Stéphanie i Nicolas Richard imali su već petero djece. No, u svojim pedesetima odlučili su se za posvojenje djeteta – i to djeteta s Downovim sindromom, donosi Aleteia.

„Bio je to poziv“, objasnila je Stéphanie prepričavajući kako se sve to dogodilo.

Bilo je to 2007., na krizmi njihove najstarije kćeri. Stéphanie je odjednom u srce došla misao da posvoji dijete s Downovim sindromom. Kaže da je to bio čist i jasan glas, kao da ga je netko udahnuo izravno u lijevu hemisferu njezinog mozga.

„Bilo je to kao udar munje. Mučila sam se tijekom cijele mise. Pokušavala sam ostati prisutna, ali ta mi se misao cijelo vrijeme motala po glavi“, rekla je.

Nekoliko dana nije o tome razgovarala s mužem, strepeći od njegove reakcije. On je tijekom svake trudnoće strahovao da će njihovoj djeci biti dijagnosticiran nekakav hendikep.

Nakon tri dana, Stéphanie je odlučila razgovarati o tome s mužem. No on kao da joj je čitao misli: „Želiš šesto dijete“, rekao je, a ona je kimnula glavom. I, prije nego je išta uspjela reći, nastavio je: „Želiš posvojiti… dijete s Downovim sindromom?“

Bio je to emotivan trenutak za njih. „Plakali smo. Bilo je to kao da nas je nešto u potpunosti obuzelo.“

Iako su tijekom razgovora o prednostima i nedostatcima nabrojali brojne prepreke koje bi ih čekale, taj poziv koji su čuli jednostavno ih nije napuštao. Počeli su proces razlučivanja, istovremeno rješavajući administrativne procedure vezane za posvojenje. A nakon što su se njihova djeca složila, bračni par Richard podnio je zahtjev za odobrenje za posvojenje djeteta s invaliditetom u svoj dom.

Godinu dana kasnije ponovno su doživjeli jedan čudesni trenutak. Upravo su se spremali na odlazak na putovanje povodom njihove godišnjice braka. No, Stéphanie je ponovo osjetila nešto što nije mogla jednostavno objasniti: „Dobila sam dojam da bismo trebali ostati blizu i ne otputovati, kao da će se nešto dogoditi.“

Odgodili su putovanje. Dva tjedna poslije bio je Veliki petak. Toga dana, u 15 sati, zazvonio im je telefon. Čuli su radosnu vijest: čekao ih je njihov dječak!

Zvao se Mathis i tada je imao pet i pol mjeseci. Njegovo ime znači „dar od Boga“, što je bračni par vidio kao još jedan znak. „Susreli smo se s toliko znakova da smo jednostavno morali shvatiti da je to sve bila Providnost“, ispričao je Nicholas.

„Nismo se trudili saznati što je to točno Downov sindrom. Mi smo prihvatili dijete, točka.“ Mathis ne govori i ne pokazuje privrženost dodirima. Njegove autistične osobine poprilično su različite od stereotipične slike djece s Downovim sindromom koja se vole grliti. Ipak, on ih je preobrazio.

„On nas je pretvorio u roditelje kakvi do tada nismo bili. Mathias nam nikada nije bio teret. On nas ne ograničava.“

Ova je priča time posebnija time što se upravo u ovo vrijeme u Francuskoj, gdje obitelj Richard živi, raspravlja o legalizaciji potpomognutog samoubojstva. Stéphanie i Nicolas su zabrinuti. Već nekoliko tjedana sa svih strana čuju se glasovi koji osuđuju rizik od skretanja prema legalizaciji „aktivne pomoći pri umiranju“.

Predloženi amandmani usmjereni na izričito isključivanje osoba s intelektualnim teškoćama iz područja primjene zakona o potpomognutom samoubojstvu bili su odbijeni tijekom parlamentarnih rasprava. Isto je vrijedilo i za amandmane kojima se predlaže sprječavanje pristupa potpomognutom samoubojstvu ili eutanaziji za osobe pod skrbništvom. Ovo je zabrinjavajuća slijepa točka.

„Ovaj zakon nas plaši. Nejasnoća koju stvara riskira ogroman pritisak na osobe s invaliditetom. Nevjerojatno je nasilan“, kažu Mathisovi roditelji. Pozivaju na djelovanje: „Ranjivost nikada ne smije postati kriterij za isključenje iz života.“