Nema sumnje da je jedna od najvećih milosti koju možemo dobiti od Boga dobra smrt. Smrt u koju ćemo otići pomireni s Bogom i ljudima i spremni susresti se s Gospodinom. Crkva to itekako prepoznaje, pa zato postoje i brojne molitve koje se obično mole tijekom korizme „za dobru smrt“ u kojima se takva smrt naziva velikom milošću. Ljudi su i čisto s ljudske strane osjetljivi na način na koji je neka draga osoba umrla. Najčešće je jedno od prvih pitanja koje se tada postavljaju “Je li se pokojnik mnogo patio u posljednjim trenucima?”. Nećemo zato puno pogriješiti ako kažemo da je poželjeti nekome „lošu smrt“ jedna od najgorih stvari koje se čovjeku mogu reći.

Zbog toga su me duboko zaboljele riječi iz govora rektora sinjskog svetišta fra Marinka Vukmana održanog tijekom mise povodom svetkovine Velike Gospe, u kojem je poručio: „Neka pate i neka u toj patnji i umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, Crkvi i svome hrvatskom narodu koja je posebno zablistala na koncertima našega Thompsona u Zagrebu i Sinju.“

Nadao sam se da će u ova tri dana reagirati prije svega fra Marinko i ispričati se zbog izgovorenih riječi, nadao sam se da će se javiti barem neka osoba iz Crkve i kazati kako je neprihvatljivo da svećenik javno nekome zaželi smrt u patnji, ali ništa se od toga nije dogodilo[i]. Sve što smo dobili jest intervju u kojem je fra Marinko kazao da nismo čuli ono što smo čuli i da nismo pročitali ono što smo pročitali te da je reći nekome „neka u patnji umre“ teološki govor i izraz kršćanske ljubavi.

Riječi iz fra Marinkova govora posebno su problematične jer su izgovorene tijekom svete mise u kojoj svećenik djeluje „u osobi Isusa Krista“, onog istog Krista koji je umirući molio Oca da onima koji su ga razapeli ne uzme za grijeh njihov čin krajnje okrutnosti. U tom je smislu riječ o izokretanju Kristovih riječi i o antievanđeoskoj poruci kraj istoga oltara na kojem se malo prije toga dogodilo uprisutnjenje Kristova spasenjskog djela za sve ljude. Ako ćemo posve otvoreno govoriti, riječ je o svetogrđu.

Osim toga, kako je moguće da se u istom dahu veliča zajedništvo hrvatskog naroda i poručuje „neka pate i neka u toj patnji i umru“ oni koji nisu s nama? Nisu li ti kojima se želi smrt dio istog hrvatskog naroda čije zajedništvo veličamo, ili ćemo si i mi poput gospođe Dalije Orešković, koju je fra Marinko kasnije u govoru imenom spomenuo, uzimati za pravo određivati tko je „pravi Hrvat“, a tko nije?

Gromoglasna šutnja oko fra Marinkova govora tim je bolnija što je ispalo da je nama važnije što govori osoba poput spomenute Dalije Orešković, nego što se poručuje za vrijeme mise na kojoj su se okupili deseci tisuća ljudi. Njene riječi su, s pravom, naišle na brojne i snažne osude među vjernicima, ali nisam primijetio da se itko usudio javno osvrnuti na ono što je kazao fra Marinko, iako su mjesto i kontekst bili mnogo važniji od istupa gospođe Orešković. Bilo bi uistinu žalosno ako bi se iz toga moglo iščitati da smo puno spremniji čuti i reagirati na ono što govori relativno nevažna političarka, nego što se govori s Kristova oltara za Veliku Gospu.

Osobno sam uvjeren da gospođa Orešković nije važnija od Velike Gospe, jednako kao što sam uvjeren da željeti ikome zlo nije u naravi istinskih vjernika u Hrvatskoj. A kako bi i bilo kada su ljudi koji su snažno obilježili Crkvu u Hrvata u posljednjih stotinu godina u središte svoje pouke stavljali Kristov imperativ da se čak i neprijatelju želi dobro. Od Miroslava Bulešića, koji je svojim progoniteljima kazao: „Moja osveta je – oprost“, do kardinala Kuharića koji je u slavnom govoru održanom u teškim ratnim danima, u kolovozu 1991. godine, kazao: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je“, uvijek smo imali pastire koji su nas upućivali da kršćaninu nema drugog puta nego željeti dobro i onima koji ga nama ne žele.

A što tek reći o propovijedi Ivana Pavla II. održanoj također ratne 1994. godine na tom kultnom Hipodromu kada je pred milijun ljudi poručio: „Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete?“

Bulešić, Kuharić i Ivan Pavao II. govorili su spomenute riječi u puno zahtjevnijim vremenima od današnjih, u vremenima u kojima je narodu bilo teže slušati o kršćanskom milosrđu, ali ujedno su ti uzori vjere svima nama dali kompliment jer su smatrali da hrvatski narod te riječi može čuti i da ih one neće odbiti od Isusa, nego čvršće uz njega vezati. Nažalost, bojim se da smo sve češće suočeni s pokušajima da se pretpostavi što narod „želi čuti“, pa onda nastojanjem da se podilazi njegovim strastima čak i u kršćanskim okruženjima. To je pogrešno. Narod prije svega ne treba podcjenjivati, a onda tom narodu treba donijeti Kristovu riječ onakvu kakva jest. Kada ju je teže čuti, tada je treba još više propovijedati, kada nam je teže ljubiti, tada nas treba na tu ljubav snažnije poticati.

Crkva je u svojim svjedocima vjere činila upravo to. Ona je uvijek bila brana da se politički, svjetonazorski i svaki drugi obračuni ne razbuktaju do te mjere da više ne možemo jedni s drugima živjeti. Ako tih svjedoka više ne bi bilo, s pravom bismo se mogli pobojati za toliko spominjano zajedništvo. Ako bi Crkva prestala pozivati da se svakome želi dobro, vrlo brzo bismo osjetili još veće zlo. Ako bismo pokušali i u Crkvi preuzeti Zmajeve misli, vrlo brzo bismo shvatili da se više ne možemo klanjati Janjetu. Ako bismo i u Crkvi počeli propovijedati smrt, odakle bi onda došao Život?

[i] Nakon što sam dovršio svoj tekst uočio sam danas objavljeni tekst na ovu temu dominikanca Ante Bobaša koji se nalazi ovdje.