U godinama rada na portalu Bitno.net, objavio sam na stotine različitih propovijedi biskupa i svećenika iz Hrvatske i inozemstva. Za nas koji radimo u digitalnim medijima jedna od bitnih stvari je znati kako ljude privući da uopće otvore tekst, jer i najbolja propovijed može ljudima proći ispod radara ako nije predstavljena na način koji ljude zanima. Metodom pokušaja i pogreške privlačenja publike opremom teksta u čemu dominantnu ulogu igra naslov u mom se iskustvu iskristaliziralo da ljude obično najviše oduševljavaju četiri stvari: 1) kada je propovjednik spreman podijeliti vlastito iskustvo kako se neki aspekt vjerske istine ostvario u njegovom životu (ili životu bližnjih) 2) kada propovjednik daje praktičan savjet kako mi možemo bolje živjeti vjeru u svakodnevici 3) kada je ono što propovjednik govori povezan s nekim aktualnim izazovom u našem društvu, kojeg kao zajednica vjernika prepoznajemo, ali osjećamo da ne znamo sami s njime izaći na kraj 4) kada propovjednik produbljuje neki aspekt Božje riječi koji nam je dosad ostao sakriven, iako smo mnogo puta čuli biblijsko čitanje.

U tom smislu, propovijedi nuncija Lingue znale su mi zadati problem jer bi obično sadržavale barem tri od četiri navedena elemenata, pa ne bih bio siguran što je od toga najbolje istaknuti. To mi govori da nuncij osluškuje vjernike i osjeća čega su ljudi danas žedni, bez potrebe da ima uvid u analitiku i detaljne statistike kojim raspolažu današnji portali.

No, iako su spomenuti elementi bitni da pobude interes za propovijed nisu dovoljni da stvore reputaciju propovjednika kod čitatelja ili slušatelja. Reputaciju stvara kada osjetimo da je ono što se govori pogođeno za naš život i život naše zajednice, te kada ton i jezik kojim se govori odaje čovjeka koji nas razumije. Pristupačan jezik i ton bitni su uvjeti da slušatelj postane raspoloživ čuti išta od sadržaja, a za nuncijeve propovijedi vrijedi ono što je  fra Ante Vučković u jednoj od svojih knjiga istaknuo “jezik kršćanstva mora biti ogoljen, oslobođen od viška, primjeren životnom izboru i iskustvu. Kada je riječ o odnosu s Bogom i osobnom iskustvu, ljudi traže susret s osobom, a ne s predstavnikom neke institucije.” Drugim riječima, za kvalitetu propovijedi nije bitno samo ono čega u njoj ima, nego i onoga čega nema, a ja osobno u nuncijevim propovijedima niti pažljivim čitanjem nisam uspio uočiti niti jedan primjer dociranja, ustaljenih fraza, suvišnih ponavljanja i sličnog što opterećuje sadržaj i udaljuje slušatelja.

Spomenutom svakako pridonosi i osobni ton koji nuncij daje svojim propovijedima. Paradoksalno, upravo kada čujemo da jedan nadbiskup spominje da mu se javljaju sumnje u vjeri, mi možemo ostati utvrđeni u svojoj vjeri jer shvaćamo da naše vlastite sumnje nisu ništa specifično ili znak otpadanja od vjere nego najnormalniji proces kroz koji prolaze i ljudi na visokim crkvenim položajima. “Gledam taj kruh koji sam upravo posvetio i vidim da je isti kao prije. Pijem to vino, ali kako ga mogu zvati krvlju? I spontano mi se postavlja pitanje: Je li istina ono što kažem da vjerujem? Je li istina ono što propovijedam?”, podijelio je nuncij u jednoj od svojih propovijedi i dobro je da je to učinio jer vjerojatno nema vjernika komu se barem povremeno ne javljaju takve sumnje, ali smo nerijetko zatvoreni da ih jedni drugima priznamo, pa tako ostajemo usamljeni u vlastitim bitkama.

Možda će se to dijeljenje osobnoga nekome činiti pretjeranim, ali nije, ovce prepoznaju glas pastira kada vide da i on dijeli njihovu sudbinu, strahove, čežnje, sumnje, ali i poticaje Duha Svetoga i nadahnuća, pa i kada su vrlo specifična. Nuncij je u propovijedi školarcima povjerio “Još uvijek se sjećam kada sam prvi put ustao da pomognem mami oprati suđe”, uvjeren da je bilo riječ o nadahnuću Duha Svetoga. Pretpostavljam da to nije bio nuncijev najznačajniji susret s trećom božanskom osobom, ali poruka je svejedno snažna jer dječacima i djevojčicama otkriva da Duh Sveti nije stranac koji nas posjećuje jednom ili dva puta u životu kada trebamo donijeti neku veliku odluku nego onaj koji nas potiče na svakodnevna dobra.

Peto poglavlje ove zbirke propovijedi nosi naslov “Pozvani smo biti Božja neprocjenjiva oruđa u svijetu”, uz podnaslov “Kršćanski život mora biti predokus raja na zemlji”. Kada se te dvije misli povežu dobije se ideja da smo najdjelotvornije oruđe u Božjoj službi kada je naš život predokus raja, odnosno kada odiše radošću. Smatram da radost možemo shvatiti kao lakmus papir osobne duhovnosti, ali i duhovnosti naših zajednica. Ujedno je i odgovor na brojna aktualna pitanja Crkve i društva: Što Crkva može donijeti svijetu? Radost. Kako prepoznajemo autentičnog kršćanina? Tako što je radostan. Kada nastaju sukobi među nama? Kada nedostaje radosti. No, iako svi volimo kada se radost spomene, to je i nezgodna tema. Problem s njom je što nam neumoljivo kaže gdje smo u odnosu s Bogom, ne da se zamaskirati iza površne pobožnosti, svi mi na koncu znamo koliko smo radosni u svojoj duhovnosti i tu ne pomažu kurtoazni osmjesi. Zato temu radosti često izbjegavamo i radije se bavimo perifernim stvarima u kojima se lako sakriti. Činjenica da je radost pojam kojeg nuncij često spominje, pa mu na neki način posvećuje i cijelo jedno poglavlje, dokaz je da se ne sakriva u razgovoru s Bogom, a to slušatelj ili čitatelj itekako prepoznaje.

“Radost mora biti odijelo kršćanina”, piše nuncij dodajući kako “žalostan kršćanin nije pravi kršćanin”. Nema sumnje radost jest Božja volja za naš život, ali pitanje je kako tu volju kojom se stiže do radosti prepoznati. Tu dolaze praktični savjeti koje nadbiskup Lingua nudi u svojim propovijedima. Kada smo u nedoumici, prvo što treba je, preporučuje nam nuncij, jest poslušati glas savjesti, ako nakon toga nismo sigurni, valja za savjet pitati duhovnika ili nekog zrelog vjernika koji nam je prijatelj. No ako se i tada nedoumica nije razjasnila nuncij preporučuje: “Evo malog savjeta, u tim rijetkim slučajevima kada više ne znamo što bismo: bolje je izabrati ono što mi je teže, i siguran sam da nam Gospodin neće dopustiti da učinimo nešto suprotno Njegovoj volji nakon što smo pokazali sve naše dobre namjere, čak i spremnost da učinimo nešto što nam se ne sviđa, samo Njemu za ljubav, Njemu za volju. I tada Gospodin djeluje i ne dopušta nam da učinimo ništa loše.” Siguran sam da bi ovo jednostavno trostruku pravilo mnogim vjernicima podarilo puno mirniji san nego što su ga ponekada imali u svojim duhovnim previranjima. Iako cijene slobodu, ljude ona nerijetko preplavi I po mome iskustvu neobično cijene ovakve praktične savjete koji im daju orijentacijski okvir u trenutku kada se nađu izgubljeni.

No, temelj svake propovijedi je ipak u Božjoj riječi i u misnim čitanjima toga dana, posebno evanđelju, i u onome koliko je propovjednik može produbiti i aktualizirati Božju riječ, i dodao bih još jednu stvar: koliko može biti kreativan s njom, izaći iz onoga što se uobičajeno govori o pojedinom odlomku, donijeti nešto novog što obično proizlazi iz osobnog susreta s Božjom riječju i što je pokazatelj da propovjednik o njoj redovito razmišlja. Kreativni smo samo s onime čime dobro vladamo, detalje uočavamo u onome što nam je dobro poznato, tamo gdje smo nesigurni i gdje nam je teritorij nepoznat držimo se gotovih recepata koje slušatelja obično zamaraju. Istaknut ću zbog ograničenosti vremenom samo jedan detalj. U propovijedi o Kristovoj zapovijedi ljubavi nuncij ističe da novina koju Krist donosi nije toliko u tome da ljubimo druge, već da ljubimo “jedni druge”, naglasak je na uzajamnosti. “Isus nam pomaže shvatiti da puninu Zakona, tj. Njegovu zapovijed, ne možemo živjeti sami!”. Iako sam puno puta pročitao ovaj evanđeoski ulomak, moram priznati da mi je nuncijev uvid bilo osvježenje, a riječ je i o vrlo aktualnoj poruci, jer jedna od pošasti koja se širi društvom, a onda posljedično i Crkvom je individualizam, koji vjeru svodi isključivo na privatnu stvar za koju nije potreban oslonac na zajednicu, nego isključivo na osobnu pobožnost i takoreći privatan odnos s Bogom.

U dosad izrečenome, mislim da se prilično zorno očituje da apostolski nuncij nastoji biti vjeran predstavnik Svetog Oca pape u Hrvatskoj, ne samo zbog pristupačnog jezika, ili tema koje bira, nego i zbog toga jer se često u svojim propovijedima izravno poziva na Franjine riječi. Potrebno nam je toga kao vjernicima, posebno danas kada svatko s priključkom za internet misli da se može olako obračunati sa Svetim Ocem, kritizirati ga, iskriviti njegove riječi itd. Iako se zbog vrlo lakog pristupa medijima čini da danas svi mogu biti upoznati s onime što papa Franjo propovijeda, pa se možda čini da nema potrebe i u propovijedima to isticati, meni se čini upravo danas kada postoje brojni napadi na jedinstvo Crkve posebno potrebno ispravno ukazivati na Papine riječi i vući Crkvu u istome smjeru kao i sveti Otac, nadahnjivati se na njegovim riječima i podsjećati na njegov inicijative.

Za kraj, čak i kada ne bismo pročitali niti jednu propovijed iz ove zbirke, sama njihova količina i činjenica da je trebalo obići Hrvatsku nekoliko puta (s time da smo imali dvije godine Covid krize dok su propovijedi nastajale) jest samo po sebi propovijed. Propovijed o brizi. A ta se briga za vjernike diljem Hrvatske osjeti u svakoj od ovih propovijedi, posebice u posljednjem dijelu knjige u kojoj su propovijedi vezane za teme boli i trpljenja, i njihove preobrazne u Kristu. Nema recepta za postići dojam da propovjednik brine za nas, to dolazi kao ukupni proizvod njegovog odnosa s Gospodinom i očituje se na skriven, ali prepoznatljiv način. Mi na intuitivan način znamo prepoznati jesu li nam riječi upućene iz brige za nas ili reda radi. Ali, uvjeren sam, riječi napisane u ovoj knjizi ne svjedoče samo o brizi za nas koji smo “unutar Crkve” i koji smo slušali ili čitali propovijedi, nego i za one vani, jer kao što i naslov ove knjige upućuje cilj nije samo naša vjera, nego “da svijet uzvjeruje”.