Oko četiri stotine tisuća vjernika okupilo se 8. rujna 1984. u Mariji Bistrici da bi s Papinim legatom, bečkim kardinalom Franzom Königom, i sa svim hrvatskim biskupima proslavili Kongres i završetak trinaeststoljetnog jubileja.

Sveti Otac Ivan Pavao II. bio je pozvan da dođe na Kongres, a i sam je imao veliku želju da na njemu sudjeluje. U nemogućnosti osobnog sudjelovanja Papa je uoči Kongresa poslao dvije poruke. Prva je bila radio-poruka koja je preko valova Radio Vatikana u Hrvatskom programu bila prenesena na sam dan otvaranja Kongresa 8. rujna u 19 sati i 15 minuta.

Druga Papina poruka koju je napisao još 22. kolovoza 1984., a koju je poslao po svome legatu bečkom nadbiskupu kardinalu Franzu Königu bila je pročitana pred svim sudionicima Kongresa u Mariji Bistrici na zaključenju kongresnog slavlja 9. rujna 1984. Drugu poruku prenosimo u cijelosti:

   “Časnom Našem bratu Franji kardinalu Kuhariću, nadbiskupu zagrebačkom i predsjedniku Biskupske konferencije Jugoslavije!

           S iskrenom radošću pridružujem se Tebi i svim biskupima, svećenstvu, redovnicima i redovnicama, i svim vjernicima prigodom trostrukoga povijesnog slavlja, što ga Katolička Crkva u Hrvatskoj slavi ove godine u svetištu Marije Bistrice: završetak višegodišnje proslave trinaest stoljeća kršćanstva u vašem narodu (641. – 1941.); Nacionalni euharistijski kongres Crkve u Hrvata (8. i 9. rujna 1984.); tristota obljetnica našašća čudotvornoga kipa Majke Božje Bistričke.

           Draga braćo i sestre Hrvati! Po ovoj poruci, što je povjeravam svom posebnom Izaslaniku, gospodinu kardinalu Franzu Königu, danas sam u duhu s vama, i istodobno gajim živu želju da u nedalekoj budućnosti dođem u to svetište, kad ću – odgovarajući na poziv, što su mi ga upravili biskupi vaše Biskupske konferencije, i na uljudnu raspoloživost, što su je pokazale državne vlasti – moći izvršiti željeni pastirski pohod Jugoslaviji.

           1. Trinaest stoljeća kršćanstva u hrvatskom narodu. Velika je to milost i razlog trajne zahvalnosti Božanskoj Providnosti, koja je hrvatski narod – prvi od slavenskih naroda – izvela iz tmina poganstva i privela k svjetlu prave vjere. Ovaj vaš veliki jubilej trebao se proslaviti 1941. godine, ali zbog okolnosti tadašnjega vremena morao se odgoditi, pa ste ga slavili tijekom posljednjih devet godina, počevši u marijanskom svetištu Gospe od Otoka u Solinu 1976. godine. Ova svečana očitovanja vjere nastavili ste potom u Biskupiji kod Knina g. 1978., te napose slavljenjem Branimirove godine, koju ste slavili god. 1979. sa mnom, ovdje u Rimu, na grobu svetoga Petra, i u domovini u Ninu, spominjući se povijesnoga datuma, kada je knez Branimir g. 879. neopozivo vezao narod i Crkvu u Hrvata s Rimskom Crkvom i Petrovom Stolicom. Nadalje, u okviru ovih devetogodišnjih slavlja proslavili ste u Bosni i Hercegovini stotu obljetnicu ponovne uspostave redovite katoličke crkvene uprave u onim krajevima. Ove pak godine časna Trebinjska biskupija u Hercegovini proslavila je tisućljeće svoga postojanja. To su bili značajni trenutci u proslavi vaše vjerske povijesti duge trinaest stoljeća i bogate mnogim događajima, tragičnim i junačkim.

           Početkom sedmoga stoljeća vaši pređi, stigavši iz karpatskoga područja Bijele Hrvatske – nedaleko od moga rodnog mjesta – dođoše u sadašnju vašu Lijepu Domovinu, stupivši u dodir s kršćanstvom, što se u onim krajevima već bilo duboko ukorijenilo još od apostolskih vremena. Zemlja natopljena krvlju solinskih, istarskih, sisačkih i tolikih drugih mučenika, postala je domovinom vašega naroda. Primajući krštenje i ispovijedajući jedinu apostolsku, rimokatoličku vjeru, Hrvati dođoše također i u dodir sa zapadnom rimskom kulturom, te postadoše tako sastavnim dijelom kršćanskih naroda Europe, koja se upravo tada oblikovala u duhovnu i kulturnu cjelinu, a imala je svoje korijenje upravo u kršćanskoj vjeri. Od kako velike važnosti to je bilo za vašu vjersku kulturnu povijest, te za razvoj i očuvanje vaše samobitnosti kao naroda, istaknuli su već g. 1939. vaši biskupi u pastirskoj poslanici za pripravu jubilarnoga slavlja evangelizacije. Spominjući vaše veze s Petrovom Stolicom, oni pišu:

           ‘To je bio događaj od presudne važnosti za Hrvate, jer su otada s velikom spremnošću prihvaćali ono Kristovo Evanđelje kako ga je Rim širio i naučavao. Katolička vjera prožela je nacionalni život Hrvata.’ (Katolički list, Zagreb, 16. III. 1939.).

           Stoga, nakon trinaest stoljeća kršćanstva, koja su za vaše pređe bila također stoljeća teških borbi i žrtava ‘za krst časni i slobodu zlatnu’, uistinu je dostojno i pravedno uzdizati pjesmu hvale i zahvaljivanja Ocu nebeskom darovatelju svakoga dobra, te istodobno obnoviti zavjet vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi, slijedeći primjer svojih pređa kad primiše krštenje. U ovoj svečanoj zgodi podsjećam vas na riječi što sam vam ih uputio u svome pismu za Branimirovu godinu: ‘Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena tomu bila protivna. Onakvi kakvi bijaste od slavne one godine 879., takvi uvijek ostajte’. (Giovanni Paolo II, Lettera per l’anno di Branimir, 15. maii 1979.)

           U pastirskoj poslanici iz g. 1976. vaši su biskupi opširno prikazali značenje ovoga jubileja, istaknuvši vaš dug prema dragocjenoj i višestoljetnoj kršćanskoj baštini, kao i obveze što odatle proizlaze za vašu budućnost. Razmatrajući u svjetlu Božje riječi o vašoj povijesti i o vašem poslanju u okviru Katoličke Crkve i toga dijela čovječanstva, kamo vas je Providnost postavila, želio bih vam svratiti pozornost na neke važnije programatske točke.

           Obitelji vaših pređa odlikovale su se ljubavlju i velikodušnom otvorenošću prema životu brojnim potomstvom, iako su živjele u težim i siromašnijim vremenima od sadašnjih, dok su danas također i u vašem narodu sve rjeđe obitelji s brojnom djecom. Ne dopustite da među vama prevlada sebičnost i kultura smrti! Zemlja pripada živima, a ne mrtvima ili nerođenima, i Božji blagoslov silazi na narode i obitelji koji velikodušno surađuju u njegovu naumu.

           Božja Providnost postavila je vaš narod između Zapada i Istoka, u dodir s različitim narodima i kulturama, i stoga s nekim zvanjem i poslanjem posredništva. U velikom katoličkom ekumenskom pokretu što ga je potaknuo Drugi vatikanski opći sabor, koji je ohrabrio iskren i otvoren dijalog s braćom kršćanima drugih vjeroispovijesti, s vjernicima drugih nekršćanskih religija, i sa samim nevjernicima, možete izvršiti posebnu važnu ulogu: živite u jednoj državi s više vjera, kao što je Jugoslavija, uz pravoslavne kršćane i protestante, uz muslimane i nevjernike. Kao katolici pozvani ste u potpunoj svijesti svojega vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta živjeti životom uzajamna poštovanja i razumijevanja, iskrenog prijateljstva, suradnje u općem dobru, ponašajući se u svemu pravim evanđeoskim duhom i prema uputama Drugog vatikanskog općeg sabora i vaših pastira. Tako ćete biti uistinu sinovi mira, sredstva pomirenja, dostojni evanđeoskog blaženstva.

           Crkva obraća osobitu pozornost prema mladima i njihovim problemima. U ovoj svečanoj prigodi obraćam se na poseban način vama, mladi, s velikim povjerenjem i ljubavlju. U Katoličkoj Crkvi i u vašem narodu imate uzvišen zadatak u ovom posebnom trenutku svoje povijesti: budite ponosni što pripadate časnoj Crkvi, jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj, i narodu s poviješću i kršćanskom baštinom tako drevnom i plemenitom; ne dajte se zavesti svjetonazorima što su u suprotnosti s onima Krista, Gospodara povijesti i svemira! Na vama leži odgovornost da prenesete budućem naraštaju baklju vjere, što ste je od svojih pređa primili netaknutu i svijetleću. S vašim biskupima ponavljam vam: polažem u vas velike nade za evanđeosku obnovu vašega naroda, čija budućnost ovisi mnogo o vama.

           Poseban plod ovih slavlja treba biti dublja svijest općega poziva na svetost. U svojoj dugoj kršćanskoj povijesti imate divnih primjera svjedočanstva vjere vaših sunarodnjaka mučenika, svetaca, navjestitelja Evanđelja, a najveći dio njih treba još otkriti i predložiti za nasljedovanje i čašćenje. Zaustavljajući se samo u ovom stoljeću, drago mi je spomenuti svetoga Leopolda Mandića, herojskog služitelja pomirenja, kojeg sam imao povlasticu i radost upisati u popis svetaca sveopće Crkve. Spominjem također revne i uzorne pastire i laike koji su svojom svetošću i apostolskim zalaganjem ispisali najljepše stranice Katoličkoga pokreta u vašem narodu tijekom ovoga stoljeća. Njihov primjer i njihovo svjedočanstvo danas su posebno vrijedni. Drugi vatikanski opći sabor učiteljski je označio koju su ulogu pozvani vršiti u suvremenom društvu i njihovim mjesnim Crkvama ne samo svećenici, redovnici i redovnice, nego također i laici. U jednom društvu koje je izloženo napastima raznovrsnoga materijalizma, katolički je laik pozvan svjedočiti uzdignuta čela i dosljednim životom, da ‘nema spasenja u nikome drugome osim u Kristu Isusu’ (usp. Dj 4,12), i da ne možemo ići nikome drugom nego k Njemu koji ima ‘riječi života vječnoga’ (Iv 6,68).

           2. Ova, jubilarna slavlja završavate Nacionalnim euharistijskim kongresom, na koji ste se pripravljali tijekom posljednje četiri godine. Izabrali ste najbolji način da okrunite proslavu ove obljetnice svraćajući tako pozornost cijele zajednice vjernika na bitnu stvarnost naše vjere: presvetu Euharistiju! Ona zapravo sabire u sebi sve temeljne stvarnosti našega spasenja; po Euharistiji se neprestano ponazočuje Kristovo spasenjsko djelovanje u svakom vremenu i naraštaju. I upravo jer Euharistijska žrtva jest ‘izvor i vrhunac svega kršćanskog života’ (LG 11) i što je u njoj ‘sadržano sve blago Crkve, to jest sam Krist, naš Vazam i živi kruh’ (PO 5), Crkva od svoga vjernika zahtijeva da sudjeluje u nedjeljnoj euharistiji. Vaši su vas biskupi posebno podsjetili na ovaj zahtjev u Ninu poznatim životnim programom ‘Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu’. Vjerno opsluživanje kršćanske zapovijedi sudjelovanja u svetoj misi u nedjelju i na blagdane, zajednička dnevna molitva u obitelji, obiteljski vjeronauk, te uvjereno i odvažno pohađanje vjeronauka u župi, treba biti neopoziva odluka za svakoga od vas i za svaku od vaših obitelji što ćete je provoditi po završetku i u znaku ovih svojih slavlja.

           Neka za sve vas ovaj Euharistijski kongres bude kako dolazište, tako u isto vrijeme i polazište. Hranite se ovom Euharistijskom hranom, koja će vam pomoći da idete putovima svijeta uvijek ujedinjeni u vjeri otaca, uvijek vjerni Bogu i Njegovoj Crkvi, uvijek djelatni u izgrađivanju kraljevstva Božjega, smatrajući se povlaštenima ako Gospodin koji put pripusti da vaša vjera bude stavljena na tvrdu kušnju. Samo onaj koji ustraje bit će dostojan sudjelovati u gozbi Jaganjčevoj (usp. Otk 19,9). Ojačani u duhu nastavite na ovoj svojoj blagoslovljenoj zemlji djelo spasenja koje nam je povjerio Krist Gospodin.

           3. Kao što ste svoja jubilejska slavlja započeli u marijanskom svetištu Gospe od Otoka, tako ih sada, uvijek pod Bogorodičinim pogledom, završavate u Mariji Bistrici, u svom nacionalnom marijanskom svetištu, kraj čudotvornoga Gospina kipa. Taj drveni kip, što ga vaši pređi bijahu prisiljeni sakrivati zbog opasnosti od oskvrnuća i uništenja, predstavlja u izvjesnom smislu svu patničku povijest vašega naroda tijekom trinaest minulih stoljeća. I kao što je ovaj sveti lik kroz 300 godina, otkako je pronađen, jačao vjeru vaših pređa, ulijevajući im nadu i hrabrost, tako neka i dalje nastavi hraniti vaš kršćanski život i promicati duhovno jedinstvo svih vas.

           Gdje je Marija, tu je i njezin Sin. Nastavite stoga duhom vjere i pokore hodočastiti u brojna Marijina svetišta, velika i mala, razasuta diljem vaše domovine: u Mariju Bistricu, na Otok u Solinu, Trsat, Sinj, Barban, Gerovo, Vepric, Škrpjel, Olovo, Ramu, Kondžilo, Široki Brijeg, Donje Hrasno, Tekije, Aljmaš, Voćin, Molve, Remete i tolika druga, što kroz stoljeća svjedoče pobožnost vašega naroda prema Bogorodici Mariji, koju vaši pređi nazvaše Advocata Croatiae Fidelissima – Najvjernija Odvjetnica Hrvatske (natpis u marijanskom svetištu u Remetama). U vjernosti Mariji naći ćete najsigurniju zaštitu za očuvanje i napredak vaše višestoljetne vjere.

           Moja misao i moj očinski blagoslov idu ovom prigodom i brojnim hrvatskim katolicima razasutim po raznim stranama svijeta. Ovaj jubilej pokrštenja naroda iz kojega potječu neka im bude izvor ohrabrenja za istinski kršćanski život i za hrabro svjedočenje vjere u raznim narodima gdje žive i rade, te neka im bude trajni poticaj da se sjećaju i djelotvorno ljube Crkvu i domovinu.

           I na koncu, u ovoj svečanoj prigodi šaljem svoj srdačni i blagoslovni pozdrav također i svim katolicima drugih narodnosti koji su vam se bratski pridružili u ovome slavlju. S ljubavlju se također sjećam i braće pravoslavnih kršćana, zatim vjernika drugih kršćanskih vjeroispovijesti, te muslimanskih vjernika koji žive u Jugoslaviji. Onima pak koji se priznaju nevjernicima, ali koji se iskreno prepoznaju u poštovanju dostojanstva ljudske osobe, htio bih reći: braćo, ne bojte se onih koji vjeruju u Boga i žele ispovijedati i slobodno živjeti svoju vjeru. Crkva ne traži vlast i zemaljske povlastice, nego vječno spasenje ljudi. Neka ovo slavlje bude poticaj na iskreno i trajno pomirenje sve braće vjernika i onih koji ne vjeruju, u potpunom i uzajamnom poštovanju prava i svačijega ljudskog dostojanstva. Tako ćete moći napredovati zajedno u općem dobru, te u skladnom i konstruktivnom miru.

           Draga braćo i sestre! ‘Budite vjerni Bogu i svetom Petru sve do smrti!’ Ove riječi što ih je moj Predšasnik Papa Ivan VIII. uputio 879. godine, svećenstvu i svemu hrvatskom puku, usvajam i ja danas i ponavljam podsjećajući vas također i na riječi vaših biskupa iz godine 1939. da ste vi ‘narod svetoga Petra’, pozvani stoga da kao Apostolski Prvak dadete posebno svjedočanstvo za Krista. U prisnom i sinovskom jedinstvu s Petrovim nasljednicima i vašim biskupima, čuvajte ljubomorno ovu svoju dragocjenu i drevnu kršćansku baštinu, prenoseći je neoskvrnjenu i obogaćenu budućim naraštajima.

           Papa vas uistinu voli, ima u vas povjerenje, pozdravlja vas i od srca blagoslivlja.”

           Dano u Vatikanu, dne 22. kolovoza, na spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice, godine Gospodnje 1984., a šeste našega pontifikata.

Papa Ivan Pavao II.