Na krštenju je dobio ime Franjo, a kada je stupio u franjevce sa 16 godina uzeo je ime fra Didak. Teologiju i filozofiju studirao je u Innsbrucku. Za svećenika je zaređen 1894., a mladu misu proslavio je u rodnoj Hercegovini, u koju se trajno vratio 1895. godine.

Zalagao se za opismenjavanje naroda u Hercegovini krajem 19. i početkom 20. st. Djelovao je iz Širokog Brijega, gdje je predavao u Gimnaziji, no brinuo se i za škole u okolici, u kojima je uveo specifičnu metodu širenja pismenosti u kojoj su učenici prenosili dalje svoje znanje nakon što bi ga stekli u školi.

Ipak, najznamenitija fra Didakova zasluga bilo je spašavanje hercegovačkog pučanstva od gladi tijekom Prvog svjetskog rata. Naime, u ratnim uvjetima nedostatka hrane i općeg kaosa u proizvodnji i opskrbi, pojavila se u Hercegovini glad, koja je prijetila smrću velikog broja ljudi. Fra Didak se tada snažno aktivirao i posjetio je samog cara u Beču tražeći pomoć. Uspio je osigurati prijevoz za tisuće najugroženije djece prema hranom bogatijim krajevima.

Procjenjuje se da je spasio oko 17 000 djece organizirajući im transport u Slavoniju i Srijem, gdje je nestašica hrane bila manja. Tako spašena djeca vraćena su kasnije svojim domovima. Ipak, dio djece ostao je trajno u sjevernijim krajevima jer su ostala bez roditelja.

Nakon rata, 1919. fra Didak je izabran za provincijala. Umro je 1922. sa samo 50 godina iznenada, 3. veljače, na blagdan Sv. Blaža, zaštitnika čitlučke župe, nakon što mu je pozlilo nasred Čitlučkoga polja, gdje je s nadinžinjerom Gohrlichom i studentom medicine P. Jerkićem pripremao predradnje za regulaciju Čitlučko-čerinskoga polja.

I svoje posljednje trenutke života dao je radeći na dobrobit hrvatskoga naroda, kao što je činio čitav svoj vijek.