Guillaume, otac Oliviera koji će uskoro imati petnaest godina, misli da se ne smije miješati u afektivni i seksualni život svojega sina: »Olivieru ne želim držati predavanje o fiziologiji muškarca. I sam je brzo shvatio kako to normalno funkcionira! Što se tiče njegovih odnosa s djevojkama, ne znam s kojim bih se pravom u to miješao. Ako se Olivier radije zabavlja s djevojkama nego da radi, mi, njegovi roditelji, tu ne možemo ništa!« Drugim riječima, »To je njegov problem!«

Agathe, desetogodišnjakinja, raspravlja s roditeljima kako bi joj dopustili popodnevni odlazak na bazen s prijateljicom umjesto obiteljske šetnje. Jedna nazočna odrasla osoba umiješa se u razgovor: »Pustite ju da sama odluči! To je njezin problem!« Agathini roditelji odgovaraju: »Njezin, ali i naš«.

Mogli bismo dati mnogo drugih sličnih primjera, no upitajmo se u kojoj su mjeri problemi naše djece i naši problemi?

Svako, pa i najmanje dijete, osoba je različita od svojih roditelja, pa ju se kao takvu mora i poštovati. Naša djeca nisu naše vlasništvo i nemamo pravo oblikovati ih kako nam se svidi. Naše je poslanje pomoći im da izgrade svoj život, a njihov život nije naš. Oni žive jedinstvenu priču ljubavi s Bogom, pred njima je zvanje koje ne smije biti projekcija naših želja ili ambicijā. U tom je smislu istina da je sve što se njih tiče »njihov problem«.

Svako dijete ima svoj tajni vrt u koji nemamo pravo zalaziti. Jedan dio naše djece uvijek nam ostaje neuhvatljiv: to je tako već kad su maleni, i sve više i više kako rastu. Njihov odnos prema Bogu ostat će uvijek tajnom koju ne mogu ni s kim podijeliti. Nikada nemamo pravo miješati se u tu tajnu, a kad nam odškrinu vrata svojeg intimnog kraljevstva, smijemo ostati tek na pragu. Koliko im god željeli pomoći, koliko god velika bila naša želja da ih bolje upoznamo, uvijek će neke stvari biti »njihov problem«.

Cilj je odgoja pomoći djetetu da postane odraslom osobom. Odrasli smo kad preuzmemo odgovornost za »svoje probleme«, kad postanemo odgovorni, ali to se ne događa preko noći ni pomoću čarobnog štapića na dan kad postanemo punoljetni. Potrebno je dugo učiti da bi čovjek postao svjestan posljedica svojih čina i sposoban za njih odgovarati. Neku djecu treba gurati prema autonomiji, drugu treba kočiti. Umijeće odgajanja upravo je u tome da se zna dozirati odgovornost koju je dijete ili mlada osoba sposobna preuzeti, kako bi ga se malo-pomalo vodilo prema trenutku kad će cijeli život uzeti u svoje ruke.

U međuvremenu se odrasli moraju brinuti za »probleme« koje dijete ne može samo uzeti na sebe. Kao roditelji odgovorni smo za svoju djecu. Ta odgovornost nije samo materijalne naravi (mi smo, na primjer, oni koji moramo popraviti štetu koju su oni načinili), nego prije svega duhovne. Zato se s autoritetom moramo miješati u njihov život – u »njihove probleme« − iako će se taj autoritet izražavati na razne načine ovisno o dobi i osobnosti djeteta.

Gledajmo Boga, našeg Oca: svi su naši »problemi« i njegovi, jednostavno zato što nas ljubi. I upravo zato otišao je na križ. Kad vapimo Bogu, on nikada ne odbija naše molitve riječima: »To je tvoj problem!« Naprotiv: »Budući da je to tvoj problem, to je i moj problem«. Bog je milosrđe. Poziva nas da ljubimo suosjećajnim i milosrdnim srcem. Problemi naše djece naši su problemi zato što ih ljubimo. Kad odrastu i kad napuste dom, ostat ćemo njihovi roditelji i nastavit ćemo sa svojim poslanjem moleći za njih. U tom smislu njihovi će problemi uvijek ostati i naši.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.