SimpozijFoto: http://www.djos.hr
Tijekom drugog dana Simpozija predavanja su održali doc. dr. sc. Nikola Vranješ, doc. dr. sc. Ivica Žižić te doc. dr. sc. Franjo Velči, a posljednjega dana dr. Zdenko Ilić, dr. sc. Zdenko Barić i prof. dr. sc. Ružica Razum te dr. sc. Silvija Migles.

Doc. dr. Vranješ u predavanju “(Ne)ostvarene koncilske pastoralne teme u hrvatskoj Crkvi” predstavio je nekoliko područja u kojima se, prema njegovom mišljenju, mora intenzivnije raditi, kako bi se provele ideje Drugog vatikanskog koncila. Motiv izlaganja bio je 50. obljetnica početka Koncila, kao i činjenica opadajućeg broja aktivnih i praktičnih vjernika. Kao misao vodilju predavač je istaknuo pojam “actuosa participatio” – aktivno sudjelovanje vjernika u životu Crkve, što je pravi pokazatelj kako i koliko je uspjela koncilska reforma. Osvrnuo se na temu pripadnosti Crkvi i temu vjerničkog identiteta, kao i deklarativnog odnosa prema vjeri. Problem je, misli Vranješ, neizgrađenosti duhovnog kršćanskog identiteta i neprihvaćanje istoga kao nečeg temeljnoga, nego kao nečeg pridodanoga i usputnoga. Uz povećan broj površnih kršćana, događa se i pojava različitih elitizama kod vjernika, što je potrebno izbjegavati. Izazov pastorala je oživljavanje svijesti o pripadnosti vjernika župnoj zajednici. To mora biti prioritet i župa mora postati duhovni dom u kojem vjernici mogu uživati duhovnu skrb. Za to je važno posvijestiti organsko crkveno zajedništvo, radi ukorjenjivanja različitih crkvenih službi u isti cilj, a to je crkvena vjera i poslanje. Za to najveću odgovornost ima biskup, ali ne manju suodgovornost imaju i sami vjernici, jer svi, misli dr. Vranješ, moraju biti aktivni zbog poziva kojeg su primili na krštenju. Predavač je iznio i problem dijaloga sa suvremenim društvom, potrebu osuvremenjivanja pastoralnih metoda (pogotovo pitanje pristupa u kojem se još uvijek smatra da je broj deklariranih vjernika jednak broju praktičnih vjernika), potrebu poosobljenog pristupa u kojem se nitko ne smije osjećati tuđincem, te potrebu dijaloga sa suvremenim društvom, napose dijaloga u kulturi. Dijalog bez evangelizacije nije dijalog, a stil pastoralnog djelovanja mora biti takav, da se izbjegava masovnost, klerikalizacija i anonimnost, zaključio je Vranješ.

U izlaganju “Filozofija i liturgija u suvremenom dijalogu” doc. dr. Žižić prikazao je elemente filozofskog propitivanja liturgije. To propitivanje, istaknuo je u uvodu, nije novost, a zasluga filozofije u oblikovanju liturgijskog jezika i stvarnosti je nezanemariva od samih početaka kršćanstva. Dr. Žižić osvrnuo se na misao trojice suvremenih filozofa: M. Henryja, J. L. Mariona i G. Agambena. Filozofija ne želi tumačenje obreda, ali misao i obred nisu isključivo teološka tema. Razlažući misli trojice filozofa, dr. Žižić prikazao je neke važne stavke fenomenologije za liturgiju, posebno činjenicu životnog iskustva u liturgiji, događanje sakramenta kao priopćenja utjelovljene Božje riječi, te uočavanje liturgije kao polazišta za oblikovanje zapadnog društva i njegovog misaonog elementa. Liturgijska paradigma prisutna je u ekonomiji, politici, čak i ideologijama. Izvorni element liturgije (shvaćene kao djelo) je vjera koju će teolozi kao suputnici osnaživati u vjernicima na putu prema istini kroz liturgijsku praksu, koja se događa u svijetu, usred svjetskih i kulturnih gibanja i formi. U Godini vjere, istaknuo je u zaključku dr. Žižić, trebalo bi teološki odgovoriti koja je uloga liturgije u vjeri, a u traženju odgovora može pomoći i fenomenologija, uz oprez oko reduciranja liturgije na puko iskustvo. Liturgija je ispisana biografija vjere Crkve i ne može biti svedena na turističku atrakciju. To je mjesto u kojem teolog spoznaje i odatle započinje misao vjere. Drugim riječima, teolog ne može promišljati izvan liturgije, odnosno ako u njoj ne sudjeluje.

Posljednjeg dana predavanja prvo izlaganje, pod naslovom „Novine u kanonskom pravu”, održao je dr. sc. Ilić. Uz uvodnu opasku kako kanonsko pravo zbog vlastitih aktualnosti mora slijediti razvoj teološke misli, istaknuo je da sve promjene i upute koje se donose učinjene su radi osnovnog principa kanonskog prava – spasenja duša. Od samih novina dr. Ilić istaknuo je osnivanje Hrvatskog kanonističkog društva, a spomenuo je i daljnje planove – izdavanje komentara i rječnika kanonskog prava te pokretanje poslijediplomskog studija. U samom kanonskom pravu, istaknuo je Ilić, aktualne stvari su upute glede primanja u sjemeništa kandidata s homoseksualnim sklonostima, zatim smjernice o psihološkim kompetencijama kandidata koje je izdala Kongregacija za katolički odgoj te Okružno pismo o oslobađanju svećenika od kleričkih dužnosti: osim već poznatih postupaka (zbog pokušaja sklapanja ženidbe i ustrajanja u grijehu protiv 6. božje zapovijedi), pridodan je i slučaj napuštanja kleričkog staleža u neprekinutom roku od 5 godina. Dr. Ilić detaljno je iznio i promjene 1008. i 1009. Kanona. Novina je i postupak oko primanja anglikanaca u Katoličku crkvu, a istaknut je (i u kasnijoj diskusiji detaljno obrazložen) i način postupanja u odnosu na delicta graviora, odnosno posebno teške povrede oko zlostavljanja maloljetnika i pedofilije.

Dr. Barić i prof. dr. Razum prikazali su istraživanje „Inicijalna formacija vjeroučitelja: izazov Crkvi i školi”, u kojem su propitivali empirijske pokazatelje važnosti i utjecaja inicijalne formacije u radu i životu vjeroučitelja. Istaknuti empirijski pokazatelji ukazuju na potrebu dodatne specijalizacije vjeroučitelja, osnaživanje kompetencija profesora, pametan izbor kolegija i suradnju studenata s profesorima. Kao veliki problem dr. Razum istaknula je nedostatak vrijednosnog konsenzusa kojeg treba pružiti djeci, ali i funkionaliziranje školskog sustava u pravcu ekonomije i gospodarskih potreba. Problem kompetencija vjeroučitelja nije jedini problem, nego je tu i nekoliko utjecaja na same učenike – od mass medija, preko nedostatka osjećaja za religiozno i moralno, pa sve do antropološke metamorfoze čovjeka iz homo sapiensa u homo vidensa. Zato je, ističe dr. Razum, važno imati nekoliko kompetencija – metodičko-didaktičku, psihološko-pedagošku, komunikacijsku i vjerničku. Nije samo pitanje što se očekuje od prakse, nego i što praksa očekuje od nas i zato je vrlo važno imati, ne samo kompetentne, nego i motivirane, dobro odabrane vjeroučitelje.

U posljednjem predavanju na Simpoziju, „Interdisciplinarni dijalog i socijalni nauk Crkve”, dr. Silvija Migles približila je misao o potrebi neprestanog osvježavanja spoznaje o potrebi dijaloga teologije i drugih znanosti. Ukazala je na važnosti interdisciplinarnog dijaloga za Crkvu kroz dijalog teologije i ostalih znanosti. Ciljevi, kazala je dr. Migles, ne mogu biti samo teoretski (suglasje znanosti), nego i praktični (dobar ljudski život i društvena pomirenost). U nastavku svog izlaganja prikazala je i oslonila se na interdisciplinarnu djelatnost dr. Marijana Valkovića i iznijela neke njegove važne misli na ovu temu, poput potrebe teologije da bude preobraziteljica društva i znanosti, a socijalni nauk Crkve (kao teološka disciplina) u ovom kontekstu imao bi ulogu kontekstualizacije teološke poruke u suvremenom društvu. Valkovićeva misao da je interdisciplinarni dijalog nemoguće raditi bez istinskog susreta na osobnoj razini, posebno je važna danas, kad sve više imamo na umu da su mogući i projekti na Sveučilištu, i angažman socijalnog nauka Crkve u društvu, i inicijative na biskupijskim razinama, ali uvijek i samo s kvalitetnim ljudima. Drugim riječima, uvijek su potrebni ljudi s kojima dolazi kvalitetan dijalog, suradnja i projekti.(ika/bitno.net)