SRETNO RODITELJSTVO

Roditelji, koliko iskreno i pažljivo slušate ono što vam djeca žele reći?

Većina roditelja misli da sluša svoju djecu. To se čini jednostavno i razumljivo. Pa ipak, koliko roditelji stvarno, iskreno i pažljivo, slušaju ono što im djeca govore ili žele reći?

Foto: Shutterstock.com

“Neka se stvori takvo ozračje da učenici mogu slobodno izraziti svoje mišljenje”, govorio je don Bosco svojim suradnicima. Bio je uporan: “Treba ih saslušati, neka kažu sve što im je na duši”. Don Bosco je prvi davao primjer “slušanja”. Poznata fotografija predstavlja ga kako ispovijeda dječake: cijela njegova osoba bila je usmjerena na slušanje, sav se predao pozornosti.

Biografske uspomene (VI, 438-439) podsjećaju: “Iako je bio često i mnogim poslovima zauzet, uvijek je bio spreman očinskim srcem primiti u svojoj sobi dječake koji su se željeli s njime osobno susresti. Štoviše, želio je da se prema njemu odnose veoma obiteljski, i nikad se nije tužio što ga bezobzirno salijeću svojim upadicama. Svakome je davao punu slobodu da postavlja pitanja, iznosi pritužbe, obranu, isprike…

Primao ih je s istim poštovanjem s kojim je primao veliku gospodu. Oni bi sjedili na divanu, a on za stolom, a slušao ih je s puno pažnje kao da su stvari o kojima su govorili bile jako važne…”

Većina roditelja misli da sluša svoju djecu. To se čini jednostavno i razumljivo. Pa ipak, koliko roditelji stvarno, iskreno i pažljivo, slušaju ono što im djeca govore ili žele reći?

“Ja govorim i govorim, ali nitko me ne sluša”, mrmlja mala Dragica (8 godina). “Onda ja u krevetu, navečer, okrenem leđa svima i govorim zidu i tako barem sama sebe slušam” (Ivana, 7 godina). U dvorani za razgovore u popravnom domu mladić pun gorčine kaže svom ocu: “Tata, jesi li ti svjestan toga da u dvadeset godina prvi put slušaš što ti govorim?”

Događa se često da se, kada roditelji prisiljavaju djecu na razgovor o određenom problemu, ne zaključi ništa, sve završi obostranom ljutnjom i razgovor se prekine.

Umijeće slušanja

Glavne zapreke obiteljskoj komunikaciji obično su nedostatak vremena i crv svakodnevnih problema, ali i činjenica da mnogi roditelji “ne žele” slušati. Ponajčešće, iz duboko nesvjesnih razloga, mnogi roditelji ne žele upoznati probleme svoje djece, jer se osjećaju krivima. Drže da su odgovorni za njihove probleme i nesreću, neugodno im je i stoga nastoje potisnuti svoje osjećaje. Drugi se opet plaše čuti istinu, bježe pred otkrićem neuspjeha i zato niječu stvarne osjećaje svoje djece.

Ovomu treba pridodati da se mnoga djeca i mladi tada zatvaraju pred komunikacijom. Ispovjediti vlastitu ljubomoru ili ljutnju, na primjer, njima se čini ne samo sramotno nego i rizično. Otkrivajući ocu i majci svoju tamnu stranu, boje se da će izgubiti njihovu ljubav, da neće biti shvaćeni, da će u njima pobuditi srdžbu ili negodovanje. Zbližavanje s vlastitom djecom zahtijeva posebnu vrst koncentracije i hrabrosti. Evo nekoliko jednostavnih preporuka.

Slušati veoma pozorno. Potrebno je pokazati da slušamo, djeci dati osjećaj sigurnosti da njihove riječi stižu na pravo mjesto.

Govoriti što manje. Na pravo mjesto ubaciti poneku ohrabrujuću riječ, kao: “Doista… Mora da ti je bilo jako teško… i što se onda dogodilo?”

Prihvatiti šutnju. Općenito govoreći, mi se jako bojimo šutnje. Brzo se potrudimo da je ispunimo poukama, savjetima, pitanjima, besmislicama. Šutnja ustvari daje priliku da se razmisli o onome što se sluša.

Ne donositi preuranjene sudove. Rečenice kao: “To je bila najgluplja stvar koja se mogla učiniti… Kako si bedast… Što bi ti htio… Ništa dobro ti ne polazi za rukom…” blokiraju komunikaciju i ruše povjerenje. Djeca se istog časa povlače u samoobranu. Poremeti se tijek komunikacije, a povjerenje koje se jednom izgubi kod djece teško se ponovno stječe.

Izbjegavati neposredna rješenja. Kad imamo neki problem, ne volimo pametnjakoviće koji se žure da nam otkriju što moramo činiti. No s djecom često padamo u tu zamku. Neki roditelji imaju pune džepove gotovih “rješenja” za svoju djecu i misle kako upravo oni, roditelji, trebaju pronalaziti rješenja za svoju djeca. Tako djeca počnu misliti da nisu sposobna rješavati vlastite probleme.

Prepoznati osjećaje. Osjećaji kod male djece nisu “mali”. Naprotiv, još su osjetljiviji i nježniji baš zato što ih maleni teže kontroliraju. Djeca trebaju osjetiti da roditelji razumiju i prepoznaju što oni osjećaju i ne osjećati se usamljeno u svom problemu.

Pomoći djeci da dođu do vlastitih rješenja. To je početak pozitivnog i konstruktivnog odgoja. Samo na taj način djeca mogu osjetiti odgovornost za sebe i neće misliti da su zapostavljena na dugom putu odrastanja.

Zlatna pravila za dobrog slušatelja

Jedina osoba koja je u stanju ponuditi takve informacije jest, naravno, samo dijete, a jedini način da se do njih dođe jest pažljivo slušanje.

Kad smo u poslu ili rastreseni, gotovo uvijek slušamo a da ustvari ne čujemo ono što dijete govori. Neka istraživanja su pokazala da roditelji čuju tek trećinu onoga što dijete kaže.

Postoji pet zlatnih pravila kako postati dobar slušatelj.

1. Nikada ne činiti dvije stvari u isto vrijeme. Ako ste zauzeti pripremanjem večere, a vaše najmlađe dijete dotrči da vam nešto važno kaže, tada je lako pasti u zamku da ga napola saslušate, jer slušate jednim uhom i ne obraćate osobitu pažnju na ono o čemu dijete govori. Jedini način da se to izbjegne jest da uočite prvenstvo zadaća koje su pred vama toga trenutka. Ako je kuhanje važnija stvar, kažite djetetu na lijep ali odlučan način da ga ne možete saslušati, jer toga časa ne možete prekinuti posao. Zatim dogovorite s njim vrijeme kad ćete mu moći posvetiti više pažnje: ne bojte se, njega to neće obeshrabriti niti uznemiriti. Većina djece bit će ponosna što vi njihove ideje uzimate ozbiljno i što ćete im posvetiti svoje dragocjeno vrijeme.

Smatrate li da je ono što vam dijete želi reći važnije od večere, prekinut ćete posao, sjesti i pažljivo ga saslušati.

2. Ne slušajte ako niste mirni. Jaka uzbuđenja (tjeskoba, srdžba, zlovolja, grižnja savjesti i tako dalje) postaju prepreka kroz koju prolazi dječji govor. Ako ste doista došli do uvjerenja da je vaše dijete lijeno, uza sve čime ono pokušava objasniti svoje ponašanje, srdžba ograničava vaše slušanje. Emocije će vas samo još više potaknuti da kažete nešto čime ćete pokušati opravdati svoju srdžbu. Nikada ne slušajte ono što vam dijete želi reći prije nego se smirite kako biste mogli objektivno sagledati cijelu situaciju.

3. Nemojte se zadovoljavati najmanjim. Anica, djevojčica od deset godina, tražila je da svjetlo u njezinoj sobi ostane upaljeno dok ne zaspi. Majka je rekla da su to gluposti. “Pa ti iz škole dođeš po mraku”, govorila je.

“Znam”, odgovorila je Anica, “ali to nije isto. Kad sam vani, mrak me manje plaši.”

Ovaj zanimljivi razgovor otkriva nešto od duboke tjeskobe vezane uz obiteljsko ozračje. Da je Aničina majka pažljivije slušala svoju kćerkicu, mogla je iskoristiti situaciju i s njom malo popričati. Ali budući da si je zabila u glavu kako mala govori gluposti, propustila je čuti njezino objašnjenje i jednostavno ugasila svjetlo.

4. Aktivno slušanje. To je umijeće slušanja ne samo ušima nego i očima. Za pažljivo slušanje onoga što se govori, potrebno je imati vremena. Za posve malu djecu idealno je vrijeme kad odlaze na spavanje.

Ako mislite da vaše dijete nešto muči, to možete provjeriti tako što ćete započeti nevezan prijateljski razgovor: “Čini mi se da si danas nešto tužan. Da se nije što dogodilo?” Kad dijete počne pričati, gledajte da ga ne prekidate; učinite sve da potaknete njegovo povjerenje gestama, potvrđujući, smiješkom, pokazujući zanimanje.

I onda kada vas stvari o kojima dijete govori uznemiruju, zadržite to za sebe, barem neko vrijeme. Izraz vašeg lica treba ostati prijateljski, vaše primjedbe ohrabrujuće i znak da sudjelujete. Pravi trenutak da izrazite ljutnju i negodovanje može doći tek kada ste odvojili dovoljno vremena za slušanje i mirno razaznali što nije u redu. Bilo kakvo prekidanje i osobito kritičke primjedbe bili bi zapreka djetetu da izrazi bit problema.

5. Obratite pozornost na djetetov glas. Ne osjeća li se ogorčenje u glasu, iako se čini da dijete tvrdi nešto pozitivno? Razilaženje između onoga što se govori i onoga na koji način se to kaže, može spriječiti da se tužni osjećaji očituju. Pripazite na izraze samosažaljenja, kao što su: “Nemam ja snage za to”, “Previše sam glup da bih ja to shvatio”, “Tata uvijek kaže da sam ja bez veze”.

I onda kada se samosažaljenje izrazi kao šala ili izgovori uz smiješak, može prouzročiti nevolje.

Treba biti pažljiv na stanke, na oklijevanja, na ponavljanja koja se pojavljuju u dječjem govoru. Oni mogu biti prouzročeni sukobom između onoga što dijete govori i onoga što bi doista htjelo reći. Govorne pogreške mogu također biti pokazatelji. Freud je tvrdio da su govorne pogreške, tehnički definirane kao parafraze, bile rječiti pokazatelji dubokih unutarnjih napetosti.

Nije lako pažljivo slušati, to zahtijeva iskustvo i vještinu. Često se osjećamo dužni komentirati pogreške, umiriti se kada dijete iznese svoje strahove ili kritizirati razdražljivost koju si dopušta. Ali sve te reakcije samo još više otežavaju zadaću da se otkriju pravi uzroci problema.

Potičite djecu da se slobodno izražavaju, a vi šutite i pomno osluškujte. Ne plašite se stanki i ne žurite da ih ispunite riječima. Dajte svojoj djeci vremena da se izraze, da razmišljaju, da se ohrabre, da si dopuste ponešto od onoga što će vas uznemiriti a oni to dobro znaju.

Ako ste uznemireni što razgovor počinje zapinjati, pokušajte ga ponovno uspostaviti ponavljajući posljednju misao koju je dijete izgovorilo. To će značiti da ste ga slušali, da ste ga shvatili i da mu dopuštate da misao jasnije izrazi.

Ali uvijek prije nego započnete treba učiniti drugi korak: preispitati vlastite tjeskobe, strahove i nestrpljenje, sve ono što olako pripisujemo djeci. Često nam se događa: umjesto da preispitujemo ono što govore djeca, treba provjeriti kako mi slušamo.

Odluka: Večeras ću svu pažnju posvetiti onomu što će mi djeca pripovijedati.


Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

Objavljeno: 19. listopada 2017.

Možda vam se svidi