Papa Benedikt XVI. jednom je naglasio — Brak je uistinu sredstvo spasenja, ne samo za oženjene ljude nego i za čitavo društvo. Kao i svaki cilj vrijedan borbe, pred nas stavlja različite zahtjeve, poziva nas da budemo spremni žrtvovati vlastite interese za dobro drugoga. Traži od nas da se vježbamo u toleranciji i budemo spremni ponuditi oprost. (Opća audijencija, 5. svibnja, 2010.)

Kao put spasenja koji zahtijeva svakodnevno, ponekad i herojsko samopražnjenje, sve iz ljubavi prema suprugu i djeci (samo upitajte majku više djece koliko ona ima vremena za sebe tijekom prosječnog tjedna), doista je iznenađujuće kako imamo relativno malo proglašenih svetica među onima koje su bile udate žene. Čak i među njima, teško je se poistovjetiti s većinom poznatijih udatih žena koje su bile svetice, a zašto? Pa recite vi meni… Što zajedničko imaju Elizabeta Portugalska, Margareta Škotska, Elizabeta Ugarska, Brigita i Katarina Švedska? Jesam li u pravu? One su bile sve kraljevskog podrijetla ili u najmanju ruku bogatašice. To što im je zemlja u nazivu imena daje nam naslutiti kako njihovi životi nisu bili kao naši.

Tako, dok su se one osobno odricale bogatstva i vodile svete živote, također su imale sredstva kojima su mogle pomagati siromašnima, bolesnima i siročadi. Kako god to divno bilo, prosječna udata žena koja teži k svetosti, ne može graditi škole i bolnice za one potlačene. Manje-više svi mi živimo i umremo u relativnoj ili potpunoj nepoznatosti.

Druge, kao sveta Monika (zaštitnica udatih žena) i sveta Helena, na prvom su mjestu poznate zbog svojih sinova — Augustina i cara Konstantina — a sveta Ana je poznata prvo jer je majka Blažene Djevice Marije, Majke Božje. Možemo se nadati kako će naša djeca jednog dana imati puno toga za predočiti kao razlog naše kanonizacije, no to i dalje ne rješava problem glede toga kako bismo mi trebali napredovati u svetosti dok se nosimo s banalnostima ovoga života.

Gdje smo tu onda mi, prosječne moderne majke, koje se svakodnevno žrtvuju i mole za svoje obitelji, dok pokušavamo ostati darežljive u sebedarju, ljubavi i pažnji, dok pokušavamo zadržati osmijeh u svim onim neznatnim smetnjama koje dolaze u životu s nesavršenim suprugom (zar nisu svi takvi?) i s mnoštvom djece u različitim fazama njihova odrastanja, od onih malih divljaka do kreposnih kršćanskih mladića i djevojaka? Koga možemo uzeti kao model i inspiraciju, kao izvor savjeta, koga oponašati i od koga zaiskati moralnu potporu?

Službenicu Božju Elisabeth Leseur nazivaju Terezijom iz Lisieuxa za udate žene. Ona je uistinu otkrila vlastiti put posvećenja kroz čistu ljubav koja se žrtvuje, kroz poniznost, blagost, otkupljujuću patnju, kroz živi molitveni život, te kroz ono najteže: tako da je znala kad treba ušutjeti.

Rođena 16. listopada 1866. godine, Pauline Elisabeth Arrighi bila je obrazovana, kulturna, nježna, i samo konvencionalna francuska katolkinja iz dobre obitelji. Kao dijete dobila je hepatitis i tijekom života patila je od čestih pogoršanja zdravstvenog stanja. Godine 1889. udala se za Felixa Leseura, liječnika medicine koji je imao sličnu obiteljsku pozadinu, no nije više bio katolik (što je otkrila netom prije vjenčanja). Ne samo da je odbijao prakticirati katoličanstvo nego je bio izrazito neprijateljski raspoložen prema vjeri i postao je jako poznat kao urednik ateističkog pariškog časopisa koji je pisao protiv Crkve, i to je bilo u vremenu kad su takva mišljenja bila vrhunac modernog i popularnog izražaja u pariškom društvu. Često su pripremali zabave, a gosti su bez izuzetka bili njegovi prijatelji ateisti. On je tako nasilno i zastrašivanjem prevario Elisabeth u pogledu katoličanstva, da je ona (koja u to vrijeme nije imala jaki nauk o svojoj vjeri) otpala od Crkve u razdoblju od dvije godine.

Kada je imala 32 godine, ona je započela prakticirati svoju vjeru i otpočela čitati velika duhovna djela, kako bi bolje mogla braniti svoju vjeru. Uz pomoć svog duhovnog voditelja, ona je tako započela živjeti discipliniran život koji je bio utemeljen u njezinom odnosu s Bogom. Uvijek je potajice činila dobra djela, do mjere do koje joj je to dopuštalo njezino zdravlje, te sada dok je razmatrala zajedništvo svetaca, njezina misija je počela uključivati i prinošenje svoje fizičke i emocionalne patnje (što je uključivalo i tugu zbog neplodnosti), kao i njezine žrtve i molitve za obraćenje njezina muža, rodbine, prijatelja i za duše u čistilištu.

Bivajući aktivno uključena u svijet, i u arogantno ateističko pariško društvo (gdje su, po riječima njezina muža, čak i ateisti bivali privučeni njezinom milošću i svetošću), ona je simultano i čedno živjela skriveni život kao kontemplativka i mističarka.

Elisabeth je umrla 1914. godine od raka dojke koji je metastazirao, donijevši joj dugu i bolnu smrt, no Felix je posvjedočio kako ju je ona podnijela smireno i sa slatkoćom. Svoju sestru je zamolila da uništi njezin duhovni “Dnevnik” nakon njezine smrti, no umjesto toga, sestra je to dala Felixu i on ga je objavio nekoliko godina kasnije. On je bio toliko dirnut dubokom vjerom i ljubavlju svoje žene da se unutar godinu dana ispovjedio i vratio vjeri. Devet godina kasnije, stupio je u Red propovjednika. Vlč. Leseur proveo je veći dio svoga vremena, sve do svoje smrti 1950. godine, propovijedajući o njezinoj duhovnosti i otvarajući kauzu za njezino proglašenje svetom.

Njezin dnevnik je ispunjen mudrošću i “rješenjima” koja mogu voditi katoličke žene do svetosti, kao i probuditi tu svetost u drugima. Nadam se kako će nekoliko citata i isječaka biti dovoljni da potaknu žene da pročitaju “Tajni dnevnik Elisabeth Leseur”.

“Svojim prepirkama ili podukama neću uspjeti prenijeti nekome što Bog znači za ljudsku dušu. To će biti moguće samo borbom sa samom sobom, kako bih postala, uz Njegovu pomoć, bolja i smionija kršćanka, koja će tako pronositi svjedočanstvo o Njemu, čija sam ponizna sljedbenica. Radošću i snagom koje želim steći, dokazat ću kako je kršćanski život velik, prekrasan i pun radosti.

Čistoća, odlučnost i dostojanstvo života trebaju se neprestano naučavati i razvijati u svima. Žene, čiju ogromnu ulogu i utjecaj francusko društvo još potpuno ne poima, i čega ni one same često nisu svjesne, trebaju od sada shvatiti svoje zadatke i posvetiti život tomu.

… Danas postoji dužnost roditi djecu (i to je često i žrtva); dužnost je brinuti se za one koji žive u manje sretnim okolnostima od naših u smislu bogatstva ili obrazovanja; dužnost je razvijati bez prestanka našu inteligenciju, jačati karakter, sve kako bismo postali stvorenja sazdana od misli i volje; dužnost nam je gledati na život s radošću i prilaziti mu sa svom snagom. Konačno, dužnost nam je shvatiti vrijeme koje imamo kao dar i ne očajavati pred budućnošću.

Onaj koji prestaje ljubiti nije kršćanin. … Ovom pravilu nema iznimke. One koji su rastavljeni od nas … jadni divljaci koje nikad ne vidimo, oni koji su najodbačeniji i najkrivlji  — svi oni imaju pravo na našu ljubav, svi nam trebaju biti braća. …

Otvorimo svoja srca kako bismo priznali svu ljudskost. Na dodir božanskog, neka u nama odjekuje svaka darežljiva misao, svaka ljudska privrženost; naučimo kako u svakoj duši pronaći onu točku koja je još uvijek u doticaju s Beskrajnim, s Bogom.”

Nekoliko Elisabethinih “rješenja”:

“Savjet za mene: Biti jako čvrsta. … Prihvaćati nevolje, tugu, patnju, i vježbati se u svojevoljnom mrtvljenju, sve u duhu pokore i zadovoljštine, sve za duše.

Savjet za druge: Ne pričati o sebi niti o svom duhovnom životu, šutjeti o svojim dobrim djelima. Biti jednostavan, iskren, uvijek ponizan. … Biti prijateljski raspoložen i pun ljubavi za ljude i ideje, pokušati prodrijeti u njih i razumjeti ih. Biti ljubazan, s onom pravom ljubaznošću koja dolazi ne s usana nego iz srca.

Da zaključimo: Rezervirati samo za Boga samog dubine moje duše i mog unutarnjeg života kao kršćanina. Davati drugima radost, šarm, blagost, korisne riječi i djela. Učiniti da kršćanska istina bude ljubljena kroz mene, no govoriti o njoj samo na izričit upit sugovornika ili u potrebi koja će biti tako jasna da će se doimati kao providnost. Propovijedati molitvom, žrtvom i primjerom. Biti za sebe stroga, a drugima što je više moguće privlačna.”

Susan E. Wills | www.aleteia.org

Tajni dnevnik Elisabeth Leseur potražite na linku ovdje.

Prijevod: T.S. | Bitno.net