U svijetu u kojem se uspjeh često mjeri medaljama, titulama i priznanjima, rijetko nas zaustavi nešto tako jednostavno i iskreno kao izjava poznate američke glumice. Kada su Catherine O’Haru, koja je nedavno preminula, u zračnoj luci upitali po čemu bi voljela da je se pamti, odgovorila je: „Želim da me se zapamti po tome što sam majka svojim sinovima.“ Taj je video povodom njezine smrti postao viralan i dotaknuo brojna srca.

Njezina izjava ne umanjuje sve što je postigla u karijeri. Njezine riječi joj nipošto ne oduzimaju brojne nagrade i sjajne uloge, od kojih su pojedine, poput uloge Kevinove majke u “Sam u kući”, postale legendarne. Naprotiv, one pokazuju da u životu jednostavno postoji redoslijed važnosti. Uspjeh nije samo ono što se vidi, po čemu nas možda prepoznaju ili ono što bilježe kamere. Uspjeh nije „lifestyle“ koji smo predstavili javnosti, nego ono što živimo u svoja četiri zida.

Postoji nešto što se događa u našem domu, što je rezervirano samo za naše najbliže i što se ne pokazuje svijetu. Taj „nevidljivi“ uspjeh mjeri se ljubavlju koju živimo, prisutnošću koju darujemo, svakodnevnim izborima i žrtvama. Sve su to naše uloge koje vjerojatno nikada neće dospjeti na naslovnice.

Taj „nevidljivi“ uspjeh stvara se godinama. Započinje porođajnim bolima, strepljenjima nad kolijevkom, neprospavanim noćima, zajedničkim čitanjem lektira i pisanjem zadaća. Taj se uspjeh glanca dugim noćnim bdijenjima, iščekivanjima djetetova povratka s izlaska, sklopljenim rukama u molitvi „da mu se ništa ne dogodi, da se odupre napastima i da jednom izraste u odgovornog i poštenog čovjeka“. Taj se uspjeh stvara mudrim manevriranjem između očekivanja svijeta i intimnih majčinskih želja.

U kulturi koja od žena često očekuje da svoju vrijednost izražavaju kroz postignuća, iskrenost Catherine O’Hare je iznimno važna. Ona majčinstvo nije doživljavala kao dodatak, nego kao središte svog života. Svijetu je time odaslala važnu poruku koju mi katolici itekako trebamo podržati: naš životni uspjeh često ostaje skriven, gotovo neprimjetan. Poziv svake žene – Catherine kao glumice, ali i mene kao novinarke – ne sastoji se u tome da ostavimo trag u svijetu, nego u tome da vjerno odgovorimo na dar koji nam je povjeren.

O’Hara nas podsjeća da uspjeh nije zbroj svega što smo postigli, nego sve ono što smo bili spremni dati. Sumnjam da će ijedna majka poželjeti da joj na samrtnu postelju stave diplomu ili neku plaketu, ali će zasigurno zamoliti: „Dovedite mi moju djecu.“

U njezinoj izjavi je skriveno sve: one nježne ruke koje su uspavljivale, noćna bdijenja nad dječjim snovima, sklopljene ruke u molitvi. Njezina izjava progovara o svakodnevnim odlukama svih majki da budu tu, da paze, da bezuvjetno vole. To je uspjeh koji možda ne sjaji u bljesku fotoaparata, ali vječno svijetli u srcima onih koje volimo. Da, svijet će Catherine možda pamtiti kao Kevinovu majku, ali ona bi tako željela da je se pamti kao majku Lukea i Matthewa.