i volje nauku koji o vjeri ili ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom; neka dakle kršćani nastoje kloniti se svega što nije s njim u skladu.

Kan. 753 – Biskupi koji su u zajedništvu s glavom i udovima Zbora, bilo kao pojedinci bilo sabrani na biskupskim konferencijama ili na krajevnim saborima, iako nisu nezabludivi u naučavanju, vjerodostojni su naučitelji i učitelji vjere vjernika povjerenih njihovoj brizi; uz to vjerodostojno naučavanje svojih biskupa vjernici su dužni prianjati s vjerničkim posluhom duha.

Kan. 754 – Svi su vjernici obvezni držati se konstitucija i odluka koje donese zakonita crkvena vlast da bi predložila nauk ili osudila kriva mišljenja, a posebno onih koje izda rimski prvosvećenik ili Biskupski zbor.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.