Foto: Udruga Betlehem

Sinoć su, vjerojatno preplašeni i bez opcija, jedna majka i/ili otac svoju bebu ostavili u Prozoru života na zagrebačkoj Trešnjevci.

Dijete napušteno od roditelja definitivno nije razlog za radost ili slavlje. To je tragedija – tužna potvrda da živimo u nesavršenom, grijehom ispunjenom svijetu za koji sami nedovoljno brinemo.

No ova je tragedije mogla biti veća. Djevojčica stara dva tjedna mogla je, poput mnogih prije nje, završiti u bunaru u Lici, u kontejneru u Zaprešiću ili ispod zemlje u dvorištu neke obiteljske kuće. Mogla je biti samo još jedan broj u statistikama koje procjenjuju da je u posljednjih 30 godina u Hrvatskoj izvršeno stotinjak čedomorstava, barem onih za koja se zna.

Samo da je rođena nekoliko mjeseci ranije.

Zahvaljujući udruzi Betlehem Zagreb, od 1. veljače ove godine te stravične situacije više se ne moraju događati, a tragedija se može pretvoriti u nadu.

Da, nadležno Ministarstvo je u kratkom roku nakon objave vijesti o spašenom životu naložilo zatvaranje Prozora života, no to je tek početak pravne (i sudske) bitke za usvajanje alata koji u Hrvatskoj ima stoljetnu tradiciju, a prihvaćen je i u brojnim razvijenim zemljama.

Jer Prozor života, kao što je rekao p. Marko Glogović na njegovu otvaranju, možda nije savršen i možda ne donosi sva rješenja, ali ipak može spasiti život.

I to bi u svima, bez obzira na ideološko, vjersko i političko opredjeljenje, trebalo buditi radost i nadu.

Ako u vama ne budi, možda je vrijeme da se zapitate – gdje je zapravo problem?