IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Evo kako djecu naučiti odvažnosti, toj bitnoj kršćanskoj vrlini

Odvažnost je bitna u kršćanskome životu. Bez odvažnosti sveci nikada ne bi izvršili djela koja su izvršili.

kako naučiti djecu odvažnosti

Foto: Shutterstock.com

Prije nego što počnemo razmatrati odvažnost kao vrlinu, najprije ćemo reći nešto o njoj kao o strasti jer razvijanje ove vrline u mnogome ovisi o snazi strasti koja se nalazi u njezinoj osnovi. Odvažnost je strast, žarka želja da se svlada nešto loše ili ostvari neko dobro. Strast je sama po sebi slijepa pa stoga može dovesti do prilično nerazboritih rezultata. Upravo je to razlog zašto nas više zanima vrlina negoli strast smionosti. Strast je samo instinktivno djelovanje koje nastaje u trenutku kada se shvati da je moguće nešto ostvariti, ali može iščeznuti isto tako naglo kao što se i pojavila.

Da bi došlo do odvažna djelovanja, mora biti prisutna razboritost kao neophodan čimbenik, ali i strast mora biti jaka. Nedvojbeno je da svatko može pronaći motivaciju za odvažno ostvarivanje dobra. Ali ako već ima stanovitu energičnost, bit će mu puno lakše postizati i više. Kao što sveti Toma kaže: “Odvažnost je veća uz dobro zdravlje, energičnost i mladost.”

Međutim, odvažnost može dovoditi osobu i u situacije koje sprječavaju njezino usavršavanje. Horacije kaže: “Ljudski rod, koji prihvaća svaki izazov, upušta se čak i u ono što je zabranjeno.”1 Vrlina odvažnosti, koja je dio vrline velikodušnosti, pomaže čovjeku ostvarivati dobro i poduzimati velika djela uz uvjerenost da može ostvariti nešto vrijedno. No da bi mogla biti vrlina, potrebna joj je razboritost. “Onaj tko se upušta u razne rizike bez ikakva promišljanja nije hrabar, ponašajući se tako, on posve jasno pokazuje da mu je važnije skočiti u bilo što, bez razmišljanja, nego vlastita sigurnost koju takvim ponašanjem bitno ugrožava.”2

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uvjeti za odvažnost

Postoje dva poroka koja se kose s vrlinom odvažnosti: to su naglost i kukavičluk. Ispitajmo kukavičluk. Osoba koja nema povjerenja u svoje sposobnosti i vrline može postati kukavica zbog toga što se ne usudi činiti ništa vrijednoga. Vidjeli smo kako uzrok ovakva nedostatka samopouzdanja može biti u djetetovoj svijesti, ono može misliti da nema određenu sposobnost. Drugim riječima, moguće je da dijete objektivno nema neku sposobnost ili kvalitetu ili da je ta kvaliteta latentna, prikrivena i nerazvijena pa dijete nije ni svjesno da je ima. Na roditeljima je da pomažu djeci otkrivati sve njihove potencijale.

Otkrivanje plemenitih ciljeva

Za malo je dijete najvažnije da se susreće s aktivnostima, situacijama, stvarima koje podrazumijevaju vrjednote. Sve mu to pruža iskustvo potrebno da bi u drugim situacijama moglo uvidjeti (uz pomoć roditelja) kako su neki postupci i događaji lišeni tih vrjednota. Dijete će primijetiti mala djela velikodušnosti, uviđat će razliku između uredne i neuredne sobe, polako će učiti koji čimbenici čine neko djelo korisnim, mada još uvijek ne će shvaćati njihovu temeljnu vrijednost.

Zatim će se nastaviti pomagati djetetu da nauči prihvaćati, ili barem tolerirati, ta iskustva – da ne bježi od njih iz lijenosti ili zato što mu se ne sviđaju rezultati. Mnoga su korisna iskustva neugodna, sve dok se ne otkrije njihovo stvarno značenje. Dijete isprva uči ne okretati leđa takvim iskustvima zato što mu u tome pomažu roditelji i druge osobe koje brinu o njemu: braća i sestre, rođaci, učitelji.

Ako je dijete ranije prolazilo kroz takva iskustva ne uviđajući razliku između ove i one vrijednosti, sljedeći korak, koji roditelji mogu poduzeti, jest učiti ga pridavati naziv svakoj od vrijednosti i tako učiti razlikovati ih. Roditelji mogu zamoliti dijete da im opiše kako je doživjelo neko svoje iskustvo. A onda ih mogu zamoliti da nastave i dalje činiti dobra djela.

Time se dijete želi potaknuti da počne poduzimati nešto na vlastitu inicijativu, dragovoljno, povezujući svoje inicijative sa spomenutim vrijednostima, premda će dijete činiti i djela koja će se oslanjati na slabe ili loše vrijednosti koje je prethodno iskusilo.

Ako roditelji uspijevaju potaknuti djecu na usvajanje niza vrijednosti i stvaranje jedinstvena vrijednosnoga sustava, djeca će istodobno stjecati iskustva o načinu povezivanja svojih djela s tim vrijednostima; učit će što jest razborito, a što nije razborito činiti u svakoj novonastaloj situaciji. Postupat će samopouzdano i njihova će odvažnost imati smisla jer će shvaćati da su određena djela vrijedna truda zbog dobra koje nastoje ostvariti. Djeca će biti svjesnija svojih sposobnosti i vrlina pa će se truditi postizati više od drugih.

Ako osoba ostvaruje neko korisno djelo, a pri tome je uvjerena da će uspjeti i svjesna je sredstava koja su joj dostupna za to, ona nije nerazborita. Ali ako ne zna vrijednost djela i ako nema sredstava za njegovo vršenje, tada je dvostruko nerazborita.

Odvažnost je kršćanska vrlina

Nitko nije bolje opremljen motivima i razlozima za vršenje ove vrline odvažnosti od kršćanina. Kršćanin temelji svoju odvažnost na nadnaravnoj nadi: on je uvjeren da je primio obećanje dobara koja su daleko iznad svakoga ljudskog očekivanja, dobara kojima mora težiti bez obzira na rizik.

On zna da će sve na kraju ispasti dobro, čak i kada ne shvaća sve što se događa. Zna da može računati na Kristovu milost u sakramentima i molitvi. Zna da može računati na pomoć majke Crkve koja je i naša Majka. Kršćanin treba biti spreman izlagati se svakovrsnim opasnostima zato što može računati na stalnu Božju pomoć. “Bog i odvažnost! Odvažnost nije ludost. Odvažnost nije preuzetnost.”3

Naravno, takav način djelovanja bio bi besmislen “nekome tko ne prakticira vjeru i nadu te bi prelazio granice ljudske razboritosti i izgledao bi kao ludost, ali mu kršćanin pristupa s jasnoćom i sigurnošću koju mu pruža prakticiranje ovih teoloških krjeposti”.4

Samoprocjena: Jesam li odvažna osoba?

  1. Nastojim imati jake strasti, ali strasti kojima gospodari moja volja. (U nekim vrstama odgoja postoji tendencija da se žele iskorijeniti strasti i umjesto njih razvijati intelektualne sposobnosti, kako bi se izbjeglo reagiranje na ono što je dobro i na ono što je loše. Da bi netko bio odvažan, mora strastveno reagirati na dobro i zlo.)
  2. Usredotočujem se na stvari koje zaista služe drugim ljudima i Bogu kako bih vršio djela autentične vrijednosti. (Odvažna djela mogu biti usredotočena na cilj koji se treba ostvariti ili na sredstva koja će se koristiti radi postizanja cilja.)
  3. Ulažem trud, koji bi netko smatrao neuobičajenim, kako bih suzbio utjecaj ili djelo koje je objektivno loše. (Odvažnost ne podrazumijeva samo težnju prema onome što je dobro, nego i junačku obranu sebe sama od onoga što je loše. Katkada se, iz lijenosti ili straha, ne odupiremo lošim utjecajima.)
  4. Nastojim očuvati tijelo u dobroj kondiciji zato što znam da će mi to olakšati vršenje odvažnih djela. (Po svetomu Tomi Akvinskomu, odvažnost se povećava prema stupnju nečije tjelesne krjepkosti, zdravlja ili mladosti. Korisno je ne zaboravljati da ćemo ostati “mladi” ako se pobrinemo da imamo projekte za budućnost. Projekti za budućnost znak su prave mladosti.)
  5. Pribavljam što je moguće više informacija za buduće projekte i o njima ozbiljno razmišljam kako se ne bih izlagao nepotrebnim rizicima. (Nepotrebni se rizici ne smiju prihvaćati. Neki nam projekti mogu ugroziti život, a za započinjanje drugih možda će nam biti potrebna tuđa pomoć.)
  6. Nastojim spoznati svoje sposobnosti i ograničenja što je moguće bolje. (Ako netko ima vrline koje su prikladne za neki projekt, rizik od neuspjeha bit će manji.)
  7. Kada razmišljam o mogućim projektima, uzimam u obzir važnost svakoga od njih, kao i stupanj u kojemu se on uklapa u moje opće ciljeve. (Ako će neki projekt biti od velike koristi za druge, tim ima više razloga za odvažnost.)
  8. Svjestan sam da su najvažniji projekti oni koji pomažu ljudima da ostvare njihovu svrhu, to jest proslaviti Boga. (Smionost, zapravo, i nema smisla onima koji ne vjeruju u Boga. Nevjernik će smatrati nerazumnima gotovo sve one projekte koje kršćani smatraju smionim i mogućim jer vjeruju u pomoć koju će dobiti od Boga.)
  9. Kada planiram započeti projekte stvarne vrijednosti, dobivam pomoć u molitvi i primanjem sakramenata. (Odvažnost je bitna u kršćanskome životu. Bez odvažnosti sveci nikada ne bi izvršili djela koja su izvršili.)
  10. Svjestan sam da imam neprenosivo poslanje da proslavljam Boga i da ga ljubim koliko god mogu. (Odvažna djela često će pokazivati tu dužnost na vrlo vidljiv način. Na primjer, osoba će sudjelovati u radijskome ili televizijskom programu, premda zna da će njegovi sudionici pokušati izrugati vjeru, druga će se, pak, osoba potruditi organizirati putovanje u Svetu zemlju, a treća se može uključiti u politiku kako bi pozitivno utjecala na društvo.)

Poučavati druge vrlini odvažnosti

  1. Pomažem djeci da otkrivaju vlastite sposobnosti i kvalitete, a kada su starija, da nauče kako se njihove vrline razvijaju. (Odvažnost iziskuje razvijanje drugih vrlina kako bi provođenje projekata bilo moguće.)
  2. Pomažem djeci da otkrivaju svoje talente tražeći od njih da prihvaćaju i djeluju u “novim” aktivnostima i situacijama. Također ih potičem da se usredotoče na specifične akcije tako da vide što sve mogu očekivati i učiniti kada se uhvate posla. (Djeca su obično sklona precjenjivati ili podcjenjivati sebe. Ona moraju isprobavati stvari, ali i koncentrirati se na određene stvari.)
  3. Pomažem adolescentima da otkrivaju koja osnovna nagnuća ne obuzdavaju dobro. (Neumjerenost otežava raspoznavanje onoga što je dobro, a to raspoznavanje bitno je za odvažnost.)
  4. Pazim na tjelesni razvoj svoje djece, brinem se da vježbaju, da se bave športom i pravilno hrane. (Svatko od nas je kompletna cjelina. Kada je tijelo bolesno, to utječe na dušu, a kada je duh bolestan, to utječe na tijelo.)
  5. Trudimo se stvarati ozračje koje potiče razvijanje odvažnost kod kuće i u školi. Trudimo se ići za plemenitim ciljevima. (Znamo koji su učinci dobra i lošega primjera u svim aspektima odgoja. Ali, što se tiče odvažnosti, nastavnik bi mogao pasti u iskušenje da se pomiri s osrednjošću i nepoduzetnošću, preferirajući da “igra na sigurno”.)
  6. Trudim se pomagati djeci da sudjeluju u aktivnostima koje su povezane s visokim idealima. (Možda u društvu za mlade, župnoj aktivnosti ili u nevladinoj organizaciji.)
  7. Savjetujem mladima da hrabro preuzimaju inicijativu, a zatim da ostvaruju svoje planove. (Imati inicijativu je navika. Ako je odgojitelj uvijek preuzima, nikada ne dopuštajući djeci da preuzmu vodstvo, djeca ne će naučiti preuzimati inicijativu i ne će biti odvažna.)
  8. Mladima pružam teorijske informacije i brinem se da znaju što se događa u svijetu tako da mogu steći vlastita uvjerenja. (Osoba koja nije uvjerena da postoje bilo kakve stvarne potrebe nikada ne će biti odvažna. Pomaganje mladima da sudjeluju u ambicioznim planovima drugih ljudi nije dovoljno. Oni moraju naučiti biti i sami ambiciozni.)
  9. Argumentirano razgovaram s mladima kako bih im pomogao uvidjeti da je dobro riskirati, ovisno o tomu koliko se dobra može postići konkretnim djelovanjem. (Moramo često razgovarati s mladima, pomažući im da promišljaju o raznim pitanjima. Ne smijemo zaboravljati da se odvažnost ne smije kositi s razboritošću te da iziskuje visoke ideale.)
  10. Pomažem mladima da shvate važnost onoga što namjeravaju činiti i doznati koja su im sredstva dostupna za to. (Ako netko ne shvaća smisao nekoga djelovanja ili da potrebna sredstva za to djelovanje nisu dostupna, on će biti dvostruko nerazborit bude li se ipak odlučio za djelovanje.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


1   Kvint Horacije Flak, Ode, III., str. 25.

2   J. Pieper, Nav. dj., str. 194.

3   J. Escrivá, Put, Verbum, Split, 2010., br. 401.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

4   I. Celaya y Urrutia, Nav. čl., str. 349.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 12. svibnja 2017.

Možda vam se svidi