Kao što je Bog u otajstvu stvaranja organski utkao bračno sjedinjenje u Adama i Evu, tako isto organski upisuje “bračno” sjedinjenje novoga Adama i nove Eve (Krista i Crkve) u otajstvu otkupljenja. Svadbeno sjedinjenje, štoviše, postaje temeljem na kojemu Bog gradi čitavo otajstvo našega otkupljenja u Kristu (v. TOB 95,7). Otajstvo otkupljenja “na neki se način zaodijeva likom i obličjem prvotnoga sakramenta [braka]. Braku prvoga muža i žene… odgovara brak, ili radije bračna analogija, Krista i Crkve” (TOB 97,2).

Ovdje, u “svadbenoj” naravi kako stvaranja, tako i otkupljenja, prepoznajemo bitan kontinuitet Božjega plana za čovječanstvo. Skloni smo o Kristovu dolasku razmišljati kao o “planu B”, koji je postao nužnim kada je grijeh prvoga muškarca i žene navodno onemogućio “plan A”. Naša potreba za otkupljenjem sasvim sigurno proizlazi iz stvarnosti našega pada. No ipak, Božji plan našega dioništva u njegovoj vlastitoj vječnoj “razmjeni ljubavi” isti je jučer, danas i uvijek. Mogli bismo reći kako je grijeh uzrokovao zaobilaznicu u ispunjenju toga plana, ali ga nije osujetio. Božji se plan za čovjeka nastavlja unatoč grijehu. Taj se plan — uvijek i zauvijek — sastoji u tome da sve bude uglavljeno i sjedinjeno u Kristu (v. Ef 1,10).

Ivan Pavao II. ne može dovoljno naglasiti kako je Krist – Utjelovljeni Krist – oduvijek bio u središtu Božjega plana za čovjeka i cvijet. Kako je napisao u prvoj rečenici svoje prve enciklike: “Isus Krist središte je svemira i povijesti” (RH, br. 1.). Bog nas nije predvidio za sjedinjenje s Kristom tek nakon grijeha niti pak jedino da bi nas od grijeha otkupio. Bog nas “u (Kristu)… sebi izabra prije postanka svijeta” (Ef 1,4).

To znači kako je milost izvorne nevinosti (prisjetimo se iskustva izvorne samoće, jedinstva i nagosti) “dana s obzirom na njega (Krista)… iako je – po dimenzijama vremena i povijesti – prethodila Utjelovljenju” (TOB 96,5). Drugim riječima, ljubav (milost) što su je muškarac i žena upoznali “u početku” kroz svoja tijela bila je na neki način predokus, odnosno najava ljubavi (milosti) što će je Krist u povijesti izliti kroz svoje tijelo. Štoviše, ljubav što ju je prvi par upoznao na neki je način ovisila o ljubavi što će je Krist izliti na svoju Zaručnicu, Crkvu. Stvaranje nagoviješta i pripravlja nas za sjedinjenje novoga Adama i Eve, Krista i Crkve.

I opet, iako često traži preispitivanje uobičajenih predodžaba, Utjelovljenje nije nekakva naknadna primisao u Božjemu umu. Kao što nam je to Katekizam potvrđuje: “Od početka Bog je imao u nakani slavu novog stvorenja u Kristu” (KKC, 280). To možemo zaključiti zato sveti Pavao povezuje sjedinjenje u “jedno tijelo” iz Knjige Postanka sa sjedinjenjem Krista i Crkve. “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo.’ Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (E 5,31-32). Od samoga početka – prije grijeha – bračno sjedinjenje nagovješćuje Utjelovljenje, Kristovo sjedinjenje s čovječanstvom u “jednome tijelu”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Teologija tijela za početnike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.