*Sociolog Mark Regnerus gostovao je 2018. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu te održao predavanje o metodici i rezultatima dotadašnjih istraživanja o djeci odgajanoj u istospolnim zajednicama. Tom prilikom o srodnim temama progovorio je i za naš portal. S obzirom na novi razvoj događaja u Hrvatskoj odlučili smo reaktualizirati razgovor s američkim znanstvenikom. Intervju je originalno objavljen 25. svibnja 2018.

Sociolog Mark Regnerus izvanredni je profesor (danas profesor, op.a.) na Sveučilištu u Teksasu (koje već godinama spada među 100 najboljih svjetskih sveučilišta) te autor gotovo 40 znanstvenih članaka, kao i brojnih eseja i članaka u američkim medijima poput First Things i Washington Post. Ove je srijede gostovao na Hrvatskom katoličkom sveučilištu gdje je održao predavanje na temu “Što znanstvena istraživanja otkrivaju o djeci koju podižu homoseksualni parovi?”, o čemu je i sam 2012. objavio istraživanje pod nazivom New Family Structures Study (NFSS) u prestižnom časopisu Social Science Research. Istraživanje je, između ostalog, pokazalo kako 12% odrasle djece čiji su roditelji imali homoseksualno iskustvo razmišlja o samoubojstvu (u odnosu na 5% djece odgojene u stabilnim heteroseksualnim zajednicama), 40% ima veću sklonost varanju partnera (u odnosu na 13% djece odrasle u heteroseksualnoj zajednici), u većem su broju nezaposleni (28% prema 8%), više ih odlazi na psihoterapiju (19% prema 8%), više ih ima spolno prenosive bolesti (40% prema 8%).

Ubrzo nakon objave NFSS-a, studiju su kritizirali mnogi znanstvenici, ističući kako se Regnerus koristio upitnom metodologijom te kako se lošiji rezultati djece čiji su roditelji imali homoseksualno iskustvo mogu objasniti malim brojem ispitanika odgajanih u stabilnim istospolnim zajednicama. Unatoč pritiscima, koje je jedan drugi poznati američki sociolog, Christian Smith, nazvao “lovom na vještice”, Sveučilište u Teksasu uskoro je provelo istragu objavivši kako nisu pronašli dokaze neetičkih praksi u istraživanju. Sam Regnerus je za Social Science Research napisao i odgovor kritičarima prvotne studije.

Osim o temi istospolnog roditeljstva s teksaškim profesorom razgovarali smo i o njegovoj posljednjoj knjizi naslovljenoj “Cheap Sex”, te o snalaženju katolika na onome što Regnerus naziva “dating tržištem”.

– Gospodine Regnerus, možete li nam u kratkim crtama istaknuti što znanost i dosadašnja istraživanja govore o istospolnom roditeljstvu?

U kratkim crtama mogu vam reći da postoji umjetan konsenzus o ishodima istospolnih kućanstava s djecom. Taj “konsenzus” tvrdi da “nema razlike” između odrastanja u heteroseksualnoj ili homoseksualnoj zajednici. No, problem s istraživanjima koja su dovela do konsenzusa je u nedostatnim podacima kao i metodološkim pogreškama na koje smo se trudili ukazati. Reći da postoji konsenzus je zapravo farsa. To je ono što bi voljela američka ljevica, novinari i neki sociolozi, iako postoji velik broj sociologa koji šute…

– Zašto šute?

Boje se… Znate li koja su najnesigurnija bića na svijetu? Znanstvenici, i to oni koji imaju siguran posao. Sve ih plaši jer ne žele da se o njima stvori negativna medijska slika. Zapravo je nevjerojatno koliko je lako zastrašiti ljude koji imaju siguran posao. To je kao jedna velika srednja škola s hrpom adolescenata. Supresija kakva se događa nad znanstvenicima i akademijom uznemirujuća je za ljude dobre volje. Mnogi su mi pisali: “Podržavam te, ali…”, ili “samo želim reći da mi je drago da si sve preživio, žao mi je što ti se to dogodilo”. Dobio sam mnogo takvih pisama, i još uvijek ih dobivam. Mislim, hvala im, drago mi je da se tako osjećaju, ali…

– Htjeli bismo se dotaknuti Vašeg istraživanja iz 2012. pod nazivom “Istraživanje o novim oblicima obitelji” (NFSS) koje je podignulo veliku prašinu nakon što su rezultati pokazali lošije ishode kod osoba čiji su roditelji imali homoseksualno iskustvo. Mnogi su Vas kritizirali zbog tog istraživanja i htjeli da se ono povuče…

Istraživanje nije i neće biti povučeno, nema ništa pogrešno u njemu…

Mark Regnerus/Foto: Marin Škarica

– Ne mislite, poput vaših kritičara, da postoje određeni problemi s podacima koje ste koristili, tj. s malim statističkim udjelom LGB roditelja? 

S podacima ne postoje problemi jer se radi o stvarnom stanju. Problem može biti nedostatak statističke moći kako biste ispitali razlike između skupina. To vas tjera da donesete neke individualne odluke, npr. hoćemo li kombinirati grupe ili ih odvojiti, iako u idealnim uvjetima distinkcije između grupa trebaju biti najjasnije moguće. Dat ću vam primjer. U prvoj studiji imali smo osam skupina, a u odgovoru na kritike proširili smo to na 15 skupina. U stvarnosti, pak, postoji cijela paleta iskustava američkih kućanstava. Tako imate ljude koji su posvojeni, a sada su npr. samohrani roditelji, stoga morate napraviti neke subjektivne odluke gdje ćete podvući crtu. Odluke koje sam donio nekima se nisu svidjele. Ako ćemo iskreno, područje istospolnog roditeljstva za sve je istraživače u podatkovnom smislu loše. Govorimo o populaciji homoseksualaca i lezbijki koji čine između 2% i 4% ukupnog stanovništva, a broj LGB roditelja je još i manji, možda 1% ili 1.5%…

– Ima li, u tom slučaju, uopće smisla raditi istraživanje na tu temu?

Pokazao sam na predavanju nedostatke Nacionalnog longitudinalnog istraživanja lezbijskih obitelji. Istraživanje je obuhvatilo samo 78 subjekata koji, k tome, nisu bili slučajno izabrani…

– Shvaćamo, ali govorimo o Vašem istraživanju…

Mislim da naše istraživanje predstavlja poboljšanje s obzirom na prijašnju situaciju. Za razliku od drugih imali smo 40 različitih ishoda koje smo ispitali po skupinama. Međutim, čak i ako nemate statistički značajan broj, zbog nedostatka statističke moći, lako možete vidjeti vrijednosti koje želite mjeriti i njihovu povezanost prije dodavanja kontrolnih varijabli. Stojim iza svojih odluka iako shvaćam da ih neki kritiziraju. S druge strane ja, ali i neki drugi istraživači poput Paula Sullinsa, kritiziramo njihove metodološke odluke. Objesiti me zbog mog “zločina”, to nije način na koji znanost treba ići dalje. Radi se o dvostrukim mjerilima jer iste standarde ne primjenjuju na sebe.

– Jedno od pitanja postavljenih nakon Vašeg predavanja na HKS-u dotaknulo se činjenice kako Vaše istraživanje zapravo pokazuje da je jedan od najvećih problema za odgoj djece nestabilnost…

Da…

– Bi li legalizacija istospolnih brakova, kako neki tvrde, bila pravi odgovor na nestabilnost i kratkotrajnost koja u prosjeku obilježava takve zajednice?

Mnogi misle da bi. Međutim, postavimo pitanje što je brak. Njegova obilježja su seksualna vjernost, sveobuhvatnost, trajnost i očekivanje djece.

Možemo li razumjeti istospolne brakove u skladu s ovim obilježjima? Npr. istospolni parovi mogu imati djecu samo ako ju “steknu”, tj. ona ne mogu biološki pripadati i jednom i drugom roditelju. S druge strane, istospolna zajednica može biti sveobuhvatna, može biti i seksualno vjerna, iako obično nije, osobito među muškarcima. Dokumentirano je da među njima postoji tendencija imanja više partnera “sa strane”, kao i da mnogi od njih ne izjednačavaju seksualne izlete s preljubom i prekidom bračnih zavjeta. Vidimo da tu također postoji razlika. Razlika postoji i u trajnosti. Veze između dva muškarca obično su trajnije od veza između dvije žene, dijelom i stoga što je pojam veze kod homoseksualnih muškaraca, kao i kod heteroseksualnih, puno fleksibilniji. S druge strane u 70% slučajeva žena, koja ima veća očekivanja emocionalne ispunjenosti, je ta koja želi izaći iz veze ili braka. Stoga je kod istospolnih brakova između dvije žene veća stopa prekida. Rezultati u europskim zemljama to potvrđuju kao i rana istraživanja u SAD-u. Vi možete oponašati brak, tj. njegove dijelove, ali možemo li tu uvijek govoriti o sveobuhvatnoj, vjernoj, ekskluzivnoj zajednici u kojoj se očekuju djeca? To je puno manje vjerojatno.

Legalizacija brakova neće dovesti do toga. Neće muškarce učiniti otpornijima na “izlete” jer brak ne može čovjeka izliječiti od gledanja uokolo. U zajednici dva muškarca ne postoji prirodni vratar poput žene. Često u takvim vezama imate zajednički dogovor o partnerima izvana. Čini mi se, iako se ne radi o reprezentativnoj studiji, kako u otprilike 50% brakova dođe do “izleta”. Istina, ne kod svih, ali puno više nego kod heteroseksualnih brakova.

– Koliko sam shvatio, cilj Vašeg istraživanja nije bilo dokazivanje uzročnosti?

Općenito se u društvenim znanostima ne bavimo toliko uzročnošću, osim možda u eksperimentalnoj psihologiji. Postoje neki poluprirodni eksperimenti koji se mogu smatrati uzročnima. Jedan moj bivši kolega ispitivao je sklonost prema kriminalu kod osoba koje su nakon uragana Katrina napustile New Orleans. Pokazao je kako je manja vjerojatnost da će one osobe koje su napustile naselje u kojem su živjele prije uragana, a koje se nakon obnove nisu vratile, učiniti neki zločin i otići u zatvor od onih koji su se vratili. No kod ispitivanja i anketa možete samo probati pogoditi uzrok. Npr. rasa je nešto što se ne može mijenjati i ako ste rođeni kao pripadnik određene rase to može biti snažan faktor u nekim stvarima, no kod braka je drugačije. Ako se oženite, možete uvijek dovesti u pitanje uzročnu vrijednost braka. Recimo, možda su ljudi koji se odluče na ženidbu drugačiji od onih koji se ne žele vjenčati. Teško je dokazati što je uzrok braka, ja stoga i ne govorim o uzročnosti.

– Koji su najveći izazovi s kojima se katolici susreću na današnjem “dating tržištu”? 

Kroz razgovore s ljudima primijetio sam kako postoje veća očekivanja, ne samo među katolicima, nego među populacijom općenito. Čini mi se kako su se očekivanja što je ženidbeni materijal osobito povećala kod žena kojima brak više nije potreban kako bi bile uspješne. Kod vjernica pak postoje dodatna očekivanja da muškarac bude vođa, da bude religiozan… No u prosjeku vjernice nadmašuju vjernike negdje između 2:1 i 3:2, što znači da neće svi moći dobiti ono što traže. Možda ne bi bilo loše podsjetiti ljude da ponekad muškarci sazrijevaju kasnije, emocionalno i duhovno, a u isto vrijeme rizik je udati se za nekoga tko nije religiozan jer je pitanje hoće li on to ikada postati. Ako imate viša očekivanja, manji broj ljudi ulazi u tu kategoriju. Svake godine vidimo pad broja kršćanskih brakova, kao i generalni pad brakova. Ovakva ekonomija dovela je do poraslih očekivanja, ali i nesigurnosti: mogu li to napraviti, mogu li usrećiti ženu, što ona očekuje od mene, kako ću to izvesti…

Publika na predavanju Marka Regnerusa/Foto: Marin Škarica

– Vaša posljednja knjiga zove se “Cheap Sex” (Jeftin seks). Zašto je seks postao jeftin i što možemo napraviti po tom pitanju?

Do nedavno sam govorio kako ne znam odgovor na to pitanje, no sada sam razvio neke ideje. Seks je pojeftinio pojavom triju tehnologija. Premda su stope plodnosti pale još nakon industrijske revolucije, stope bračne plodnosti osobito su počele padati pojavom umjetne kontracepcije 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Kontracepcijska pilula napravljena je kako bi udane žene mogle imati 2-3 djece, a ne 6-7. No, u isto vrijeme eksplodirao je predbračni seks jer je pao rizik da će žena ostati trudna. Ona je sada bez straha od trudnoće mogla završiti školu, imati karijeru dok je za muškarce pala ukupna cijena seksa, s obzirom na to da ženidba više nije bila uvjet. Druga stvar je pornografija koja je konkurencija seksu. Ona danas oponaša seks puno bolje nego što je to nekad bilo kad se radilo samo o slici na zidu. Konkurencija ruši cijenu seksa. Treća stvar je online dating koji je pronalazak dugotrajnog ili kratkotrajnog partnera učinio iznimno brzim i jednostavnim. Trebate samo skinuti aplikaciju i napraviti pomak prstom lijevo ili desno. To objektificira žene i muškarce jer se više ne radi o kompleksnim osobama koje je vrijedno upoznati na različite načine, već su to samo lica i tijela na ekranu. Naravno, spomenuta se tehnologija može iskoristiti za dobro i mnogi ljudi upoznali su kvalitetne supružnike na internetu, ali je drastično porastao broj kratkotrajnih veza. Nažalost, mislim da se ove tri stvari, tj. tehnologije koje seks čine dostupnijim i brak težim, ne mogu reformirati.

– Što onda kršćani mogu napraviti po tom pitanju, s obzirom na to da ne možete pilulu učiniti ilegalnom? 

Naravno da ne možete, duh je pušten iz boce.

Prije sam znao govoriti kako je temeljna stvar prepoznati da postoji problem, što mnogi ljudi ne shvaćaju. Tržište je rascjepkano, muškarci su brojniji među onima koji traže kratkotrajne veze, žene među onima koji traže dugotrajnost ili brak. To zapravo daje muškarcima moć da određuju kako će se veza odvijati. Smatram da pomaže kad imenujete problem jer se onda osoba koja ima dvadeset godina neće zavaravati i čekati na brak do ranih tridesetih, s obzirom na to da se lako može dogoditi da dođete u tu dob i nema više nikoga. Takva situacija je teža ženama jer je njihova plodnost vremenski ograničena dok kod muškaraca nije. Također muškarci sazrijevaju s godinama, imaju više novca i sl., dok će mnogi reći kako 40-godišnja žena nije atraktivna kao 25-godišnja. To je stvarnost.

Osobno sam počeo poticati ljude na ples. Ples je neseksualan, a opet senzualan oblika dodira i susreta sa suprotnim spolom gdje možete naučiti kako navigirati kroz pokrete druge osobe i upoznati ljude. To je dobro, to je ljudski.

Također smatram da ljudi previše očekuju od prvog spoja, mislim da se trebaju osloboditi pritiska te jednostavno otići na spoj i upoznati nekoga. Izađi na kavu, to je dobar prvi spoj, upoznaj osobu, a ako ju budeš htio malo bolje upoznati izađite i drugi put. Samo nemojte od spoja činiti veliku stvar, četvrti, peti ili šesti spoj mogu tek biti ozbiljni..,

– Mislim da ćete se sigurno složiti sa mnom, a to potvrđuju i podaci, kad kažem kako postoji velika razlika između crkvenog učenja o spolnosti i ponašanja katolika, osobito na Zapadu.

To je vjerojatno istina, a time ću se baviti u svojoj idućoj knjizi koja će se zvati “Budućnost kršćanskog braka”. Problem s američkim katolicima, ali i evanđeoskim protestantima, je taj što mislimo kako smo uz globalnu silu istodobno i religijska sila na neki način. Navikli smo da stvari budu po našem kako u pitanjima politike i ekonomije tako i u pitanjima vjere. Tu postoji i određena arogancija… Američki katolici odgovorni su npr. za velik udio poništenih brakova u Crkvi.

Razlika između SAD-a i Hrvatske je ta što kod vas svećenici imaju monopol, tj. ne postoji takva konkurencija drugih crkvi. To može biti dobro i loše. Kod nas se svećenici i pastori često ne usuđuju reći nešto što bi čovjeka uznemirilo i možda natjeralo da ode u neku drugu crkvu. Naučili su povlađivati ljudima. S druge strane monopol može voditi do stagnacije. U SAD-u postoje velike razlike od biskupije do biskupije. U nekima je stanje bolje, u drugima lošije. Kod nekih se u bogoslovijama dopušta svašta, ali to je možda i svjetski problem, ne znam, no znam da je situacija teška.

– Kakvi su Vaši budući planovi?

Paralelno s knjigom zbog koje trenutačno putujem po različitim kontinentima, skupljajući podatke, mislim se vratiti studiji o istospolnim kućanstvima i to s kolegom Sullinsom koji je također napravio veliko istraživanje (koje je također kritizirano, op. a.) na tu temu i to na uzorku od 200 tisuća djece. Plan je napraviti novu analizu podataka do kojih je on došao.

Tino Krvavica | Bitno.net