Vjerujem da za svaku ženu pojam majčinstva u srcu budi drukčije osjećaje te im je podsjetnik na nešto samo njima u potpunosti znano. Djevojke, zaručnice, žene u braku, redovnice, svaka od nas je jedinstvena i za svaku je Bog od vječnosti zamislio vlastito iskustvo majčinstva. On je pozvao, mi smo odgovorile i djelovale prema Njegovim poticajima, uvijek otvorene da se u našim životima vrši Gospodinova sveta volja. Osluškivale smo, birale, bile hrabre, činile korake, vjerovale, nadale se i molile. I tu naša zasluga vezana uz dar majčinstva staje. No danas želim s vama podijeliti iskustvo jednog posebnog poziva, darovanog mnogim ženama te često skrivenog od tuđih očiju – poziv nevidljivog majčinstva.

Neumoljiva statistika

Ne ulazeći u već poznat, divan pojam duhovnog majčinstva kojeg žive i žene koje nisu u braku i žene redovnice, nevidljivo majčinstvo odnosi se na supruge, žene koje su u braku otvorene daru životu koji još nije stigao – barem ne na vidljiv način.

Svaki šesti par na svijetu susreće se s teškoćama u ostvarivanju biološkog roditeljstva, dok oko 30 posto svih trudnoća završava spontanim pobačajem. Statistika je neumoljiva, brojke su u tendenciji rasta i ne idu u prilog budućim generacijama. Ono što je vjernicima vrlo važno jest neupitna vjera kako život nastaje začećem te da nakon tjelesne smrti duša odlazi u Nebo i nastavlja život. I među nama vjernicama, postoje žene koje svakodnevno žive svoje nevidljivo majčinstvo i koje su dio navedene statistike. Činjenica je to koja ne bira. Žene koje su određeni broj tjedana ili mjeseci svoju djecu nosile pod srcem, dale im imena, radovale se njihovim životima zajedno sa svojim supružnicima, molile za njih i na kraju ih rodile, vrativši ih u krilo Onoga kojemu svaka žena vjernica teži vratiti darovano joj dijete.

To su žene koje čitavim svojim bićem znaju što znači biti majka. Znaju što znači radovati se svome djetetu, brinuti za njega, često i žrtvovati sebe na razne načine, znaju što znači darovati im život koji će trajati vječno. One svakodnevno žive svoje majčinstvo u vlastitoj nutrini, iako o njemu rijetko pričaju, iako o njihovom majčinstvu većina ljudi možda i ne zna, iako mnogi misle kako one nisu majke. Vrlo često prolaze svoja iskustva u intimi svoga doma, samo sa svojim najbližima.

Ovim promišljanjem želim potaknuti svaku ženu i svakog muškarca, a naročito nas vjernike koji imamo spoznaju Istine i vječnog života, da osvijestimo ovu stvarnost, da shvatimo kako su mnogi bračni parovi u našoj blizini možda roditelji i djece na Nebu. S tom bismo sviješću trebali pristupati onima koje iz znatiželje ili bratske brige često pitamo: “Vi još nemate djecu?” ili im dajemo dobronamjerne savjete kako da do njih dođu. Želim potaknuti i parove koji žive nevidljivo roditeljstvo, one koje njihova djeca u Nebu čekaju, da slobodna i radosna srca odgovore kako su roditelji. Oni to uistinu i jesu. Može li žena koja je pod svojim srcem nosila devetero djece i sve ih izgubila spontanim pobačajem za sebe reći da nije majka? Duša me zaboli pri samoj ideji da bi netko to mogao i pomisliti. Iz najveće poniznosti, duboke zahvalnosti na nezasluženim darovima, u blagosti i ljubavi prilazimo onima za koje mislimo da nešto rade pogrešno ili da za njih nešto trebate “izmoliti”. Često su upravo oni ti koji itekako znaju što znači želja, čežnja, otvorenost životu, spremnost na žrtvu te ne postoji savjet koji im možete dati, a da ga oni već nisu primijenili. Dapače, kada biste znali njihovu priču, puno toga biste o roditeljstvu od njih mogli i naučiti.

Roditeljstvo nije zasluga, već dar

Jedne tople proljetne večeri sjedila sam u stanu svojih prijatelja, uspavavši njihovo dijete kako bi oni mogli otići na duhovnu obnovu. Ustajala sam nekoliko puta provjeriti mališana koji je zadovoljno tonuo u san. Kada smo ga prvi put suprug i ja čuvali nije htio otići sa svojim ocem kući jer mu je, kaže, bilo jako lijepo s nama. Svi smo se tome dobro nasmijali no u tome je trenutku naš prijatelj, njegov tata, rekao jednu istinu u koju već dugo svim srcem zaista vjerujem: “On je ionako Božje dijete, vaše i naše.” Naravno, darovano je njima s razlogom koji nema nikakve veze s našim ljudskim percepcijama te nije ničije vlasništvo. Nije ničime zaslužen. Nije tu jer ga je netko jače želio ili je na njega bio spremniji.

Nitko kome je Bog darovao biološko dijete nije bolji, duhovniji, hrabriji, spremniji, svetiji, povezaniji, opušteniji, Bogu draži ili bliži, međusobno povezaniji, od većine bračnih parova kojima nije darovao. Više puta sam se u to sama uvjerila, radeći svakodnevno s djecom i njihovim obiteljima te gledajući primjere u svojoj okolini. Najdublje sam to iskusila u svome srcu koje je u jednom trenutku vjerovalo u gore navedene laži. Dok moja duša i pamet nisu još bile do kraja uzljubile pristajanje uz Božji plan, potpuno vjerovanje da je On Ljubav i sama Mudrost, da vrlo dobro zna koga odabire za određene misije, zna koliku nam težinu i odgovornost može povjeriti, zna već i broj srdaca koji će se po nečijem životu obratiti, posvetiti i spasiti.

Osupnula me duhovna stvarnost nevidljivog majčinstva, njegova dubina, ljepota, predanje i količina povjerenja te blizine odnosa s Ocem koju iziskuje radosno življenje ovog poziva. Na moja kriva vjerovanja odgovor su bili puni dječji domovi, tisuće djece ubijene namjernim pobačajima, rastave svakog trećeg bračnog para nakon rođenja djece, djeca začeta silovanjem ili u obiteljima nasilnika i ovisnika, maloljetničke trudnoće, tolike nezdrave navezanosti i ovisnosti o djeci, nesretne obitelji s mnogobrojnom djecom, vjernici koji s Bogom i životom kalkuliraju, roditelji koji su od svoje djece učinili mala božanstva pritom neki gubeći i svoju dušu – samo da tu djecu zadobiju. Shvatila sam kako ne postoje uvjeti koji se moraju i trebaju ispuniti. Jedini siguran uvjet je živjeti ono na što si pozvan i svakodnevno se pokoravati Božjoj volji za svoj život i u tome pronalaziti smisao koji nam je svima potreban.

Ženo, bez djece možeš ostvariti svoj potpuni i radosni identitet u Kristu, biti do kraja ispunjena, koristiti svoje talente, donositi plodove u svome braku i na svim ostalim područjima svoga života, približiti se Bogu kroz čežnje svoga srca i usmjeriti te želje Njemu. Patnja koju prolaziš posvetit će te u mjeri u kojoj nisi mogla ni zamisliti.

Dragocjenost nevidljivog majčinstva

Najveća molitva i želja naših srdaca trebao bi biti sam Darivatelj, a ne Njegovi darovi. Znamo da u svakom trenutku ono što nam je darovano, može biti i oduzeto stoga ne dopustimo oholosti i vjerskoj samodopadnosti da pronađu u našim srcima niti jedan kutak za sebe.

Bračni par koji živi nevidljivo roditeljstvo itekako je Bogu dragocjen, odabran i pozvan na velike stvari. Plodan je na tolikim razinama i područjima života. Njihov brak svjedočanstvo je mnogima. Iz onoga što prolaze možemo naučiti što znači živjeti u punini bračni poziv, njegovati zajedništvo, ostati jedno drugome i Bogu vjerni te sačuvati svoju dušu koja je stavljena pred razne opcije stvaranja života koje svijet nudi.

Jedni za druge trebamo imati nježno srce puno razumijevanja, neovisno o tome kolike težine nam uloge koje živimo donose. A znamo da sve nosi svoje težine, sve se može na trenutke nazvati najtežim križem, a na trenutke najvećim blagoslovom kojeg smo primili. Kako očima vidljivo roditeljstvo, tako i ono nevidljivo.

Matea Jukić magistra je logopedije, certificirana medijatorica i edukatorica iz područja osobnog razvoja i komunikacijskih vještina. Vlasnica je obrta “Efata edukacije”. Njezin rad i pisanje možete pratiti na Instagramu.