Nitko ne će zanijekati da su erotika i seksualnost vrlo ugodni vidovi života. U Njemačkoj vlada uvjerenje da je Beate Uhse[1] izumila seksualnost nakon što ju je Katolička Crkva stoljećima uspješno sprječavala. Međutim, to uvjerenje dovodi do dviju čudnih posljedica. Kao prvo, ako je tako, onda su se prethodnih stoljeća ljudi morali razmnožavati preko gomolja i, kao drugo, Beate Uhse bila bi jedina odgovorna za sve loše što se danas događa u seksualnosti. Očito je da tu nešto nije u redu. Seksologija je uznemirena. Vodeći seksolozi žale se da takozvana seksualna revolucija nije uspjela. Nije se dogodilo naviješteno oslobođenje.

Mogućnost da se strogo odvoji spolno uživanje od ljubavi pomoću “pilule” pospješila je jedino bolju trgovinu seksualnosti. Bilo bi krajnje nepodnosivo kada bi se porno zvijezda stalno zaljubljivala u svoje partnere. Čak i porno potrošač ne doživljava seks cjelovito, nego jedino kao hormonalni proces slobodan od bilo koje veze. Sve je bezimeno i besplodno. Kažu da je smokvin list sa spolnih organa prešao na lice. Najnovija je posljedica odnedavno cybersex: industrijska proizvodnja orgazma bez opasnosti zaraze. Užitak i ljubav? Daleko od toga! Čisto sprječavanje! Na taj se način spolnost svela na tjelovježbu s tjelesnim dodirivanjem ili bez njega. Seksualnost je postala roba, spolni čin vrijednosna mjera vlastite moći i tržišne vrijednosti. Glavni dobitnik toga razvoja je porno industrija koja cvate, a velik gubitnik je upravo užitak u životu. Seksolozi se tuže da je opao osobni seksualni užitak i da se dramatično smanjila “učestalost spolnih odnosa”.

Protiv tih golih činjenica pokrenuta je besmislena dezinformacijska kampanja koju podržavaju moćni novčani probitci. Već od četrdesetih godina – kao što je danas poznato –namjerno su rašireni podatci, djelomično namjerno krivotvoreni, koji su trebali “dokazati” da su ljudi zapravo znatno “pokvareniji” negoli se to općenito mislilo. To je psihološki djelovalo kao selffullfilling prophecy, proročanstvo koje se samo po sebi ispunjava, ohrabrujući one koji su htjeli biti u modi da učine nešto kako bi bili u modi i na seksualnomu području. To je uzrokovalo ponekad pogubne posljedice.

Čak i danas sumnjive statistike igraju važnu ulogu na području spolnosti. Samo zapitajte kasno pubertetskoga mladića u obližnjemu kafiću s koliko je žena imao odnose, kako često, koliko dugo itd. Dobit ćete dojmljive brojeve. No pritom se ne koriste jedino brojevi, potrebna su i određena izvješća. Posebni časopisi sugeriraju slobodan seks na svakomu uglu ulice i uvijek s drugim partnerom ili tantru u berlinskome apartmanu koji ne predstavljaju jedino vrhunac postizanja užitka, nego i drski prekid opće zabrane i iscjedak slobodarstva i modernosti. Ondje se uglavnom prikazuju prilično skučeni, ali goli parovi. Ozračje je puno djetinje naivnosti i malograđanštine “pa to rade svi” i obrazovnoga erosa. Oswald Kolle[2] bio je uspješan uzor njemačkoga učitelja koji je uspio istjerati iz seksualnosti svaki pravi užitak i prikazati erotiku s krajnjom trijeznošću poput “Brehmsova životinjskoga svijeta”[3].

Zato je neizbježna napomena da seksualna aktivnost pogoduje zdravlju. Zamislite: spolni odnos, petite mort francuske erotske književnosti, pomaže učvršćenju krvnoga tlaka. To je konačni kraj spolnoga životnog užitka. Giacomo Casanova bi se ovoj erotskoj nepismenosti zajedljivo narugao. Da ta opća histerično ekshibicijska atmosfera dovodi do smetnja u seksualnome iskustvu, stručnjaci dobro znaju. Konačno, televizijski su razgovori puni porno zvjezda koje pritom pokazuju raskošno ukrašeno tijelo s ledenim očima poput registarske blagajne, po dužnosti izjavljuju da ih sve to zabavlja i da im je gotovo neugodno da zato uzimaju novac. Osim toga, žele se uskoro vjenčati, naravno, sa svojom velikom ljubavi, vjernost je njima vrlo važna, a kasnije žele dobiti i djecu. Željeni je učinak uglavnom neizravan: u određenomu smislu sve je to posve normalno!

No stvarnost je posve drukčija. Što se sve žednoj javnosti pruža uz milijarde visoke troškove spretno je zapakirana i promidžbeno vješto pripravljena glupost. Zapravo, glupost s teškim posljedicama. Na temelju rizika i popratnih pojava ove gluposti Jürg Willi, jedan od najpoznatijih svjetskih terapeuta bračnih parova, zaključuje da je eksperiment sa slobodnom ljubavi šezdesetih i sedamdesetih godina potpuno propao. Spolna je nevjera najsigurniji način da se uništi neka veza. I seksolozi kažu da su seksualni čini usmjereni samo na orgazam najsigurniji put do spolne nemoći i frigidnosti kao što je, s druge strane, odvajanje seksualnosti od partnerske veze u međuvremenu iznjedrila pojavu seksualne ovisnosti. Sve više se ponavlja ono u čemu se ne uspijeva i na taj se način postaje sve više razočaran, prazan i usamljen.

S obzirom na to stanje, objašnjava Jürg Willi, za užitak i sreću u životu nema sigurnijega temelja od čvrste partnerske veze i da je za njezino uspješno djelovanje seks od drugorazredne važnosti. Mora se bolje paziti na “ono što parove drži zajedno”. Seksolozi savjetuju cjelovit pogled na spolnost i posebno na njezino sjedinjenje s ljubavlju tako da se spolno razočaranje ponovno pretvori u spolni užitak. Feministkinje optužuju “pilulu” kao “patrijarhalni izum muškaraca”. Kada je u jednomu televizijskom razgovoru poznati židovski seksolog Ernest Bornemann izrazio slične teze, voditelju se emisije izmaklo: “To zvuči gotovo katolički!” Odgovor: “Pa što onda?”

Sve je to stvarno iznenađujuće. Zapravo, navikli smo se optuživati Katoličku Crkvu kao ustanovu koja sprječava seksualni užitak. Upravo je u srednjoj Europi postalo uobičajeno pokazivati osobnu seksualnu neuništivost i prosvijetljenost protestirajući protiv svetoga oca u Rimu zbog svega što navodno ima protiv seksualnosti. Ernest Bornemann očito nije bio baš na razini političke korektnosti. Međutim, nakon što je seksualno tržišno gospodarstvo sa svojom temeljitom industrijom srušilo životnu radost seksualnosti do te mjere da i mladi ljudi od jedva dvadeset godina već pokazuju gađenje prema njoj, alternativni putovi do seksualnoga zadovoljstva dobivaju na aktualnosti. Pogledajmo ih malo bliže:

Posljednje razdoblje europske povijesti, koje je još uvijek bilo katolički nastrojeno, bilo je 18. stoljeće. Tada je upravo u katoličkim pokrajinama na području seksualnosti vladalo solidno životno zadovoljstvo koje ni iznimni ispovjednici puni razumijevanja ni propovjednici pokore nisu uspjeli držati u relativno pristojnim granicama. Teatralnu žestinu nekih propovijedi nadmašila je lakomislenost ljudi. I zaštitnik ispovjednika, sv. Alfonz Liguori, zastupa, kada je riječ o ispovijedi grijeha vezanih za spolnost, prilično širokogrudno načelo: ne ispitivati, nego samo čekati i vidjeti što dolazi. To ima veze s činjenicom da u katoličkoj predaji takvi grijesi nisu zauzeli prvo mjesto. Lijenost, nebriga i pohlepa, društveni grijesi kao oholost, neograničeno veličanje sebe sama stajali su na prvim mjestima na listi grijeha. Osim toga, jedna opasna reakcija bila je upravo tada aktivna protiv katoličkoga stava – jansenizam. Njegovi su predstavnici predbacivali “službenoj Crkvi” prepopustljiv moral. Zbog toga je iz crkveno-političkih razloga trebalo izbjegavati svaki vid licemjerstva.

Katolička je Crkva objavila da se dobri Bog vjerojatno ne bi toliko trudio oko stvaranja seksualnosti ako sve to dolazi od đavla. Dakako, u spolnosti se, upravo zato što su je poznavali i cijenili – čak kao i dio sakramenta – vidjela aktivnost koja stvara zadovoljstvo i zahvaća čovjeka u njegovoj srži te koja je bila u stanju odvratiti ga od slobodno izabranoga puta i dovesti ga do emocionalnih katastrofa. Na ovomu su području davana i upozorenja. No seksualne skučenosti u ono vrijeme nisu bile svojstvene katolicima. To možda zvuči začuđujuće, ali je riječ o rezultatu znanstvenih istraživanja koje je obavio Max Weber, utemeljitelj moderne sociologije, koji katolicima nije bio osobito sklon. Činjenica da su u 18. stoljeću vladari često imali ljubavnice koje su, uostalom, bile poštivanije, moćnije i emancipiranije negoli danas ljubavnica direktora banke; da su prinčeva djeca, zbog političkih razloga, baštinila određene biskupske stolice, a da se zbog toga nisu osjećala pozvana na celibat i tome sukladno – javno – živjela u grijehu i da je, konačno, Giacomo Casanova bio papinski bilježnik, ne znači da sve ovo možemo s današnjega gledišta jednostavno odobriti. Nijedan poznavatelj situacije, posebno povijesti ćudorednoga ponašanja, ne će utvrditi da su katolici barem do 18. stoljeća trebali nešto nadoknaditi na području užitka življenja spolnosti.

To za katoličke zemlje na neki način vrijedi sve do danas. Francuski smisao za erotiku još je uvijek poslovičan, a latino ljubavnik je po svojoj profinjenosti jednako glasovit kao što je karneval u Rio de Janeiru poznat po erotskoj privlačnosti ljepotica kavene boje. Nasuprot tome, Danska i Švedska nisu bile poznate po profinjenoj erotici, nego više po tržišnoj golotinji. Punokrvna sjetilnost karakterizira katoličke barokne crkve: golotinja gdje god pogledate, a ne radi se o kupaonicama. U njima se još uvijek održava služba Božja. Stoga nije nikakvo čudo da je mudrost ove najstarije svjetske ustanove uzimala u obzir posljedice današnje spoznaje seksualne znanosti i terapije parova. Ustanove s iskvarenim pojmom spolnosti obično umiru iz bioloških razloga vrlo mlade. Ukratko rečeno: neprijatelji spolnosti dosljedno su i neprestano isključivani iz ove vjerske zajednice.

Naravno da je sada potrebnije objasniti zašto se slika tijekom 19. stoljeća tako drastično promijenila. To ima veze s činjenicom da je početkom toga stoljeća katoličanstvo dalo ostavku kao nositeljc europske kulture, a umjesto njega vlast je preuzeo protestantsko-buržoaski mentalitet. Duboki dekoltei na ženskoj haljini povučeni su prema gore ili su se posve zatvorili, žena više nije trebala imati tijelo, bila je zatvorena u kuću, oko ognjišta i djece, a takozvane bračne dužnosti bile su “prozaično rađanje djece”, kako je traženo u zapanjujući pogrješnu shvaćanju fizioloških datosti. Ljubav i seks morali su biti strogo odvojeni. Katolička barokna senzualnost je smatrana, u najboljemu slučaju, vulgarnom. Tko je onda kao društveno zapostavljen katolik barem malo želio biti in, nije mu preostajalo drugo nego da i sam bude skučen jer se skučenost smatralo modernom. Na taj je način današnja katolička generacija djedova i baka zajedno sa svojim protestantskim vršnjacima u zajedničkoj ekumenskoj bigoteriji potpuno odjevena ulazila u kadu, da ne bi slučajno vidjela strahovito opasno tijelo.

Da je prudencija generacije pedesetih godina 20. stoljeća, nadilazeći konfesionalne granice, zahvatila i katolike, ne će nitko zanijekati. Katoličko učiteljstvo nije sudjelovao u takvim glupostima. Međutim, obično crkveno osoblje nije uvijek bilo previše otporno tomu duhu vremena. Malograđansko neprijateljstvo prema tijelu potisnulo je užitak u podzemlje. To je bio rođendan moderne porno industrije. Zapadno se društvo još uvijek nije oporavilo od zapadne perverzije seksualnosti.

Sladunjava ljepljivost čeznutljivoga viktorijanskog ljubavnog romana od čednih pripovijesti obiteljskoga časopisa Sjenica [4] do bujice riječi Hedwige Courths-Mahler [5] hranila se na stidljivu uvjerenju da je ljubav previše lijepa za seksualnost. To uvjerenje vrijedi sve do danas, ali u inačici u kojoj je seksualnost previše lijepa za ljubav. Kao što moderni velikobrzinski vlakovi predstavljaju razvoj tehnike od dobre stare željeznice iz 19. stoljeća, jednako je tako tehničko odvajanje seksualnosti, ljubavi i rađanja, zahvaljujući nadasve “piluli”, dovelo do krajnje savršenosti čežnju 19. stoljeća da se uredno odvoji ljubav od seksualnosti i proizvelo spolno nezadovoljstvo, nad kojim se danas općenito žali.

Nasuprot tome, prilično živahna katolička tradicija zastupala je cjelovit pristup seksualnosti koji je objedinjavao seksualni užitak, osobnu ljubav i životnost, to jest spremnost prihvaćanja djece. Da je tehničko razdvajanje tih triju čimbenika na priručne pojedinačne pakete za višekratnu uporabu ograničio prirodnu ljubav prema životu, bio je jedan od razloga za katoličke prigovore na umjetno sprječavanje trudnoće. Odgovarajući, često citirani, crkveni spisi sadrže na iznenađujuć način prave hvalospjeve o ljepoti spolnosti. Da čovjekova ranjivost pri doista radosno življenoj seksualnosti nalazi svoju zaštitu u čvrstu partnerstvu, nije posebno katoličko učenje nego jednostavan stav današnje terapije bračnih parova. Uza sve probleme koje djeca sa sobom donose, ne može se zanijekati da obitelji s brojnom djecom u prosjeku djeluju radosnije od utanačena sporazuma u dvoje nastala iz sezonske rasprodaje zastarjele mode samoostvarenja.

Doduše, može se imati različito mišljenje o Katoličkoj Crkvi, ali o užitku življenja stara gospođa ima doista što reći. Sigurno, lažne predrasude onemogućuju mnogima pristup. Da primjerice Adamov i Evin grijeh ima veze sa spolnim zavođenjem, nastrana je ideja iz građanskoga djevojačkog doma, ali ne i katolički stav. S kršćanskoga je gledišta iskonski grijeh bezočno, oholo i sebično nametanje vlastitoga “ja” protiv svih Božjih zapovijedi. Nije imao nikakve veze sa spolnošću. Tvrdnja da i papa ima nešto protiv seksualnoga užitka pogrješna je. Ivan Pavao II. tvrdi: “Radovati se u spolnomu užitku… to je zapravo cilj seksualne etike.” Ustvari, on se slaže s modernim feminizmom koji zastupa da žene ne smiju biti iskorištavane kao seksualni potrošni objekti za muškarce, nego da zaslužuju jednakopravno partnersko poštovanje. Ideologija “seks mora biti” ionako je plod fantazije mačizma. Ovdje se pak ne smije utvrditi da katolici zastupaju mišljenje da se bez prakticiranja spolnosti ne može doći u raj. Čak svjesno i slobodno odricanje od seksualnosti, primjerice u celibatu, može biti dio krjeposna načina života.

Dok se, dakle, na ezoteričnim policama u knjižarama promiče duhovni naboj seksualnosti pomoću metode koju je dr. Müller iz Castrop-Rauxela prilagodio iz Azije, moglo bi biti zanimljivije otkriti bogatu duhovnu literaturu koju su tijekom stoljeća sastavili katolički mistici. Ono što se, primjerice, nalazi kod sv. Terezije Avilske o doista cjelovitim iskustvima koja uzbuđuju tijelo i duh, puno je uzbudljivije od nauka o ljekovitim biljkama sv. Hildegarde iz Bingena. Da se preko erotskoga iskustva može doći do iskustva o Bogu, nije bogohulno, nego je katoličko mišljenje jer, kao što je rečeno, katolici vjeruju da se dragi Bog ne bi toliko namučio s nastankom seksualnosti kada ona ne bi trebala služiti dobroj svrsi. A najveće je dobro, kao što već znamo, ne zdravlje, nego, s vjerskoga gledišta, zapravo Bog. Bila bi velika šteta kada bi se spolnost svela jedino na zdravlje.

Na temelju dosadašnjega izlaganja postaje jasno da sveopća religija zdravlja dovodi sa svojim postavkama o proizvodnji najvećega dobra preko kulta fitnessa, wellnessa, proizvoda ljepote i seksualne industrije dospijeva do veoma moćna gospodarskoga ustroja, ali ne do onoga glavnog: užitka života.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Manfred Lütza Užitak života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!

[1] Žena koja je 50-ih godina prošloga stoljeća otvorila lanac trgovina s erotskim rekvizitima (prim. prev.).

[2] Novinar i autor dokumentaraca koji je postao popularan u Njemačkoj 60-ih godina prošloga stoljeća s nizom filmova o spolnomu odgoju (prim. prev.).

[3] Brehms Tierleben je priručnik zoologije koju je osnovao Alfred Edmund Brehm (1829.–1884.), pisac znanstvenih djela (prim. prev.).

[4] Njemački obiteljski časopis koji je obavještavao i odgajao u vrjednotama (prim. prev.).

[5] Njemačka književnica s kraja 19. i početka 20. Stoljeća, napisala je brojne romane koji obrađuju temu zaljubljenih parova koji se, budući da potječu iz različitih društvenih slojeva, moraju boriti da njihova ljubav pobijedi (prim. prev.).