“Nikada nećeš uspjeti!” Mladen je po treći put donio negativnu ocjenu iz matematike. Otac, nezadovoljan što su svi njegovi napori da ga poduči bili uzaludni, što je propalo toliko žrtvovanoga vremena kad je prekidao čitanje novina ili se odricao odlaska u teretanu, povikao je: “Nikad ništa nećeš naučiti!” Njegov bijes se stišao, ali tada je uslijedila Mladenova reakcija. Bio je ogorčen već samim time što je dobio negativnu ocjenu, plakao je kad to nitko nije vidio, a sada je otac rekao da nikad ništa ne zna, pa ga je to dotuklo. Od toga je trenutka na nj vrebala opasnost da ni u budućnosti nikad neće razumjeti matematiku. Mogao bi možda i zaključiti: “Ako ja to ne razumijem, čemu se više uopće truditi?” Bilo je mnogo bolje da je otac rekao: “Žao mi je da ni ovaj put nisi uspio, možda si bio previše umoran. Pustimo to sada, pokušat ćemo za koji dan, zajedno ćemo sigurno uspjeti.”

Inačice kao: “Završit ćeš tako i tako”, “S tom voljom nećeš nikad ništa uspjeti”, “Ti ćeš i kad odrasteš biti nepismen!”, “Takvu kakva si sada, nitko neće oženiti” okrutne su za adolescenta koji je i onako već preopterećen mnogim stvarima. U svim tim teškim iskustvima, roditelji ga trebaju “oboružati” i ohrabriti za borbu i pobjede, a ne još otežavati ionako tešku situaciju plašeći ga frazama koje ne potiču, nego uništavaju i ono malo dobre volje.

Tvoja nevolja je u tome… Kad mu kažeš “Ti si jedan smušenjak” ili “Ti si pravi bedak”, diraš izravno u ranu i nemilosrdno mu ukazuješ na nedostatke.

“Ah, kako je lijepo kad nemaš djece!” To su najgore pogrešne riječi koje roditelji mogu izreći. Mogu se doista naći pred velikim financijskim problemima, npr. zato što je sin slupao novi obiteljski auto kad se zaletio u stup, ali i u tom slučaju takve riječi treba izbjegavati. Dijete u toj dobi može pasti u krizu, može zamrziti roditelje koji su se loše izražavali, može zamrziti sebe. Malo dijete će odmah pomisliti: ne žele me više!, a to je najstrašnija misao koja mu može pasti na um.

“Ako to još jednom učiniš, nećeš se dobro provesti!” Što god da dijete učini, ovako okrutnim riječima nema mjesta, treba ih pod svaku cijenu izbjegavati. Prijetnja djetetu da će mu biti uskraćena ljubav majke ili oca, za nj je najteža kazna. Tada se osjeća osamljeno, zapostavljeno, kao da nema nikoga tko bi ga hrabrio i podržavao. Ako vam se dogodi da ih izreknete, brzo ih povucite. Zagrlite dijete jako i recite mu: “Kako bih mogla ne voljeti te? Ti si nešto najdraže što imam!”

“Jesam li ti rekao?!” Kad dijete pogriješi, postane ranjivije. “Zašto sam to učinio? Baš sam glup”, misli u sebi. “Zašto nisam poslušala mamu?” pita se misleći na majčine savjete koje je nedavno čula.

Tko vidi da je pogriješio put, ne treba nekoga tko će mu reći da je pogriješio, nego nekoga tko će mu pokazati pravi put.

Komentar roditelja ostavlja mu dvije mogućnosti: prepustiti se svojoj nemoći ili se ljutiti i usprotiviti. Bilo bi možda bolje reći: “Učinio si po svojoj glavi i vidiš da ne ide, je li tako? Žao mi je, ali i ja sam učio na pogreškama. Nije svijet propao, ne daj se, život ide dalje, drugi će put biti bolje.”

“Kad sam ja bio tvojih godina…” To je rečenica koja može nositi teret osude u smislu: ja ne bih nikada učinio ovo ili ono. Međutim, može biti i prilika da se razmijene iskustva.

Ako je upotrijebimo da nekoga odbacimo ili stavimo naglasak na odobrenje, može se shvatiti kao očita nepravda, tim više što adolescent živi uronjen u sadašnjost i osjetljiv je na svoju prošlost. Mora se potruditi da sebi predoči kako su i njegovi roditelji nekoć bili mladi kao što je on sada. Mnogi mladi prihvaćaju ovu rečenicu kao neku vrstu zavisti ili osvete, kao da roditelji kažu: “Ove stvari ni ja u tvojim godinama nisam imao, zašto bi ih ti trebao imati?”

Istu rečenicu upotrijebite da s djetetom podijelite pogreške koje ste činili u mladosti i one osjećaje koji su u vama plamtjeli kad ste morali slušati nečije ukore.

Otkrivajući svoje pogreške iz prošlosti, pomažete djeci da umanje vlastitu krivicu i da se ne osjećaju usamljeno.

“Pitaj oca” ili obratno. To je klasični ping-pong kojim roditelji izbjegavaju vlastitu odgovornost kod donošenja odluka. Zapravo je nimalo dobar način odgađanja problema. Djeca vole kad preuzimamo odgovornost i onda kada se tomu protive.

“Kako si mogao biti tako glup?” Evo rečenice koja se za vaše dijete može zalijepiti zadugo. Mogla bi nastaviti u njemu odjekivati jer se riječ “glup” ponavlja u raznim drugim oblicima tako da i dijete samo u to povjeruje. U svakom slučaju, djetetu ne treba nikada reći tu riječ, odviše je bolna.

“Misli na svoju školu…” Ima mnogo inačica, npr. “Šta ti uopće znaš!” ili “Pusti politiku, idi se igrati”. Te se rečenice koriste da se adolescenta udalji od nečega do čega mu je toga trenutka jako stalo. Zvuči kao: “Bedast si i ne razumiješ.” Bijes je to veći što ga se, bez ikakvoga razumnog obrazloženja, odgurne iz svijeta “ozbiljnih” u koji bi želio ući.

“Nema priče! To je tako i gotovo!”, “Ne govori ništa više”, “Šuti!”. Nakon takvih riječi dijete se osjeća kao da je fizički napadnuto. Njegovo lice dobije izraz poraza i tuge. Tek što se od toga oporavi, zahvatit će ga osjećaj nepovjerenja i agresivnosti. Roditelji mogu prekinuti dijalog, ali ne zato da se domognu pobjede. To su tvrdnje koje roditelji izreknu obično u očaju. Nisu dijete mogli uvjeriti lijepim riječima, pa su zauzeli diktatorski stav. Naići će na otpor. A i oni koji ih poslušaju, učinit će to s osjećajem gorčine u duši. Ako roditelji svojim zahtjevima ne uspiju dati valjan razlog, zašto ne odustanu? Moći će pojasniti da su svjesni da uvjeravanje nije uspjelo, ali je svejedno važno da ih slušaju. Važno je pozvati djecu da imaju povjerenja u roditelje i onda kada se u svemu ne slažu.

“Dok te ja izdržavam, činit ćeš ono što ti kažem!” To obično govore očevi, i to najčešće u srdžbi. Adolescente to pogađa u osjetljivo mjesto, u njihovu želju za osamostaljenjem. Osjećaju da su velik teret u obitelji i da ih nitko ne štiti. Bilo bi bolje da otac porazgovara o problemu kao takvom. Treba jasno izreći vlastito mišljenje i ne prijetiti “ekonomskim ucjenama”.

“Čini što te volja!” To je najgora rečenica. Znači jednostavno: “Ne zanimaš me više.”

“Premlad si da…” Ova je rečenica jako opasna zato što budi protivne reakcije mnogo više od onoga što se obično očekuje. Primjerice, riječi “Premlad si za pušenje!” za nj znače “Kad budeš stariji, pušit ćeš koliko želiš”. Poruka je: “Pušenje je za odrasle i ako se želiš osjećati odrastao – puši!” Tako mladi počinju pušiti čim se osjete odraslima. Isto razmišljanje važi za rečenicu: “Premlada si da imaš dečka.” Posljedice nije teško zamisliti. Istina je i ono što je ustvrdio jedan psiholog: “Djeca obično misle da imaju dvije godine više, a roditelji da imaju dvije godine manje. Kad i jedni i drugi postanu svjesni da griješe, obiteljske će razmirice prestati.”

“Bog, debeljuca!” Adolescenti su jako osjetljivi kad je posrijedi njihov fizički izgled pa svoje grozne nedostatke još više uveličavaju. Odrasli to zapažaju, pa se šale na njihov račun. Malo jača djevojka postaje “debeljuca”, dečko je “mrga”, niži rastom “mišo”, mršava djevojka “šibica”.

Adolescenti jako trpe i kad se prave da im je svejedno, dvostruko trpe kad ih takvim imenima nazivaju roditelji. Ponižava ih kad ih pred stranim ljudima nazivaju djetinjastim imenima (“zlato”, “ljubavi”, “slatkice” i slično). Ljuti ih sve što ih navodi da se osjećaju malima, sve što ih navodi da se osjećaju velikima, što napuhuje njihovu gordost.

“Je li moguće da ne možeš biti s nama u kući?” Postoje razne inačice: “Šta ti misliš, da je kuća hotel?”, “Opet nekamo ideš?” itd. To mu kažu baš onaj tren kad se spremio za izlazak koji je dugo planirao. To ga stavlja u škripac onaj čas kad je bio nadomak zadovoljstva. I onda mu valja ili ostati u kući pokunjen i osramoćen pred prijateljima koji su ga čekali ili izaći s osjećajem da je izdao obitelj.

“Onaj tvoj prijatelj/ica nimalo mi se ne sviđa” ili “U kuću toga i toga nemoj zalaziti”. Povrijediti prijatelje svoje djece (koji su često s mukom stečeni) izaziva pravu muku i pravi je napad. Problem prijatelja treba raspraviti mirno i s činjenicama, bez predrasuda.

“Učini to meni za ljubav” (možda uz glazbenu pozadinu) sramotna je ucjena. Mnogo je bolje raspraviti motive mogućega odbacivanja.

“Sada ne, nemam vremena.” Na izlazu iz osnovne škole postoje zajedničke situacije: dijete pozdravlja majku ponosno joj pokazujući crtež sa sata likovnog odgoja: “Mama, pogledaj što sam danas nacrtao!” Majka u autu na cesti s dvije kolone kaže: “Ne sada, žuri nam se.” Dijete je dobilo poruku: “Nemam vremena za tebe i tvoje crteže.” Imati djecu koja rastu znači u svemu dijeliti s njima ono malo dragocjena vremena.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.