Mladost je za mene osobito doba zbunjenosti u kojem doživljavam mnoštvo promjena, a većina njih tipična je za moju dob. Kad biste se potrudili i razumjeli bar neke od tih promjena, i drukčije se odnosili prema meni, u mnogočemu bismo se složili i ovu životnu fazu prebrodili bismo bez velikih problema. Pokušajte se odnositi prema meni kao što se odnosite prema odraslima, kao prema svojim prijateljima. Imajte na umu da više naučim od dobra primjera nego od mnoštva kritika i predbacivanja. Htio bih da se prema meni odnosite kao prema odrasloj osobi, a ne kao prema djetetu.

Tipični oblici ponašanja adolescenta su: protivljenje, opiranje, tvrdoglavost, pobuna i želja sa samostalnošću. Nemojte se ljutiti ako se ne slažem s vama, ako se drukčije ponašam, ako pokažem želje ili mišljenja drukčija od vaših. U svakom slučaju, imajte na umu da ste mi sada potrebniji nego ikada.

Izbjegavajte izravne sukobe sa mnom. Nasilje stvara pobjednike i pobijeđene. Kad sam bio mali, uvijek ste vi pobjeđivali, ali to ne znači da će tako biti i sada. Mojem ponašanju postavite precizna pravila i odgovarajuće posljedice, a primjenjujte ih pošteno i dosljedno. Tražite uvijek kompromisna rješenja, kako bismo pobjeđivali i jedni i drugi!

Nemojte me prisiljavati na ono što želite da učinim, jer tako postajem razdražljiv i agresivan, tako me učite da se silom sve postiže, a ja pružam sve veći otpor i sve sam tvrdoglaviji. To će me vjerojatno odvesti tako daleko da ću činiti protivno onomu što od mene tražite.

Izbjegavajte ponavljanje istih rečenica, postavljanje istih pitanja i neprestano jadikovanje. Ako to činite da me zaštitite, ja ću se na sve oglušiti. Nemamo sada mnogo prilika za razgovor kao nekada, jer ja moram biti sa svojim prijateljima, na mobitelu ili u sobi. Zbog toga će naši razgovori većinom biti usmjereni na moje neuspjehe, mane, na druga negativna ponašanja, kao i na ono što bih trebao ili ne bih trebao činiti. Držite mi lekcije od jutra do večeri, trudeći se da me uvjerite u nešto ili da mi nešto dokažete (“životne vrednote”, “važnost odgovornosti”). Zašto ne bismo ponekad jednostavno razgovarali? Zašto mi ne govorite o mojim uspjesima, o onome što mene zanima, o stvarima koje volim?

Morate biti strpljivi. Ja sam uvjeren da sam genijalac. Da znam sve što treba znati. Moji prijatelji i drugovi u školi jedini priznaju da sam pametan. Za koju ću godinu znati koliko sam cijelo ovo vrijeme od vas naučio i koliko još trebam naučiti od života.

Često sam zbunjen i ne znam čemu dati prednost. Činjenica je da su mi prijatelji, djevojke, telefonski razgovori, izlasci, zabave i drugo važniji od zadaća, iznošenja smeća ili pospremanja sobe. Nije riječ o lijenosti, nego o tome da ima stvari koje su mi mnogo važnije.

Meni je draže biti s prijateljima, nego s vama i drugima u obitelji. Nemojte se ljutiti ako odbijem izaći s vama na večeru, poći posjetiti djeda i baku ili jednostavno provesti neko vrijeme s vama.

Ponekad me ljute neke sitnice. Obična pitanja, kao što je “Kako ti je prošao dan?”, imaju moć da mi izbace iz takta. Nemojte se odmah ljutiti, možda mi je toga trena bilo nešto drugo na pameti, pa sam se istresao na vas. Ponekad sam ljut i na samoga sebe i znam da sam nepravedan prema vama. Htio bih biti pristojan i ljubazan, ali u ovoj dobi mi to ne polazi za rukom. Ne želim da budete zabrinuti za mene. Želim se sam izvući iz svega ovoga!

Premda želim da se prema meni odnosite kao prema odrasloj osobi, ponekad se ponašam kao dijete. Pa ipak, umjesto da mi to neprestano ponavljate, recite mi točno što trebam ili ne trebam činiti da dobijem povlastice, odgovornost i slobodu odrasla čovjeka.

Možda se tako ne čini, ali ja trebam vaše razumijevanje, ohrabrenje, pozitivnu pažnja. U ovom svijetu mogu računati jedino na vas.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.