“Neka se stvori takvo ozračje da učenici mogu slobodno izraziti svoje mišljenje”, govorio je don Bosco svojim suradnicima. Bio je uporan: “Treba ih saslušati, neka kažu sve što im je na duši”. Don Bosco je prvi davao primjer “slušanja”. Poznata fotografija predstavlja ga kako ispovijeda dječake: cijela njegova osoba bila je usmjerena na slušanje, sav se predao pozornosti.

Biografske uspomene (VI, 438-439) podsjećaju: “Iako je bio često i mnogim poslovima zauzet, uvijek je bio spreman očinskim srcem primiti u svojoj sobi dječake koji su se željeli s njime osobno susresti. Štoviše, želio je da se prema njemu odnose veoma obiteljski, i nikad se nije tužio što ga bezobzirno salijeću svojim upadicama. Svakome je davao punu slobodu da postavlja pitanja, iznosi pritužbe, obranu, isprike…

Primao ih je s istim poštovanjem s kojim je primao veliku gospodu. Oni bi sjedili na divanu, a on za stolom, a slušao ih je s puno pažnje kao da su stvari o kojima su govorili bile jako važne…”

Većina roditelja misli da sluša svoju djecu. To se čini jednostavno i razumljivo. Pa ipak, koliko roditelji stvarno, iskreno i pažljivo, slušaju ono što im djeca govore ili žele reći?

“Ja govorim i govorim, ali nitko me ne sluša”, mrmlja mala Dragica (8 godina). “Onda ja u krevetu, navečer, okrenem leđa svima i govorim zidu i tako barem sama sebe slušam” (Ivana, 7 godina). U dvorani za razgovore u popravnom domu mladić pun gorčine kaže svom ocu: “Tata, jesi li ti svjestan toga da u dvadeset godina prvi put slušaš što ti govorim?”

Događa se često da se, kada roditelji prisiljavaju djecu na razgovor o određenom problemu, ne zaključi ništa, sve završi obostranom ljutnjom i razgovor se prekine.

Umijeće slušanja

Glavne zapreke obiteljskoj komunikaciji obično su nedostatak vremena i crv svakodnevnih problema, ali i činjenica da mnogi roditelji “ne žele” slušati. Ponajčešće, iz duboko nesvjesnih razloga, mnogi roditelji ne žele upoznati probleme svoje djece, jer se osjećaju krivima. Drže da su odgovorni za njihove probleme i nesreću, neugodno im je i stoga nastoje potisnuti svoje osjećaje. Drugi se opet plaše čuti istinu, bježe pred otkrićem neuspjeha i zato niječu stvarne osjećaje svoje djece.

Ovomu treba pridodati da se mnoga djeca i mladi tada zatvaraju pred komunikacijom. Ispovjediti vlastitu ljubomoru ili ljutnju, na primjer, njima se čini ne samo sramotno nego i rizično. Otkrivajući ocu i majci svoju tamnu stranu, boje se da će izgubiti njihovu ljubav, da neće biti shvaćeni, da će u njima pobuditi srdžbu ili negodovanje. Zbližavanje s vlastitom djecom zahtijeva posebnu vrst koncentracije i hrabrosti. Evo nekoliko jednostavnih preporuka.

Slušati veoma pozorno. Potrebno je pokazati da slušamo, djeci dati osjećaj sigurnosti da njihove riječi stižu na pravo mjesto.

Govoriti što manje. Na pravo mjesto ubaciti poneku ohrabrujuću riječ, kao: “Doista… Mora da ti je bilo jako teško… i što se onda dogodilo?”

Prihvatiti šutnju. Općenito govoreći, mi se jako bojimo šutnje. Brzo se potrudimo da je ispunimo poukama, savjetima, pitanjima, besmislicama. Šutnja ustvari daje priliku da se razmisli o onome što se sluša.

Ne donositi preuranjene sudove. Rečenice kao: “To je bila najgluplja stvar koja se mogla učiniti… Kako si bedast… Što bi ti htio… Ništa dobro ti ne polazi za rukom…” blokiraju komunikaciju i ruše povjerenje. Djeca se istog časa povlače u samoobranu. Poremeti se tijek komunikacije, a povjerenje koje se jednom izgubi kod djece teško se ponovno stječe.

Izbjegavati neposredna rješenja. Kad imamo neki problem, ne volimo pametnjakoviće koji se žure da nam otkriju što moramo činiti. No s djecom često padamo u tu zamku. Neki roditelji imaju pune džepove gotovih “rješenja” za svoju djecu i misle kako upravo oni, roditelji, trebaju pronalaziti rješenja za svoju djeca. Tako djeca počnu misliti da nisu sposobna rješavati vlastite probleme.

Prepoznati osjećaje. Osjećaji kod male djece nisu “mali”. Naprotiv, još su osjetljiviji i nježniji baš zato što ih maleni teže kontroliraju. Djeca trebaju osjetiti da roditelji razumiju i prepoznaju što oni osjećaju i ne osjećati se usamljeno u svom problemu.

Pomoći djeci da dođu do vlastitih rješenja. To je početak pozitivnog i konstruktivnog odgoja. Samo na taj način djeca mogu osjetiti odgovornost za sebe i neće misliti da su zapostavljena na dugom putu odrastanja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.