Prije nekoliko mjeseci jedna je moja prijateljica na prvome ultrazvuku doznala strašnu vijest: da njezino dijete ima smrtonosnu manu na lubanji, i da vjerojatno neće dugo poživjeti nakon što se rodi. Tek što su se ona i njezin muž počeli pripremati za djetetov dolazak na svijet, ono je umrlo u njezinoj utrobi.

Oni koji nisu doživjeli takve priče, čuli su ih: priče o spontanim pobačajima, o majkama koje odjednom dobiju trudove u 25. tjednu trudnoće, o bizarnim nesrećama, o snimkama ultrazvuka koje donose strašne vijesti. Te nas priče podsjećaju da je trudnoća teška i riskantna, i da ponekad, pa makar mi savjesno uzimale svoje trudničke vitamine i imale izvrsnu medicinsku skrb, stvari mogu poći nakrivo. Pažljivije promišljanje o tjelesnim i duhovnim bremenima trudnoće povlači za sobom neizbježno pitanje: što napor trudnoće čini vrijednim truda ako nema jamstva za sretan kraj?

U svojoj knjizi Showing: What Pregnancy Tells Us About Being Human („Vidi se: što nam trudnoća kaže o našoj ljudskosti”), autorica Agnes Howard smatra da je jedini način da se odgovori na to pitanje taj da se odustane od predodžbe da je trudnoća pasivno razdoblje čekanja ili pak kliničko stanje, i da se trudnoću prihvati kao „vježbanje, razdoblje života oblikovano koherentnim nizom dobrih djela učinjenih drugome”. Jednostavnije rečeno, trudnoća je poligon za vježbanje vrednota. Čak i dok žena oblikuje dijete koje raste u njoj, radosti i kušnje trudnoće oblikuju nju, posvećuju je i uče je kako ovisiti o drugima tijekom toga razdoblja naročite službe.

Čekanje ili rad?

Prije razvoja suvremene znanosti o porodništvu, trudnoća je čovječanstvu bila i tjelesna i metafizička tajna. Kako Agnes Howard piše u svojoj knjizi, sve dok nije otkriveno žensko jajašce, filozofi su djelo začeća pripisivali isključivo muškarcima. Smatralo se da je muško sjeme jedini aktivni sastojak pri začeću, a da je žena samo pasivni primatelj. Kako zapravo dolazi do začeća – kako nastaje dijete – bilo je pitanje za značajne teološke i filozofske diskurse. Tko je u konačnici odgovoran za reprodukciju, a – što je možda još urgentnije – koga okriviti ako stvari pođu nakrivo? Iz tih je pitanja proizašlo mnoštvo praksi i praznovjerja u vezi s trudnoćom: prehrana trudnice, njezina odjeća, kretanje, ponašanje, pa čak i njezina mašta mogli su biti uzrok spontanih pobačaja, urođenih mana i raznih poremećaja.

Iako su uglavnom neutemeljena, ta praznovjerja stvorila su važnu kulturu oko trudnoće, proglašavajući je stvari od iznimnog osobnog i moralnog značenja. Svakodnevni činovi i misli trudne žene bili su važni na dubok način, opipljivo oblikujući život drugoga ljudskoga bića, a taj se utjecaj obično prikazivalo u negativnome svjetlu. Kako piše Agnes Howard, činilo se da žena ima „veoma malo moći da napravi dijete, ali […] popriličnu moć da naudi onome koje je muškarac stvorio u njoj”. U svjetlu te nesigurnosti, činilo se najboljim da se trudnica jednostavno suzdržava od aktivnosti kako bi izbjegla nanošenje štete svojemu djetetu. Trudnoća je postala razdoblje od četrdeset tjedana čekanja prije poroda. 

Razvoj porodništva eliminirao je predodžbu o pasivnosti trudnoće. Kako se razvijalo naše poznavanje ljudske biologije i anatomije, rađanje je postalo sigurnijim, trudnoća je postala zdravijom i predvidljivijom, a tema reprodukcije postala je mnogo više javnom, kako je djelo koje je nekada pripadalo domu počelo pripadati bolnici. Otkriće ženske reproduktivne stanice pojasnilo je da žene imaju aktivnu ulogu pri začeću, i da određeni niz aktivnosti može napraviti veliku razliku pri razvoju nerođenoga djeteta. Novije studije na području mikrokimerizma i epigenetike daju naslutiti da veza između tijela trudne žene i njezina djeteta utječe na njezinu i njegovu fiziologiju na mnogo trajniji način nego što smo mislili.

Ako žena želi zdravo dijete, pred njom je dugačak popis zadataka koje mora izvršiti tijekom trudnoće. Od svakodnevnoga uzimanja trudničkih vitamina, izbjegavanja određenih vrsta hrane, vježbanja u ispravnoj mjeri kako bi ostala zdrava i pripremila tijelo za porod – trudnica mora mnogo toga obaviti prije nego što dođe do rađaonice. 

No dok je razvoj prenatalne skrbi naglasio aktivnu prirodu trudnoće, učinio je malo za osvjetljivanje inherentnoga značenja te aktivnosti. U vremenu kada žene s niskorizičnim trudnoćama mogu zakazati inducirani porod mjesecima unaprijed, kada gotovo svaka žena može primiti anesteziju za vrijeme poroda, i kada jedna trećina poroda u Sjedinjenim Američkim Državama završi carskim rezom, trudnoća sve više izgleda kao kliničko stanje nego kao prirodno razdoblje u ženinome životu. U standardnome modelu prenatalne skrbi trudna žena postaje pacijenticom. Izbjegavanje rizika i dalje je njezin primarni zadatak, ali sada se radi o aktivnome, a ne o pasivnome izbjegavanju. U međuvremenu je iznimna moralna vrijednost trudnoće kako su je shvaćali u davnini, njezina holistička disciplina za tijelo i za dušu, izgubljena. Moderna prenatalna skrb može ženi reći što sve mora odraditi kako bi imala zdravo dijete, ali zakazala je u tome da joj kaže zašto je to njezino djelo značajno čak i onda kada se ona ne osjeća tako.

Kultiviranje kreposti u trudnoći

Tek onda  kada shvatimo trudnoću kao „vježbanje, razdoblje života oblikovano koherentnim nizom aktivnosti orijentiranih prema dobru drugoga”, moći ćemo raspoznati njezino inherentno moralno značenje. U tome svjetlu, djelo trudnoće postaje prigodom za kultiviranje kreposti. Razmišljanje o  tome da su i dijete i majka osobe, kao i istinsko uvažavanje rizika i napora uključenih u trudnoću, dižu trudnoću s razine pukoga tjelesnoga stanja i pretvaraju je u prigodu za moralnu formaciju.

Trudnoća testira ženin karakter postavljajući joj čitav niz izazova, koji potiču razvijanje niza navika. Te navike, bilo da su kreposti ili poroci, uključuju čitavu osobu. U svojoj knjizi Agnes Howard smatra da su četiri kreposti – razboritost, milosrđe, gostoljubivost i hrabrost – od osobite važnosti za trudnoću. Majčina promišljenost i briga za svoje tijelo u trudnoći te pridržavanje zdravstvenih smjernica pokazuju razboritost. Njezino žrtvovanje sna, udobnosti i pokretljivosti radi nepoznatoga drugoga jest djelo milosrđa. Dočekujući s dobrodošlicom potpunoga neznanca da četrdeset tjedana živi u njezinu tijelu (a da zatim ovisi o njezinu tijelu još mnogo mjeseci!), ona se vježba u gostoljubivosti. A zar ne bismo njezinu spremnost da doživi bol i da riskira gubitak radi nade za jednim novim životom mogli nazvati očitovanjem hrabrosti?

Oni kojima se trudna žena obraća u svojim trenucima straha, sumnje i iscrpljenosti imaju moć dodatno izgraditi njezin karakter ili mu nauditi. Isto tako, kako ona izabere nositi svoje dijete, podnositi teškoće radi drugoga, doprinosi cjelovitosti njezine zajednice.

Kako žena izabere ponašati se tijekom tih tjedana, vodeći kućanstvo dok pati od mučnine i lišena je sna; kako izabere reagirati na snažnu bol od proširenih vena; kako izabire govoriti o svojim strijama, kako ona izabere podnositi rizik spontanoga pobačaja – ti nam odabiri govore o tome kakav je njezin karakter, koliko je čvrst. Oni određuju stav s kojim će dočekati svoje dijete kada ono dođe na svijet, i stvaraju temelje za njezin rad kao majke.

No baš kao što trudnoća daje priliku za očitovanje kreposti, daje priliku i za očitovanje poroka. Pobačaj je možda najgori oblik poroka u trudnoći, u tome što označava totalno odbijanje djeteta kao osobe, ali mi često vidimo poroke kako se pojavljuju u trudnoći na manje ekstremne načine. Svi mi poznajemo (ili smo možda ponekad i bile) žene čije je trudnoće obilježilo prigovaranje, ljutnja, tjeskoba ili nebriga. Te navike ne pokazuju ni milosrđe niti velikodušnost, nego škrtost. Ona je gunđava domaćica, koja kori svojega gosta što iskorištava njezine resurse, a zatim ona još i svima oko sebe priča tračeve o tome. A možda smo, s druge strane, poznavale – ili bile – žene koje odbijaju priznati svoju slabost tijekom ovoga razdoblja. Umjesto da zamoli pomoć kada joj je potrebna, ona proglašava samodostatnost, i tako čineći, zalijeva korov oholosti.

Zavisnost u trudnoći

Stvarnost je da je trudnoća naporna, i da žena neće moći procvjetati u tome naporu bez ičije pomoći. Suprotno suvremenim ideologijama, trudnoća nije privatni pothvat. U svojoj knjizi Agnes Howard piše kako je grčki povjesničar Plutarh zabilježio kako su „grobovi žena koje su umrle pri porodu, poput muškaraca koji su poginuli u ratu, bili obilježeni s naročitom počasti, jer su označavali žrtvu važnu za širu zajednicu”. Trudnoće također oblikuju zajednice, ne samo time što obećavaju porast tih zajednica, nego i zato što njihove prigode za duhovni dobitak ne utječu samo na ženu koja nosi dijete. Žena je moralno odgovorna svojoj zajednici, baš kao što je zajednica moralno odgovorna njoj. 

Svakodnevne opasnosti s kojima se suočava trudna majka često je tjeraju da se oslanja na ljude oko sebe više nego što bi inače činila. Oni kojima se trudna žena obraća u svojim trenucima straha, sumnje i iscrpljenosti imaju moć dodatno izgraditi njezin karakter ili mu nauditi. Isto tako, kako ona izabere nositi svoje dijete i podnositi teškoće radi drugoga, doprinosi cjelovitosti njezine zajednice. 

Kako bi žena procvjetala tijekom tih četrdeset tjedana svoje trudnoće, treba joj potpora ljudi koji su predani njezinu posvećivanju. Njoj trebaju prijateljice i sestre koje će svraćati da vide kako joj je, da joj skuhaju obrok, i da je potiču da ustraje. Kada prođe kroz vrata svoje crkve, trebaju je sresti muškarci i žene koji žele znati kako je dijete i kako oni mogu pomoći. Treba joj dječja oprema, mudrost i perspektiva iskusnijih majki. Treba joj molitva. Trebaju joj pružatelji medicinske skrbi koji ne samo da provode redovite preglede, nego i daju joj snage i pripremaju je u njezinoj trudnoći i porodu. I treba joj da joj njezin muž pomogne u njezinoj slabosti, da je vodi, moli s njom, i da je čuva. Takva suradnja zahtijeva iskrenost, povjerenje i poniznost. Agnes Howard to prelijepo sažima pišući: „Svi smo mi obilježeni iskustvom trudnoće, bilo da jesmo ili nismo i same prošle trudnoću. Potrebno je malo strahopoštovanja.”

Trudnoća je razdoblje sadnje. Navike koje žena formira dok je trudna kultiviraju tlo za djelo majčinstva. Njezina je odgovornost, uz potporu zajednice, prikupiti sva bremena, neobične stvari i iznenađenja svoje trudnoće, i posaditi ih radi buduće žetve. Ona neće biti jedina koja će požnjeti njihovo obilje.

Izvor: Pubic Discourse | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje uredništva portala The Public Doscourse. Sva prava pridržana.