Sve je krenulo istupom njemačko-hrvatskog novinara i teologa Marija Trifunovića na televiziji N1, u kojem je kritizirao spajanje nacionalnog i vjerskog. Na njegov istup na svom je Facebook profilu odgovorio don Damir Stojić, bivši dugogodišnji studentski kapelan koji trenutno obnaša funkciju ekonoma Hrvatske salezijanske provincije. Uslijedila je kritika Stojićevih tvrdnji iz pera riječkog teologa i crkvenog povjesničara Marka Medveda što je potaknulo novu reakciju poznatog salezijanca.

U nastavku prenosimo ključne detalje polemike koja je potaknula upravo ono što dio sudionika iste opetovano zaziva – “unutarcrkveni dijalog i raspravu”.

Mario Trifunović: Crkva je zakazala

Gostujući 6. kolovoza u emisiji Novi dan na televiziji N1, Trifunović je kritizirao “narativ o državi i Crkvi” koji se, tvrdi, “već trideset godina gura”.

“Vidimo tendenciju da se još više stapa država s Crkvom, što nije u teološkom duhu”, poručio je, istaknuvši kao protuprimjer Crkvu u Njemačkoj: “Njemačka je sekularna država, i Hrvatska je, ali Njemačka to živi. Crkva je jedan glas u tom društvu, još uvijek snažan. Ako ćemo vući paralelu s recentnim događanjima oko Thompsona, Crkva je digla glas protiv krajnje desničarske stranke AfD.”

Upitan o propovijedi zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše izrečenoj u Kninu gdje je prelat ustvrdio kako “branitelji koji su položili svoje živote nisu išli u smrt da bi škole bile mjesta ideoloških eksperimenata, da bi se brak obezvrjeđivao, a majčinstvo ismijavalo”, Trifunović je odgovorio: “Čuo sam i za dio o majčinstvu i braku. Ne progovara se o praktičnim problemima već o imaginarnim neprijateljima. Što je s pitanjem posla, stanovanjem? Crkva se nažalost ne bavi pitanjima koji brinu vjernike, pa i to što u zamjenu za Maksimir dobiva zemljišta, koja će najvjerojatnije niknuti nove crkve, a postojeće – nisu, naravno prazne – ali su poluprazne.”

Malo kasnije će, pak, istaknuti da se Crkva u Hrvatskoj ponaša kao da “želi održavati neki status quo: samo neka nam dođu mase, neka je što veća kvantiteta, neka je što više vjernika i ljudi, ali hoćemo li gledati kritički na neke pojave, hoćemo li se baviti stvarnim problemima ljudi, to je drugo pitanje”.

Naglasio je da teolozi i svećenici u svijetu progovaraju o izazovima kao što su umjetna inteligencija i klimatske promjene, dok “smo mi ovdje zapeli za neke stare događaje”.

“Ako je moguće da toliko mladih ljudi dolazi na Thompsonov koncert bez kritičke svijesti, rame uz rame slave s ljudima koji nose ustaške simbole, pitam se gdje je i Crkva zakazala sa svojim edukacijama po školama, ali i u župama.”

Pred kraj se osvrnuo i na spoj vjerskih obilježja i “ratnog narativa” na spomenutom događaju, poručivši: “Mač (simbol koji se na Thompsonovim koncertima pojavljuje već gotovo 20 godina, op. a.) i križ ne idu nikako zajedno. Svi oni koji znaju kršćansko učenje i Evanđelje, ako se pozivaju na Isusa iz Nazareta, znaju na što je on pozivao, a to je ljubav prema bližnjemu. Kako mač može biti ljubav prema bližnjemu, on stoji za nasilje, a Isus iz Nazareta nikada nije pozivao na nasilje, tako da mi je to neprihvatljiva ikonografija.”

Don Stojić: Trifunović bi trebao razbiti svoj ideološki balon

Dva dana kasnije na njegov je istup reagirao don Damir Stojić, objavivši na svom Facebook profilu da “cijeni” brigu Marija Trifunovića, ali da neke njegove tvrdnje “nemaju dodira s realnošću”. Podijelivši svoj osvrt na nekoliko točaka, svećenik je prvo kritizirao tvrdnju njemačko-hrvatskog teologa i novinara kako se Crkva u Hrvatskoj ne bavi praktičnim pitanjima.

“Brak i obitelj nisu praktična tema? Zbilja? Pa nije li upravo obitelj temeljna stanica društva – ne samo po crkvenim dokumentima, već i po zdravom razumu? Ako obitelj propadne, propast će i društvo, a s njim i radnici čija se prava, gle čuda, Crkva itekako trudi braniti”, poručio je Stojić, dodavši da se hrvatski episkopat često oglašava o ekonomskim temama, klimi i društvenoj nepravdi, ali da se o tome ne čuje jer “nije viralno”.

Potom se osvrnuo na tvrdnju o “praznim crkvama”, istaknuvši da su one “pune – i to mladima” te kako bi Mario “mogao razbiti svoj ideološki balon i osobno se uvjeriti” u to.

“Kako je već u svom komentaru spomenuo i moj kolega fra Mario Knezović, toliko su pune da je čak i Rada Borić priznala, očito u trenutku nepažnje, da je ‘srce boli’ kad vidi koliko mladih ide u Crkvu. Srce boli – Crkva se puni. Eto ti paradoksa.”

Kontrirajući tezi o “stapanju države i Crkve”, popularni salezijanac pozvao se na sv. Ivana Pavla II., papu “koji je komunizam rušio molitvom i istinom”, a koji je “govorio da je domoljublje krepost i moralna obveza i da je sastavni dio 4. Božje zapovijedi”.

Pritom je kao primjer otvorenosti domaće Crkve istaknuo brojne hrvatske misionare koji djeluju u svijetu, ali i svećenike iz drugih zemalja na službi u Hrvatskoj.

Damir Stojić potom se kritički osvrnuo na tezu o njemačkoj sekularnosti, istaknuvši kako se radi o zemlji “u kojoj država ubire crkveni porez”.

“Moguće je da gospodin Trifunović upravo od tog sustava prima plaću. Ironično? Da. Licemjerno? Možda. Njemački? Definitivno. Ja zastupam odvojenost Crkve i države i ne želim da država stoji između mene i mojih vjernika, kao što je slučaj u Njemačkoj.”

Dotaknuo se i teze o spajanju vjerske i ratne simbolike, tj. križa i mača, podsjetivši primjerima sv. Mihaela, sv. Pavla i sv. Jurja da takav spoj nije stran katoličkoj ikonografiji.

“Mač u kršćanskoj simbolici nije simbol agresije, nego pravde, snage, vjere, mučeništva i duhovne borbe. U Post 3, 24 mač čuva raj, u Ef 6, 17 Pavao poziva da uzmemo ‘mač Duha, to jest Riječ Božju’. Isus nije rekao: ‘Došao sam donijeti mir poput lavande u wellness centru’, nego: ‘Nisam došao donijeti mir, nego mač’ (Mt 10,34).”

Marko Medved: Zna li Stojić što misle hrvatski katolici?

Rasprava je dobila novu dimenziju kad se u nju 13. kolovoza, tekstom na portalu Točkazarez, osvrnuo teolog i crkveni povjesničar sa Sveučilišta u Rijeci Marko Medved.

Odmah u uvodu istaknuo je tezu da je “nekorektno optuživati Trifunovića da u Hrvatsku unosi stavove njemačkih katolika”, jer mnogi domaći katolici i teolozi razmišljaju slično, što bi se vidjelo “kada bi se u nas uistinu njegovao unutarcrkveni dijalog i rasprava”.

“Čuvarima reda i tradicije” koji, pak, kritiziraju Crkvu u Njemačku, savjetovao je “dozu poniznosti”, podsjetivši na “izdašnu financijsku pomoć” koje su crkve u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini primile, a “nastavljaju dobivati i dalje”, od njemačkih katolika.

“Zahvaljujući tim istim katolicima koji su angažirani u sinodalnom hodu u Njemačkoj financirano je školovanje i doktorati brojnih naših teologa, i to ne samo u komunizmu nego i u demokraciji, sve do danas.”

Suprotstavljajući se Stojićevom “opravdavanju nacionalizma Thompsonove retorike”, Medved citira teologa Tomislava Janka Šagija Bunića, koji je svojevremeno poručio: „Nacionalna vrednota (…) budući da joj se pridaje transcendentalna vrijednost, koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom.“

Dalje dodaje: “Šteta što hrvatski biskupi do sada nisu ozbiljno prihvatili napore za sinodalnom Crkvom jer bi onda svi zajedno bili u stanju zrelije razgovarati i onda kada laici izražavaju kritičke stavove poput ovih Trifunovićevih. No u nas su još uvijek na cijeni apologetski pristupi na liniji Stojićevog.”

Riječki teolog pooštrava potom svoju kritiku salezijanskog svećenika, ocijenivši njegov upis kontra Trifunovićevih tvrdnji “etiketiranjem i nijekanjem legitimnosti izricanja stava” te pitajući se zna li on doista “što misle hrvatski katolici”?

“Je li on organizirao sinodalno savjetovanje u svim našim biskupijama i čuo kako razmišljaju oni koji prakticiraju vjeru, uključujući i one koji su napustili Crkvu? Zna li Stojić što pišu i objavljuju hrvatski teolozi? Je li u nas omogućena unutarcrkvena rasprava ili se taj dijalog onemogućava na razne načine? Dakako, onima koji tvrde da je kod nas situacija odlična i crkve pune, ne treba nikakav dijalog i izražavanje pluralnih pa i kritičkih ocjena.”

Medved se ne slaže ni sa Stojićevim tvrdnjama o koegzistirajućoj simbolici mača i križa, poručivi da je “mač simbol nasilja”.

“To je još Isus rekao Petru (‘Djeni mač u korice’, Iv 18,11)”, piše teolog i crkveni povjesničar, pozivajući se pritom na primjer fašističkog vođe D’Annunzija koji je u prvoj polovici 20. stoljeća sa svojim trupama upao u Rijeku.

“U siječnju 1920. u crkvi sv. Vida u Rijeci, u kontekstu talijanskog nacionalizma, vojni kapelan d’Annunzijevih vojnika dominikanac Reginaldo Giuliani blagoslovio je mač i poklonio ga tadašnjemu okupatoru Rijeke. Tada je mač u najvišim crkvenim krugovima bio shvaćen kao neprihvatljiva zloporaba vjere u nasilničke svrhe, što je uzrokovalo reakciju Svete Stolice koja je kaznila kapelana povlačenjem iz grada.”

Medved dodaje: “Dakle, pastoralu mladih nije problem to da mladi hrvatski katolik prisustvom na koncertu nekritički prihvaća rehabilitaciju pozdrava ‘Za dom spremni’ ili narativ koji propagira Thompson, već je problem u javno izraženom stavu teologa Trifunovića. Stojićev odgovor podsjeća na identitetske culture wars (kulturne ratove), više negoli na prenošenje evanđelja mladima. (…) Zar pastoralu mladih treba uvlačenje mladih katolika u kulturne ratove?”

“Koji put najvjerniji sinovi Crkve nisu oni koji apologetski brane instituciju, a to nam dokazuje nebrojeni niz proroka u povijesti, kao i oni teolozi koji su iznijeli Drugi vatikanski koncil nakon što su dugo godina bili marginalizirani od Crkve. Kako kaže Ivan Šarčević, ukoliko se u govoru o vjeri trajno zanemaruje teologija,:onda dobivamo primitivnu vjeru koja može biti opasna za razvoj kako pojedinca tako i zajednice”, zaključuje se u tekstu.

Drugi odgovor don Damira Stojića

U petak 22. kolovoza, salezijanski svećenik upućuje odgovor Marku Medvedu, ponovno na svom Facebook profilu. Istaknuvši prvo kako su “Hrvati zahvalni” pomoći njemačkih katoličkih zaklada koje su “napravile puno dobrih stvari”, Stojić kritizira “crno-bijeli” pogled prema kojem Crkva u Njemačkoj samo daje, a Crkva u Hrvatskoj samo prima.

Ukazavši na činjenice da, za razliku od Hrvata u Njemačkoj, “Nijemci u rekordnom broju napuštaju Crkvu i brišu se iz sustava crkvenog poreza”, kao i da mnoge njemačke župe ne bi imale misa da nema hrvatskih svećenika, Stojić zaključuje da je odnos dvostran.

“Da, Hrvatska prima pomoć iz Njemačke, ali Hrvatska također pomaže Njemačkoj.”

Pritom Medvedov argument naziva “suptilnom porukom” da “ne kritiziramo njemačku Crkvu jer ona nas financira”.

“Ako je logika da tko plaća – taj se ne propituje, onda nam preostaje zaključiti da Duh Sveti radi preko porezne kartice”, piše salezijanac koji u svojom odgovoru nije ostao dužan kritici riječkog teologa.

“Rijetko tko uspije u jednome tekstu proglasiti me i ‘nacionalistom’ i Thompsonovim glasnogovornikom, a da pritom ne ponudi ni jedan dokaz, osim vlastite nervoze prema hrvatskom domoljublju. To je talent.”

Ističući da se slaže s upozorenjem Šagija Bunića o idolizaciji nacije Stojić dalje nastavlja: “Voljeti svoju domovinu i otići na koncert Thompsona nije isto što i ‘pridavati transcendentalnu vrijednost nacionalnim simbolima.”

Još poručuje: “Nadam se da se slažemo barem u jednome: ljubav prema domovini je krepost, a nacionalizam je grijeh. Ali to što se ja veselim pjesmi ‘Lijepa li si’, ne znači da se klanjam oltaru nacije. Isto kao što Vaše kritike meni ne znače da ste Vi apostol evanđeoske skromnosti – više izgledaju kao akademska verzija ‘ne diraj mi moj sinodalni oltar’.”

Tu ne jenjava oštrina Stojićeva odgovora. Istaknuvši da je, zahvaljujući više od dva desetljeća svećeničke službe, “cijelo vrijeme u dijalogu – s konkretnim ljudima, ne s tipkovnicom”, riječkom teologu poručuje: “Ti zamišljaš dijalog kao simpozij gdje se naizmjenično citiraju Koncil i Šagi Bunić uz powerpoint prezentacije. Ja ga živim na terenu, u susretu s ljudima, u ispovjedaonici, na kampu, u vojsci, u bolnici, u zajednicama.”

Po pitanju simbolike mača, Stojić ističe da su simboli u kršćanstvu “često dvoznačni” te navodi primjer vode: “Ona znači i život (krštenje) i smrt (potop). Tako i mač: može značiti nasilje, ali i duhovni boj, borbu istinom protiv zla.”

Pritom, poput Medveda, citira Krista: “Isus u Lk 22 kaže: ‘A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač.’ Da, isti taj Isus kasnije kaže Petru: ‘Spremi mač u korice.’ Dvoznačnost, vidiš? Možda je Isus htio reći: ‘Ne koristite nasilje, ali borite se mačem istine protiv laži.'”

Poručivši Medvedu da “popije koktel (ili bar čaj od kamilice), odbacio je usporedbe s d’Annunzijem, istaknuvši da je mač u Thompsonovoj ruci samo “scenski rekvizit”.

“Ako ćemo tako, sutra ćeš možda tvrditi da i bubanj simbolizira rat jer su ga vojske koristile u bitkama (…) Ne brini, Marko – dopusti da mač ostane podsjetnik na duhovnu borbu, a ne samo na tvoj strah od Thompsonove scenografije.”

Za kraj, don Damir Stojić odgovorio je na optužbe da “uvlači” mlade katolike u kulturne ratove, istaknuvši da su oni “već na bojištu”.

“Reci mi, Marko, gdje točno mladi danas žive? U laboratoriju bez ideologije? Pa svaki dan se suočavaju s pitanjima roda, obitelji, kurikuluma, identiteta, povijesti, vjere u javnosti… To je njihova svakodnevica. Ako im Crkva neda evanđeoske odgovore, dat će im Netflix i TikTok. Pa ti biraj tko je tu pravi ‘general kulturnog rata'”, nastavlja, dodajući: “Možemo se praviti da nema sukoba i nazvati to ‘dijalogom’, ali mladi dobro vide da se na njihovu vjeru, moral i identitet puca sa svih strana. I zato neću glumiti mirotvorca u ratu kojeg netko drugi vodi protiv njih. Radije ću im reći istinu: postoji boj, ali postoji i Pobjednik.”

“Marko, ne brini – Crkva neće propasti zato što neki od nas brane vjeru običnih ljudi, a ne samo apstraktne teološke rasprave. Ako je tvoja briga da će vjera bez teologa postati ‘primitivna’, onda moja je briga da vjera bez naroda postane sterilna”, zaključuje Stojić u raspravi koja bi mogla imati i svoj nastavak.