Riječ “Mi…” moćna je sila u obiteljskom životu.

Ona je ta koja učvršćuje odanost djece svojim roditeljima, braći i sestrama te stvara doživotnu vezu s prosudbom roditelja o tome što je ispravno, a što nije. Ona osnažuje unutarnji glas savjesti djece cijelog njihova života.

Odanost obitelji, čini se, spašava mnoge adolescente i mlade od nesreća. Dobro odgojeni mladi ljudi ne prihvaćaju droge, pijanstvo i nemarnu vožnju, ne samo zato što je to pogrešno već i zato što bi osramotili svoju obitelj kad bi u tome bili uhvaćeni. Taj strah da će osramotiti vlastitu obitelj može učvrstiti volju mladih ljudi, olakšati njihovo odupiranje pritisku vršnjaka, te ih potaknuti reći “ne” svojim sebičnim hirovima kako bi živjeli ispravno.

Kako se postiže ta odanost? Pomoću snage riječi “Mi…”.

Sve zdrave sportski pustolovne obitelji žive prema skupu jasnih kućnih pravila i visokih standarda ponašanja. Kad djeca žive po tim standardima svaki dan, i to godinama, postupno — s početnim zastojima i nesporazumima na putu — upijaju sposobnost prosuđivanja, moralnu odgovornost, hrabru upornost i brigu za druge. Aktivna obiteljska pravila grade čvrsto moralne temelje djece i stvaraju okvir za njihov rast u karakteru.

Zašto zdrava obitelj ima svoja pravila? Zbog jednog jednostavnog razloga: jer ima posao koji treba obaviti, misiju koju treba izvršiti. Potrošačka obitelj s druge strane, uopće nema neki cilj koji treba postići; potrošnja je statična razonoda i ne zahtijeva uspjeh pa stoga nema razloga za određivanje pravila za njezinu izvedbu.

Ako gledamo na roditeljski posao s profesionalnog gledišta — kako se zapravo u svakom ozbiljnom poslu i radi, evo što ćemo vidjeti…

Svaki ozbiljan posao — bilo da se radi o plaćenom poslu, neprofitnoj organizaciji, društvu i njegovom vodstvu ili obitelj — ima tri temeljna elementa koja ga razlikuju od neorganiziranog i besmislenog ili amaterskog rada:

• Prvo, misija. To je neka dugoročna svrha službe, zadatak koji se obavlja radi dobrobiti drugih.

• Drugo, vodstvo, odnosno, lanac odgovornog zapovijedanja. U bilo kojoj organizaciji, nekoliko osoba mora preuzeti teret odgovornosti, i time zadobiti autoritet za vođenje; oni podučavaju i vode druge da izvrše svoj dio posla i daju svoj doprinos.

Na taj način odgovorni lideri usmjeravaju sve one koji s njima rade, ne samo podređene jer pravi vođe imaju suradnike, ne sljedbenike.

Treće, skup izvedbenih normi. Radi se o jasno određenim pravilima pomoću kojih će odgovorni predočiti ostalima što se od njih očekuje, odnosno način na koji će najučinkovitije doprinijeti ukupnom poslovanju.

Radi se o sljedećem: voditi zdravu obitelj ozbiljan je posao te su stoga u nju uključena sva tri navedena elementa: misija, vodstvo i norme djelovanja.

Budući da potrošačka obitelj nema svoj cilj — nema realno usmjerenu misiju — roditelji su loši vođe (kamo vode?), a pravila, ako ih uopće ima, postoje samo za određene situacije da bi minimizirali neprilike i štetu.

Kao što smo do sada već vidjeli, otac i majka trebaju preuzeti ozbiljnu ulogu u obiteljskom životu. Budući da te uloge nose sa sobom veliku odgovornost, roditelji imaju i pravo i dužnost vođenja. Sva djeca trebaju vodstvo, a ako ih roditelji ne usmjeravaju prema dobrome, tada ih netko drugi može navesti da rade pogrešne stvari.

U mojim razgovorima s mnogim sjajnim roditeljima i njihovom djecom običavao sam ih, s vremena na vrijeme, podsjetiti nekom od pravila koje bi svaka zdrava obitelj trebala živjeti.

Ovo je što sam primijetio…

Sva su pravila, direktno ili indirektno započinjala riječju “Mi…”, a ne s “Ti…”. Na primjer, pravila za zaduženja ne smiju glasiti: “Vi djeca morate pospremiti svoju sobu”, već radije: “Svi pazimo da ovaj dom bude u pristojnom stanju.” Ne: “Morate nam se javiti ako ćete kasniti”, već: “Javljamo ako ćemo kasniti.” Ne: “Morate pospremiti igračke”, već: “Svi vraćamo stvari na njihovo mjesto.” Drugim riječima, roditelji žive po pravilima, istim onima koje nameću svojoj djeci. Roditelji žive kao odgovorne, razborite osobe i oni to isto zahtijevaju od svoje djece. Kao svi pravi lideri, tata i mama zahtijevaju jednako od sebe samih i od svoje djece. Prakticiraju ono što govore i vode svojim osobnim primjerom. Prema tome, njihova se djeca svaki dan mogu osvjedočiti da su njihova uvjerenja djelatna u stvarnom životu. (I stoga kao adolescenti nikada s pravom neće optuživati svoje roditelje zbog licemjerja.)

Poštovanje tih pravila vodi djecu – ili ih tjera – da se vježbaju u vrlinama. Više puta, svaki dan, tata i mama potiču svoju djecu da žive ispravno: da preuzmu odgovornost, da se nose s vlastitim zadacima, da rade savjesno, da razlučuju dobro od lošega, da poštuju autoritet svojih roditelja, da paze na potrebe, prava i osjećaje drugih. Življenje na ispravan način prožima duh cijele obitelji i malo po malo, dan za danom probija svoj put do djece. Stara poslovica kaže: “Kako prolazi dan, tako prolazi i život.” Što god djeca rade svaki dan, na svoju dobrobit ili štetu, bit će način na koji će poslije živjeti.

Na neki način, dinamika kojom djeca uče vrline kroz pravila, čini se, slijedi mudru poslovicu: “Što djeca čuju, uglavnom zaborave. Što vide, uglavnom zapamte. Što učine, razumiju i usvoje.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jamesa B. Stensona “Roditeljski kompas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.